U Ponoru: “Moj sokole nećeš umrijeti”

1 srp

Malo mjesto Ponor nedaleko Slunja, na cesti prema Cetingradu, danas je odjekivalo pjesmom i svirkom. Smješteno u blagoj kotlini ovo je mjesto nekada odjekivalo pjesmom pastira, kosaca, djevojka nakon žetve, mladića u večernjim satima…Neki odoše u daleke zemlje – čak u Australiju i Kanadu – neki u bijeli Zagreb-grad ali su ipak neki ostali čuvari ognjišta. Gospodarstvo Jose Obrovca ima više krava nego što su sva domaćinstva nekad imala. Vinograd se tu može vidjeti kakvog nije bilo u prijašnjim vremenima…Nakon svirke i pjesme na Plitvicama članovi udruge Kordunaša u Zagrebu ovdje su se okupili na druženje uz večeru. Domaćica je Zorka Lucić r. Obrovac. Zanimljivo da su se ovdje našli ne samo oni koji žive u Zagrebu nego i oni koji su došli u svoju domovinu Hrvatsku iz Amerike i Australije. To je Hrvatska! Tamburaši sviraju domoljubne i tugaljive pjesme – od one “Moj sokole nećeš umrijeti” – do bećarca. Sunce u zalazu miluje vrhove oklonih brežuljaka. Pjesma se ori, pjesma koja je zvonila u teškim i tmurnim vremenima. Nije umukla nikada. Ovi dragi ljudi crpe snagu iz stoljetnih korijena. Istina, oni odlaze ali se i vraćaju. Oni zarađuju za život po svijetu ali ovdje odmaraju i napajaju dušu. Kako je to lijepo kad se možeš vratiti na staze djetinjstva, na ognjišta s kojih još dopire miris pogače, palente, gdje iz prošlosti dopire pjesma “djevojačka, sjetna, tijana”.