2005 godina

 

IZ SADRŽAJA:

Dogodilo se minule 2005. godine u slunjskom dekanatu

Događaji koje ćemo pamtiti:

Naša razmišljanja:

Iz naših župa:

Iz Povijesti:

Iz Tiska

Preporučujemo knjige

 

DOGODILO SE MINULE 2005. GODINE U SLUNJSKOM DEKANATU

           

            Ovdje donosimo važnije događaje koji su se dogodili na ovim prostorima ili koji imaju odraza na ovaj kraj. Doneseni su ukratko, gotovo kao bilješka pa će čitatelj morati sam dalje istraživati ako želi popuniti sliku o njima.

            Susret katoličke mladeži u Gospiću 16.04.2005

            U subotu 16.04.2005. okupilo se u Gospiću oko 400 mladih iz svih dijelova Gospićko-senjske biskupije. Iz Slunjskog dekanata pridružilo ih se 33. Geslo susreta „Kruh života u tvojoj je ruci“. U športskoj dvorani govorio im je dr. Mladen Parlov (Split) i s. Nela Gašpar (Rijeka) na temu euharistije. U 12 sati misu u katedrali predvodio je biskup mons. Mile Bogović a koncelebriralo je 20-ak svećenika. Biskup je podsjetio na papin poziv da popišemo mučenike, one koji su razapeti iz ljubavi. Njima u počast uskoro će niknuti crkva mučenika na Udbini. Nakon ručka u vojarni mladi su se okupili u vrtu biskupije gdje su posadili lipu u spomen na Papu Ivana Pavla II. Sat klečanja u katedrali predvodili su mladi iz Senja. Slijedio je koncert u športskoj dvorani uz sastav „Fides“. U pjesmi i ritmu konceret je potrajao do 20 sati. Slijedio je povratak kućama u večernjim satima.

            „Emaus“ karlovačkih svećenika po našoj biskupiji 18.04.2005

            Karlovački svećenici, njih 15-ak, predvođeni dekanom preč. Ferdom Vražićem odabrali su 18. travanj 2005. za pouskrsni izlet kroz našu biskupiju. U Slunju im se pridružio slunjski župnik. Od Korenice su se zaputili preko Bilaja u Gospić gdje ih je primio biskup mons. Mile Bogović, upoznali se s poviješću i stradanju Gospića. Posjetili su rodnu kuću „oca domovine“ dr. Ante Starčevića u Žitniku. Preko Baških Oštarija spustili su se u Karlobag. Odavde su uz obalu došli do Senja. Preko brinjskog kraja autocestom su se vratili u Karlovac. Zanimljivo je da su upravo u autobusu čuli vijest da je kard. Ratzinger izabran za papu Benedikta XVI. što su pozdravili pljeskom. 

            Svećenici-planinari u Paklenici

            Svećenici-planinari posjetili su 25.04.2005. nacionalni park Paklenicu. Ovo čudo prorode privlači ljubitelje planina i penjanja. Već na ulazu u kanjon primjećuju se pojedinci kako se penju uz pogibeljne klisure. Vrijeme je kišovito ali to ne smeta hrabrim planinarima u penjanju na vrletne stijene. Naša grupa – nas 9 – pješačila je dva sata kanjonom po kiši. Nakon predaha u planinarskom domu vratili smo se istim putem natrag. Susreli smo najviše stranaca koji su otkrili i otkrivaju ovaj netaknuti kutak domovine. Tradicija planinarenja i uopće druženja u prirodi, nažalost, u našem narodu nema dugu tradiciju. Vožnja i jurnjava automobilima kao da je potisnula druženje sa prirodnim ljepotama, biljnim i životinjskim svijetom.    

            Godišnja skupština umirovljenika bivše općine Slunj

            U kino-dvorani u Slunju održana je 30.04.2005. godišnja skupština umirovljenika Grada Slunja te općina Cetingrad i Rakovica. Okupilo se oko 300 članova ove simpatične udruge. Skupština je tekla po ustavljenom programu a to znači izvješća o aktivnostima, podaci, planovi…Od gostiju prisutani su bili gradonačelnik Slunja g. Ivan Bogović, načelnik Rakovice g. Franjo Franjković, predstavnik koordinacije udruga, župnik...koji su čestitali na dobro organiziranom radu ove udruge. Nakon službenog dijela svi su se preselili u restoran Feniks gdje su se poslužili jelom i pićem. Našli su se ovdje i svirači pa je potekla pjesma, zaigrali su i zaplesali.       

            Tečaj za brak u svibnju        

            U mjescu svibnju 2005. održan je tečaj za brak i to svaki petak u 19 sati u župskoj dvorani u Slunju. Tečaj obvezuje one koji namjeravaju sklopiti crkveni brak u dogledno vrijeme a odnosi se na sve župe dekanata. Polaznici tečaja dobivaju na kraju potvrdu. Na prvom susretu 06.05. pojavilo se 25 parova. To je dobar znak. Idući susret 13.05. vodio je liječnik dr. Ivo Filipović (uz sudjelovanje njegove supruge). Dr. Filipović govorio je s mdicinskog vida o odgovornom roditeljstvu, kontracepciji i metodama planiranja i svemu ostalome vezanom uz brak. Idući susret 20.05.2005. gost-predavač bio je mons. mr.Tomislav  Rogić, župnik u Ogulinu. Zadnje predavanje 27.05.2005. održala je gđa Nives Tomić, voditeljica obiteljskog savjetovališta iz Ogulina. Ovom su prilikom budući supruzi dobili potvrdu o završenom tečaju. Čestitamo na hrabrosti ovim mladim ljudima koji su odlučili reći životu „da“! Hrabri idu naprijed!

            Predstavljena knjiga R. Horvata „Posljednji knez Slunjski“

            Dana 12. svibnja 2005. s početkom u 19 sati u župskoj dvorani u Slunju predstavljena je zanimljiva knjiga Rudolfa Horvata "Posljednji knez Slunjski - pripovijest iz hrvatske povijesti 16. vijeka". Zalaganjem g. Vlade Katića ova je knjižica došla ruke mnogih Slunjana. Knjižica nas vodi u dramatično 16. stoljeće i opisuje na pripovjedački način nestanak sa političke i vojne pozornice posljednjeg Frankopana Slunjskog - Franje Frankopana. Dramatična vremena slunjskih Frankopana usporediva su s našim. Knjižica bi se trebala naći u što više slunjskih obitelji. Pogovor je  napisao biskup mons. Mile Bogović, nakladnik VIP Slunj. Knjigu je predstavio biskup mons. Mile Bogović, urednik Ivan Strižić i prof. Peršin. 

Kniga se može nabaviti u Župnom uredu Slunj po cijeni od 50.-kn (naklada je ograničena).

            Smotra folklora u Drežniku 12.06.2005

            Župa i mjesto Drežnik Grad ove su godine bili domaćini već pomalo tradicionalne smotre folklora Korduna i to 12.06.2005. (uoči blagdana sv. Ante). Nakon mise u 12 sati u 14 sati počeo je defile folklornih skupina iz raznih mjesta slunjskog kraja. Brojna publika pozdravila je pljeskom raspjevane folklorne grupe. Načelnik općine Rakovica g. Franjo Franjković otvorio je službeno 6. susret folklora Korduna. Posebno su toplo pozdravljena brojna skupina iz Bošnjaka, Turnja (Karlovac), zavičajne folklorne skupine "Korana" iz Zagreba. Redale su se skupina za skupinom: u desetak minuta pokazali su svoje umjeće pjesme, kola, svirke, narodnih nošnji. Narod je uživao u pjesmama i plesovima te pomalo s njima pjevušio. Pojavio se i biskup među narodom (na putu u Generalski Stol gdje ima krizmu). Oko 17 sati sve su se grupe izredale te su organizatori dodijelili priznanja i plakate. Sudjelovali su ove grupe: KUD "Izvor" Rakovica (organizator), KUD "Branimir" Bošnjaci (gosti), KUD "Turanj" Karlovac, KUD "Korana" Slunj, KUD "Cetingraska tamburica" Cetingrad, KUD "Lađevčani" Lađevac, KUD "Sveti Duh" Blagaj, KUD "Izvor" Rakovica, Zavičajna udruga Kordunaša "Kordun" Zagreb te skupina "Drežničanke" Drežnik Grad...Idući susret u Cvitoviću.

            Proslava patrona župe Plitvice 11.06.2005

            Mlada župa Plitvice ima razloga za radost: u subotu 11. lipnja 2005. u 18 sati gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović potvrdio je 23 mladih koji su se pripremali više godina za sakrament kršćanske zrelosti. U subotu 10.06.2005. u 18 sati ispovijed krizmanika, roditelja i kumova. Iako ova župa nema svoj sakralni prostor i sveti se obredi slave u društvenim prostorijama, živa crkva ohrabruje i daje nadu da će i problem sakralnog prostora u dogledno vrijeme biti riješen. Naime, ovaj je put plitvičke kandidate za krizmu biskup potvrdio u župnoj crkvi u Drežniku. Ova lijepa crkva sv. Ante u Drežniku ugošćuje od vremena do vremena plitvičke vjernike. Krizmanike je pripremao župnik vlč. Ilija Janjić. Čestitamo mladima na hrabrosti!

            Svećenici Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije na Svetoj Gori 22.06.2005. sa svojim biskupima.

            Svećenici Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije okupili su se 22.06.2005. u Gorskom Kotaru na svećenički dan. Predvođeni riječkim nadbiskupom mons. Ivanom Devčićem i gospićko-senjskim biskupom mons. Milom Bogovićem, 80-ak svećenika provelo je jedan dan u "hrvatskoj Švici" u molitvi, pjesmi, druženju i igri. Okupljanje u 10 sati u Čabru. Ovdje su vrijedne časne sestre, koje vode kuću za duhovne susrete mladih, počastile goste sokovima i kavom. U župnoj crkvi svećenici su se zadržali u molitvi a onda posjetili osnovnu školu u Čabru gdje je ravnatelj ukratko oslikao ovaj kraj. Ovdje su opet svećenici počašćeni specijalitetima a onda se uputili na Svetu Goru, drevno Marijino svetište. Ovje su izmolili Šesti čas a prof. dr. Bonoventura Duda održao je meditaciju o euharistiji. Nakon Svete Gore slijedio je ručak u Lividragi. Ovdje su nakon ručka svećenici jedne i druge biskupije odmjerili snage u nogometu na predivnim travnjacima. Ovako se jednom godišnje okupe svećenici ovh dviju biskupija i to je već postala dobra tradicija.Napomenimo da su svih osam svećenika iz Slunjskog dekanata bili sudionici ovog susreta u Gorskom Kotaru.

            Izlet ministranata u Baške Oštarije 27.06.2005

            Oko 90 ministranata i ministrantica iz župa slunjskog dekanata pošlo je 27.06.2005. na jednodnevni izlet u Baške Oštarije (u dva autobusa). Sudjelovale su župe Slunj, Cvitović, Lađevac, Rakovica, Drežnik, Plitvice, Vaganac i Korenica. Od Korenice išli su preko Ljubova i Gospića do simpatičnog velebitskog naselja Baške Oštarije nadomak Karlobaga. Ovaj je susret započeo misom u mjesnoj crkvi. Misu je predvodio slunjski dekan Mile Pecić a koncelebrirali su župnici Petar Bogut, Ilije Janjić, Stipe Zeba i Josip Štefančić. Nakon mise uputili su se na prijevoj prema Karlobagu odakle puca veličanstveni pogled na more i otoke. Kroz to vrijeme ekipa "kuhara" pripremila je ručak: kobasice, kruh, majonezu...Dolazili su ministranti u redu i primali svoju porciju. Nakon ručka slijedio je sportski dio: odmjeravali su vještine u nogometu, skaknju u vreći, trčanju svezanih nogu, nošenju jaja u žlici koju drže u ustima...Nogomet je bio najzanimljiviji. Po principu eliminacije ostale su najbolje ekipe: prvo mjesto osvojio je Cvitović, drugo Drežnik a treće su podijelili Vaganac i Lađevac. Prva nagrada su tri knjige, druga dvije a treća jedna knjiga. Radi se o knjigama vezanim uz slunjski kraj. U 16.30 slijedio je povratak kućama istim putem. Ovaj će dan ostati u dragom sjećanju ministrantima, ministranticama i svećenicima koji su s njima podijeli radost druženja u živopisnim Baškim Oštarijama. 

            Mlada misa vlč. Matije Matičića u Oštarijama 10.07.2005

            U župnoj Crkvi u Oštarijama (Ogulin) u nedjelju 10.07.2005. u 17 sati proslavio je Prvu misu (Mladu misu) vlč. Matija Matičić koji je rođen u župi Oštarije a zaređen je za svećenika Riječke nadbiskupije. Okružen svećenicima Riječke i Gospićko-senjske biskupije, rodbinom i prepunom crkvom vjernika prikazao je Bogu Prvu misu. Pastoralnu praksu sticao je u župi Jelenje (Rijeka) pa je to bio razlog da je mješoviti pjevački (crkveni) zbor iz župe Jelenje svojim pjevanjem uzveličao mladomisničko slavlje. Nakon mladomisničkog blagoslova narod je pred crkvom počastio brojne goste, a večera za uzvanike priređena je u restoranu na jezeru Sabljaci. Ovdje su izrečene brojne zdravice i pročitane mnoge čestitke mladom svećeniku Matiji. Čestitamo!

Drugu Mladu misu slavi vlč. Ivan Hodak koji je zaređen za svećenika na Petrovo 29.06.2005. u rodnoj župi Drežnik. Prvu misu također slavi u župnoj crkvi u Drežniku 31.07.2005. u 12 sati. Poduprimo ove mlade svećenike podrškom i molitvama!

            Pješice iz Zagreba do Knina preko Slunja 30.07.2005

            Predstavnici braniteljskih udruga uputili su se pješice iz Zagreba (Mirogoj) u Knin kao spomen na desetu obljetnicu velebne "Oluje" koja je donijela slobodu okupiranom dijelu Hrvatske. Branko Čulo (Osijek), Ilija Kaleb, Željko Hajdarović (Čakovec), Ivan Mikec i Ivan Mateša (Slunj) pošli su iz Zagreba /Mirogoj/ prema Kninu. Po najvećoj žegi pješačili su kroz živopisne hrvatske krajeve. Zaustavili su se u Slunju 30.07.2005. gdje su prenoćili i prisustvovali jutarnjoj misi u 8 sati te nastavili naporni put prema Kninu. Nadaju se prispjeti u Knin do 5. kolovoza, dana Domovinske zahvalnosti. Putem ih narod srdačno pozdravlja i hrabri videći u njihovom putu znak zahvale za dar slobode.

             Novi župnik u župama Cvitović i Lađevac 25.08.2005

            Župe Cvitović i Lađevac, nakon šest godina, napustio je vlč. Josip Štefančić a pastoralnu brigu o ovim župama prema biskupovu dekretu preuzeo je 25.08.2005. vlč. Ivica Miloš. Vlč. Josip je preuzeo župe 19.08.1999. i nastavio započetu obnovu razorenih crkava i župnih stanova. Obnovu crkava je priveo kraju i istovremeno vodio pastoralnu brigu o ove dvije specifične župske zajednice. Razbacana sela, u kojima se više umire nego rađa, traže dobru fizičku pripremu kakvu je imao vlč. Josip Štefančić a koji sada preuzima župe Krišpolje, Stajnicu i Lipice (Brinjski kraj). Primopredaja župa Cvitović i Lađevac održana je 25.08.2005. u Cvitoviću pred biskupijskim ekonomom vlč. Nikolom Turkalj i dekanom iz Slunja mons. Milom Pecić. Novi župnik je vlč. Ivica Miloš. Rođen je 28.04.1975. u župi Kandija kod Bugojna. Studije je teologije započeo u Sarajevu. Ratne nedaće prognale su njegovu obitelj iz Bosne te je našla utočište u Korenici gdje i danas živi. Nastavio je studij u Rijeci te je zaređen za svećenika u Ogulinu 28.06.2005. Obnašao je službu župskog vikara u Ogulinu i Senju. Ovo su mu prve župe koje će voditi samostalno. Poželimo ovom mladom svećeniku Božju snagu i podršku vjernika jedne i druge župe!

            Predstavljanje knjige „Bleiburg“ dr. J. Jurčeviča u Slunju 29.06.2005

            U dvorani Pučkog učilišta u Slunju predstavljena je 29.05.2005. u 19 sati zapažena knjiga dr. Josipa Jurčevića BLEIBURG. Organizator ovog kulturnog događaja je HVIDRA Slunj. Autora i knjigu predstavio je slunjskoj publici g. Ivan Strižić  istaknuvši da se je autor hrabro uhvatio u koštac sa najvećom tragedijom u hrvatskoj povijesti koja je do sada bila potiskivana i falsificirana. Zatim je uzeo riječ sam autor dr. Josip Jurčević. Ovu tamnu stranicu novije hrvatske povijesti i najveću tragediju u nacionalnoj povijesti po prvi put je dubinski istražio autor dr. Jurčević. Dokazi iz engleskih i jugoslavenskih arhiva jasno upućuju na zaključak da ova tragedija nije bila slučajna nego da je ona pomno razrađena i izvršena. Oko 700.000 vojnika i cvila povlačilo se 1945. prema Austriji. Slovenske nevladine udruge procjenjuju da je ubijeno 192.000 Hrvata u Sloveniji. Križni put ovih nesretnika išao je iz Slovenije prema dijelovima Hrvatske, Bosne i Srbije gdje su ubijani. Direktiva Partije je bila da se svi neprijateljski elementi likvidiraju. A neprijateljski elementi su svi koji su imali drukčiju opciju od Komunističke Partije, dakle svaka građanska opcija. Nakon likvidacija, Partija je napravila represivne strukture koje su nastavile svoj posao sve do demokratskih promjena 1990. Osim Katoličke Crkve nitko nije branio interese hrvatskog naroda. Pouka ove tragedije je da Hrvatska mora imati svoje institucije koje će definirati i braniti nacionalne interese (kao što ima svaka afrička država!). Nažalost, od istočnoeuropskih država koje su izišle iz komunističkih okova Hrvatska ima najjače neokomunističko naslijeđe...Ovo su neke ključne misli koje je autor izrekao. Slunjani su pozdravili ovako dubinsko istraživanje i iznošenje istine na vidjelo. Sa zakašnjenjem na predstavljanju se pojavio i gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović koji je naglasio da nas jedino istina može osloboditi. Zbog važnosti teme, promišljanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, očekivao se veći broj interesanata. 

            Proslava sv. Jakova na Udbini 25.07.2005

            U ponedjeljak 25.07.2005. u 11 sati na temeljima katedrale sv. Jakova dogodio se znakovit događaj: riječki nadbiskup i metropolit mons. Ivan Devčić uz biskupa domaćima mons. Milu Bogovića, pomoćnog biskupa iz Fulde /Njemačka/ mons. Karlheiza Diaz, apostolskog egzarha za grkokatolike u SiCG mons. Đuru Džudžar, predvodio je koncelebriranu misu na kojoj je bilo kršteno 7 djece i podijeljen sakrament krizme 25-oci kandidata. Ovo je znak da ovdje, na Udbini, postoji živa crkva koja se hvata u koštac sa vremenom pred nama. Nakon Krbavske bitke 1493. Turci su porušili i katedralu i na ovom mjestu nije bilo krštenja ni krizme više od 5 stoljeća (župna je crkva izgrađena na drugom mjestu).

Dodajmo da su u tijeku pripremni radovi za crkvu hrvatskih mučenika koja će se graditi na temeljima župne crkve sv. Nikole koju su partizani porušili nakon 1945. i na njenim temeljima izgradili nekakv hotel. Nakon uklanjanja hotela, koji je bio u derutnom stanju, pronađeni su temelji crkve i velik broj kostiju. Radi se o 166 Udbinjana koje su partizani 1943., nakon ulaska u Udbinu, poubijali i zakopali oko crkve. Ovo će usporiti radove jer treba kosti ovih mučenka sakupiti i dostojno pokopati. Kamen temeljac crkve hrvatskih mučenika položit će kard. Bozanić zajedno sa svim hrvatskim biskupima 09.09.2005. 

            Blagoslov boćarskog doma na Čavlima /Rijeka/ 23.08.2005

            Uoči zaštitnika župe Cernik-Čavle 23.08.2005., sv. Bartola, nakon svečane sjednice općinskog vijeća i poglavarstva, načelnik općine g. Željko Lambaša sa suradnicima pozvao je goste i građane da se pridruže otvaranju boćarskog doma u naselju Hrastenica. U ovo zdanje, gdje će se moći održavati domaća i međunarodna boćarska takmičenja, utrošeno je mnogo truda i zanosa. Uz velik broj uzvanika dom je blagoslovio slunjski župnik mons. Mile Pecić koji je deset godina vodio župu Cernik-Čavle. Ovo je bio uvod u slavlje sv. Bartola koji okupi vjernike iz Grobinštine i Rijeke. Sadašnji župnik Pero Zeba uz brojne suradnike nije ništa prepustio slučaju: pomno je organizirao slavlje Bartolja na duhovnu korist brojnih vjernika. 

            Policija proslavila svog zaštitnika sv. Mihovila

            Policijska uprava Karlovac priredila je i ove 2005. godine svečanu proslavu svog zaštitnika sv. Mihovila. Slavlje je počelo sv. misom 28.09.2005. u 9 sati u crkvi Srca Isusova u Karlovcu. Misu je predevodio gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović uz koncelebraciju 15-ak svećenika iz Karlovca i okolice. Na početku mise ravnatelj PU Karlovac g. Kranjčec upalio je svijeću pred oltarom u znak sjećanja na poginule i stradale redarstvenike. Biskup je Bogović u propovjedi istaknuo važnost policije u društvu. Poput sv. Mihovila oni se brinu za red u složenoj zajednici kao što je država i bez njihova rada bio bi nezamisliv život u društvu. Nakon mise ravnatelj PU Karlovac g. Kranjčec je pozvao prisutne na druženje uz domijenak u zgradi policijske uprave. Ovom je prilikom iznio rezultate rada ove Uprave i navijestio novine u radu policije. Zatim su nagrađeni pojedinci i ekipe u sportu i dodijeljene zahvalnice 13-orici pojedinaca koji su se istakli u radu. Od gostiju prisutnima se obratio predstavnik Ministarstva unutrašnjih poslova g. Ivan Stanko, župan g. Horvat, gradonačelnik g. Škrgetić te biskup mons. Mile Bogović. Nakon ovog službenog dijela prisutni su se zadržali na domijenku koji su priredili domaćini. Ovo druženje povodom zaštitnika policije sv. Mihovila postala je tradicija. Čestitamo svim djelatnicima PU Karlovac zaštitnika i zahvaljujemo na trudu u vršenju njihove plemenite dužnosti!

            Jesenska sjednica Prezbiterskog vijeća u Gospiću 17.10.2005

            U Gospiću je održana XI. sjednica Prezbiterskog vijeća Gospićko-senjske biskupije 17. listopada 2005. Nakon biskupovog pozdrava vođenje sjednice je preuzeo predsjednik Poslovnog odbora mons. Mile Pecić. Ova je sjednica okrenuta prema idućoj (liturgijskoj) godini: predloženi planovi su prodiskutirani. Na dekanatskim sjednicama bit će prilagođeni realnim mogućnostima. Iduća će godina biti u znaku Dana Gospodnjeg /nedjelje/ kao izvora iz kojeg Crkva crpi snagu za svoj hod kroz vrijeme i kojim osmišljava vrijeme. Ovo je inače posljednja sjednica u ovom sazivu. Naime, mandat vjećnicima, prema Statutu,  traje pet godina. Kako je istakao Predsjednik Poslovnog odbora - ovaj saziv Vijeća odradio je pionirski posao: u novosnovanoj Gospićko-senjskoj biskupiji /2000. god./ Vijeće je bilo desna ruka biskupu u uspostavljanju biskupijskih ustanova bez kojih biskupija ne može funkcionirati. Biskup je zahvalio vjećnicima za njihov petogodišnji rad u ovom savjetodavnom tijelu biskupije čije mišljenje i stav o ključnim problemima mjesne Crkve ima više nego moralnu težinu.    

            Preminuo novinar Trajko Grkovski 16.10.2005

          Na Vojnom groblju u Karlovcu pokopan je 18.10.2005. novinar Trajko Grkovski, prijatelj Plitvica i Slunja, čitatelj našeg godišnjaka Mostovi, osnivač i urednik Plitvičkog vjesnika i suradnik Radio Zagreba, Večernjeg lista, Hine i zagrebačkog Vjesnika. Preminuo je relativno mlad, u 60. godini života i ostavio iza sebe nedovršene planove.  Rođen je 12. listopada 1945. u Vraništici kod Ohrida. Međutim veći dio života proveo je na Plitvica i Karlovcu. Kao zaposlenik Nacionalnog parka Plitvice promicao je turizam i očuvanje ljepota plitvičkog kraja. Na Plitvicama ga je zatekla i srpska agresija 1991. U svojim člancima i vijestima osuđivao je nasilje i razotkrivao namjere i postupke ekstremista. Upravo zbog svog jasnog stava, kad je u pitanju agresija, nasilje i šovinizam, g. Grkovski je 1991. uhićen na Plitvicama i zlostavljan od strane srpskih ekstremista. Uspio se izvući sa Plitvica. U Karlovcu je nastavio svoj novinarski rad u godinama progonstava, zbjegova i stradavanja te je stekao reputaciju objektivnog i uzornog novinara. U planu je imao izadti knjigu svojih brojnih zapisa, svjedočanstava i analiza, ali ga je prekinula prerana smrt. U zanak poštovanja ovom hrabrom čovjeku na pogrebu je sudjelovao i slunjski župnik Mile Pecić.

            Godišnja skupština svećenika Gospićko-senjske biskupije 24.10.2005           Godišnja skupština svećenika Gospićko-senjske biskupije održana je u Gospiću 24.10.2005. Nakon biskupova pozdrava riječ je uzeo o. Bernardin Škunca (iz Zadra). Govorio je o Danu Gospodnjem (nedjelji) u povijesti našeg naroda, nedejlji kao događaju spasenja. Po nedjelji, danu Gospodnjem, crkva se rađala, rasla, hranila se i putovala u budućnost. Tako i danas. Iduću crkvenu godinu mjesna crkva slavi u znaku dana Gospodnjeg - nedjelje. Zatim je mons. Šporčić govorio o pastoralnom planu u idućoj crkvenoj godini. Fra Stanko Dodig govorio je o fra Anti Tomičiću, kapucinu rodom iz Like koji je stekao glas svetosti i u tijeku je postupak njegove beatifikacije. Potom su slijedila izvješća pojedinih biskupijskih ureda, ustanova i povjerenika. Nakon ručka skupština je nastavila rad do 16 sati. U fokusu svećeničkih razmišljanja našli su se problemi i šanse koje se nude pastoralnim djelatnicima i ovoj mjesnoj crkvi.

            Tečaj za brak u listopadu 2005

            Tečaj za brak u Slunju organizira se dva puta u godini i to za sve one koji kane sklopiti brak u dogledno vrijema na prostoru Slunjskog dekanata. Prvi turnus je u svibnju a drugi u listopadu. Teča za brak je obvezatan za sklapanje crkvenog braka. U listopadu se priprema za brak održavala svakog petka u 19 sati u župskoj dvorani u Slunju. Sudjelovalo je 12 parova (22 osobe)  četiri predavača: župnik Mile Pecić je govorio o rastu u vjeri, liječnik dr. Ivo Filipović o odgovornom roditeljstvu, mons. Rogić o sakramentalnosti braka i gđa Nives Tomić o komunikaciji u braku. Na zadnjem susretu u listopadu 28.10.2005. župnik je podijelio potvrde o završenom tečaju. Budući roditelji izrazili su potrebu da se slični susreti organiziraju i nakon vjenčanja. Ove lijepe i korisne informacije o braku brzo budu potisnute u životnoj strci pa bi mladi supužnici trebali i dalje podršku crkve, starijih bračnih parova i stručnjaka. Osnivanje Zajednica obitelji u našim župama ide upravo za tim da se mlade obitelji povežu, izmijene iskustva i radosno druže. Svakako, od mladih bračnih parova bi trebala poteći inicijativa.

Imena polaznika: Bogović Nikica /Slunj/ i Randulić Martina /Slunj/, Mihić Josip /Rakovica/ i Lucić Marina /Lađevac/, Rubčić Josip /Rakovica/ i Obajdin Snježana /Slunj/, Obajdin Zoran /Slunj/ i Barić Josipa /Cvitović/, Barić Mile /Slunj// i Japunčić Josipa /Slunj/, Medved Zdravko /Lađevac/ i Vukošić Josipa /Slunj/, Brajdić Marijan /Drežnik/ i Špehar Irena /Drežnik/, Kos Mile /Slunj/ i Kos Valentina /Slunj/, Vlašić Nikola /Lađevac/ i Hodak Alenka /Slunj/, Žalac Joso /Cvitović/ i Bionda Mare /Lađevac/,  Šebalj Zlatko /Drežnik/ i Jajčević Sandra /Drežnik/.   

            Dekanatska sjednica u Slunju 31.10.2005 

            U Slunju je održana 31.10.2005. dekanatska sjednica svećenika Slunjskog dekanata. Odazvali su se svi svećenici dekanata: mons. marijan Ožura (Cetingrad), preč. Petar Bogut (Rakovica), vlč. Mile Ivančić (Zavalje), vlč. Stipe Zeba (Korenica), vlč. Mile Šajfar (Drežnik i Vaganac), vlč. Ilija Janjić (Plitvice), vlč. Ivica Miloš (Cvitović i Lađevac) te mons. Mile Pecić (dekan, Slunj). Nakon molitve Šestog časa dekan je govorio o pastoralnom promišljanju Dana Gospodnjeg u idućoj godini u našim župama. Svećenici su prodiskutirali i utanačili aktivnosti u idućoj pastoralnoj godini u dekanatu i župama. Zatim je preč. Petar Bogut izvjestio o jesenskom zasjedanju pastoralnog vijeća. Svećenici su odredili potom datume pokorničkog bogoslužja u svojim župama u Došašću. Na kraju je dekan podsjetio svećenike da do 01.12.2005. dostave priloge za godišnjak ovog dekanata Mostove 2005. Nakon bratskog ručka svećenici su se vratili u svoje župe gdje ih čekaju njihove dužnosti. 

 

 

 

DOGAĐAJI KOJE ĆEMO PAMTITI

 

Neki događaji u 2005. godini zaslužuju da ih izdvojimo i zabilježimo. Važni su ne samo kao „arhovski materijal“ nego i  kao poruka i nadahnuće za budućnost. Stoga ih kao takve bilježimo s ljubavlju i poštovanjem jer će, vjerujemo, nadživjeti svoje sudionike.

 

 

 

ODLAZAK PAPE IVANA PAVLA II VELIKOG

Smrt Sv. OcaIvana Pavla II  svojevrsni je finale  jednog bogatog kršćanskog života

            O Svetom Ocu Papi Ivanu Pavlu II napisano je mnogo članaka, knjiga i mnogo je rečeno. Ne želimo ovdje ponavljati velike pohvale o tom iznimnom čovjeku našega vremena. Svoje stoto jubilarno putovanje posvetio je Hrvatskoj (godine 2003.) što je ostalo posebno zapamćeno u našoj crkvi i u svijetu. Dobrano narušenog zdravlja već tada posvjedočio je da u bolesti i nemoći možemo biti veliki. Nije ga bolest opteretila samim sobom nego je zadnje atome posvetio „brizi za crkve“.            

            Sv. Otac je zadnjih godina strpljivo nosio križ bolesti i patnje. Nije se ustručavao pokazati svijetu bolesno tijelo, onemoćalo, načeto bolestima koje su ga nagrizale. Nekoji su prigovarali, pa i dobri vjernici, da bi se trebao povući i sakriti u neki samostan i na miru dušu Bogu dati. Ali, nije li i bolestan čovjek vrijedan i častan? Problem patnje i bolesti moderno društvo gura pod tepih. Pod utjecajem medija u fokus se stavljaju samo zdravi, uspješni i mladi, a belesni se guraju u kut. To je nepravda prema bolesnima, sljepilo i bijeg od stvarnosti. Papa je pokazao da i u bolesti čovjek može biti drag, produktivan, koristan i velik u svom hodu prema vječnom spasenju.

            Ovdje donosimo viđenje Papine smrti iz naše perspektive, kako smo je doživjeli ovdje u slunjskom kraju. U svoj dnevnik od 02.04.2005. zapisao sam:

„Čitav je svijet pratio bolest i umiranje Pape Ivana Pavla II. Očekuje se njegov odlazak. Novinari i velike agencije već su odavno zauzele povoljan položaj u Vatikanu da bi mogle prve izvijestiti svoje gledatelje. Čitavu je noć probdjelo mnoštvo naroda na Trgu sv. Petra, 70.000 ljudi. Prvi je CNN javio da je Papa umro ali je ta vijest opovrgnuta. Mediji se takmiče tko će prvi objaviti smrt ovog velikog čovjeka. Naš je narod također potresen i živo prati papinu agoniju. Tri je puta bio u Hrvatskoj! HTV je nakon dnevnika prikazivala neki film ali su ga prekinuli i objavili vijest o Papinoj smrti. Nisu željeli kasniti. Svako toliko je pisalo da ta vijest nije potvrđena. Gledao sam film o Papi na HTV-u. Potresan i zanimljiv film. Velik je to čovjek. To osjeća čitava ljudska obitelj. Doduše, nekoji prigovaraju da i od smrti jednog Pape prave spektakl. Ima tu nešto, ali je sv. Otac koristio medije obilno. Zašto ne? Mediji su mu se odužili na neki način.

Službeno je potvrđeno da je sv. Otac preminuo u 21.37 sati, nakon 26 godina pontifikata. Otvorio je Crkvu svim narodima, vodio dijalog sa svima i svakim. Strpljivi dijalog.“

            Naš je biskup poslao službeni dopis u kojem daje smjernice što učiniti ovom prilikom: zvonjava, stavljanje papine zastave, misa. Mediji su iscrpno javljali o Sv. Ocu i njegovom djelu. On je Božji znak našem vremenu – to svi osjećaju. Sutradan, 03.04.2005., naroda je došlo više na nedjeljnue mise nego obično. Narod je pomalo utučen i ponosan: izmjenjuju se osjećaji tuge, hrabrosti, ponosa…

            Mise za sv. Oca služene su po svim župama. U Slunju je zakazana za 06.04.2005. u 18 sati. Dupkom puna crkva. Što je posebno radosno došla su i djeca. Pročitana je biskupova poslanica za ovu priliku. Nije trebalo poticati ljude da dođu na misu za sv. Oca.

            Zanimljivo je da je Papina smrt načas ujedinila sve političare na svjetskoj i domaćoj razini. Naš je Sabor jednoglasno izglasao povelju u znak zahvalnosti sv. Ocu u zalaganju za priznanje Hrvatske.

            Pogreb sv. Oca u petak 08.04.2005. Ovaj je događaj pratilo 3 milijarde ljudi. U Vatikan je došlo oko 200 državnika ili delegacija. Mediji ističu da je ovo najveći sprovod u povijesti čovječanstva. Dakako, naša je televizija (HTV) prenosila izravno pogreb i misu na trgu sv. Petra. U Rim je nahrupilo oko 4 milijuna ljudi pa je Rim blokiran grad.

            U 10 sati zazvonila su sva zvona u Hrvatskoj. Čitava Hrvatska je na nogama: izraz poštovanja i zahvale čovjeku koji je bio dar Božji našoj crkvi i narodu. Naši vjernici iz slunjskih župa – Lađevca, Cvitovića, Blagaja, Cetingrada, Rakovice, Drežnika, Vaganca, Plitvica, Zavalja, Korenice i dakako Slunja, bili su sudionici Papinih pohoda Hrvatskoj: 11. rujna 1994. u Zagrebu, 3. listopada 1998. u M. Bistrici, 8.lipnja 2003. u Rijeci. Sada u tišini i ponosu, tihom molitvom, prate Velikog Papu u usponu prema vječnosti. Osjećaju da bi obitelj čovječanstva bila osiromašena bez ovog čovjeka koji je sa Petrove stolice vraćao nadu narodima i pojedincima, ublažavao sukobe, pozivao na pomirenje, kajao se za tamne mrlje u Crkvi i radovao se s mladima mladenačkim zanosom. Ovo je Papa koji je u dubokim godinama ostao mlad! M.P.

 

 

 

CRKVA HRVATSKIH MUČENIKA NA UDBINI

Položen kamen temeljac crkvi koja će biti naša  poruka za treći milenij

            Koji ideali privlače današnjeg pogotovo mlađeg čovjeka?  Ideali se nude u medijima a to su filmski glumci, zabavljači…U „dvoboju“ između akademika i jednog cirkusanta, pobijedio bi cirkusant. Zašto? On znade nasmijati publiku, u dosjetkama je brži, znade odabrati „hranu“ za niske nagone gledatelja. Akademik bi trebao biti ne toliko pametan koliko zabavan! Nažalost, na velikom „tržištu“ našega vremena jeftina roba prolazi bolje        od one kvalitetne.

            Možda smo ovaj kratki uvod sročili malo oštrije ali on nam može poslužiti kao poticaj za razmišljanje o idealima koje slijedi suvremeni čovjek. Zbog stresnih situacija koje ga prate svakog dana, čovjek traži izlaz u „kruhu i igrama“. Zabavna industrija vrti milijarde dolara i zapošljava mnoštvo ljudi. Može li čovjek u zabavi naći trajno zadovoljstvo? Ne ostaje li nakon bučnih zabava još prazniji i zato srlja u nove i nove oblike zabave uvjeren da će dohvatiti sreću!

            Egoizamu koji završava u jednom besplodnom hedonizmu, suprostavlja se ideal koji je ostvario Isus Krist: živjeti za drugoga! Okrenutost prema drugima i nastojanje da s drugima podijelim radost i tugu, da nosim križ svoj i da drugima pomažem nositi njihov križ, da podijelim s malenima i ugroženima radost življenja, da „zaplačem sa zaplakanima“ ali ne za potrebe tv-kamere nego u iskrenosti srca…Vrhunac života za drugoga je onda kad smo spremni dati život za drugoga. Oni koji su doista dali život za druge iz ljubavi nazivamo mučenicima. Oni su najodličniji sinovi crkve. Bez njihove žrtve nezamisliva je povijest crkve. Naša nacionalna povijest puna je hrabrih pojedinaca koji su bili spremni žrtvovati se za druge do smrti. Upravo takvima želimo zahvaliti na jedan opipljiv način. Tako se rodila ideja da se na Udbini izgradi crkva koja bi bila posvećena svim našim mučenicima, da to bude ujedno župska crkva za zajednicu vjernika koja živi u ovom malom krbavskom gradiću i  da ta crkva bude poruka da je život za druge bolji izbor od egoizma.        

            U petak 09.09.2005. iz slunjskih župa krenulo je 10-ak autobusa prema Udbini. Iz Slunja jedan autobus srednjoškolaca - koje je ravnateljica oslobodila nastave – i jedan autobus odraslih, dva autobusa iz Cetingrada, jedan iz Cvitovića i Lađevca, jedan iz Rakovice, jedan iz Vaganca i Drežnika, jedan iz Zavalja, zatim po jedan iz Plitvica i Korenice. Neki idu osobnim automobilima. Krećemo iz Slunja u 7.30 sati. Stigosmo na Krbavsko polje prije u 9.30 sati. Dolaze autobusi sa svih strana. Pridružujemo se Križnom putu koji polazi od ostataka kapele sv. Marka Grob. Tu je 1493. izginuo „cvit hrvatske mladosti“, 10.000 u jednom danu. Polje krije njihove kosti. Odavde kreće Križni put. Hrvatska vojska probila je trasu ceste koja se penje do naselja Udbine smještenog na brežuljku. Vojska je postavila 14 masivnih križeva za 14 postaja Križnog puta. Rijeka vjernika, mladosti i onih starijih, u tihoj molitvi penje se prema odredištu. Jedna žena hoda na koljenima po makadam cesti. Naši mladi upijaju svaku izgovorenu riječ i pohranjuju u pamćenje ovaj velebni događaj. Pješačenje je trajalo nepun sat vremena.

            U 11 počinje misno slavlje. Svi hrvatski biskupi predvođeni kard. Bozanićem, zagrebačkim nadbiskupom, izlaze na oltar. Pred oltarom je oko 200 svećenika. Na istočnoj strani uglednici iz kulture i politike. Okupilo se između 10 i 12 tisuća vjernika iz svih dijelova Hrvatske. Udruženi zborovi (među njima i slunjski) skaldno pjevaju, a dirigira Senjanin g. Ivan Prpić zvani Špika. Biskup domaćin pozdravlja biskupe i uglednike. Kardinal Bozanić ističe u propovijedi da će ova crkva biti škrinja u koju ćemo pohraniti našu patnju i hrabrost. Nakon propovijedi kard. Bozanić u pratnji biskupa domaćina i riječkog metropolite nadb. Devčića polaže kamen temeljac na gradilištu. Kamen je blagoslovio sv. Otac povodom pohoda Rijeci 2003. godine. Na kraju mise obratio se prisutnima podpresjednik Sabora g. Darko Milinović.

            Nakon mise narod se zadržao na Udbini. Nekoji su posjetili lokalitet gdje se otkopavaju temelji katedrale udbinskih biskupa. Čula se pjesma iz raznih krajeva domovine, narodne nošnje plijenile su svojom maštovitošću i skladom. U osnovnoj školi priređena je zakuska za uzvanike. Mali gradić Udbina nije u svojoj dugoj povijesti doživio ovoliki i ovakav skup.

            Devetog rujna svake godine na Udbini će se okupljati vjernici iz raznih dijelova Hrvatske. Pratit će i pomagati rast zavjetne crkve posvećene svim mučenicima. Napajat će se na njihovoj hrabrosti i pokušati svoje žrtve i križeve nositi i pobjeđivati na njihov način.

            Lijepi sunačani dan, 09.09.2005. godine, milovao je hodočasničko mnoštvo na Udbini. Pri povratku kućama, u popodnevnim satima, nebo je zaplakalo:  kao da nas je kiša podsjetila na plodne žrtve u našoj povijesti i dugoj povijesti Crkve.

 

 

 

REĐENJE I MLADA MISA vlč. Ivana Hodaka

U rodnij župi Drežnik vlč. Ivan Hodak slavio prvu misu 31.07.2005

Mladamisavlč.IvanaHodaka31.srpnja2005.Župa Drežnik imala je ove 2005. godine čast da bude domaćin svećeničkog ređenja i mlade mise. Braća Ivan i Nikola Hodak, rođeni u drežničkoj župi, odlučili su svoj život posvetiti svećeničkom pozivu. Malo je neobično da dva brata prihvate ovo izazovno i dinamično zvanje. Kako to voli reći jedan naš iskusni svećenik „mladi se sažale nad samim sobom“  kad je u pitanju svećeničko zvanje. Ne žele se posve dati za druge. Zato je svećeničko zvanje deficitarno ne samo danas nego je to tako kroz čitavu povijest crkve. Uvijek će biti veća žetva nego što ima radnika ornih prionuti za žetvu.

            Na Petrovo 29.06.2005. gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović u župnoj crkvi u Drežniku podijelio je svećenički red Ivanu Hodak i đakonat njegu mlađem bratu Nikoli. Prisutni vjernici pljeskom su pozdravili braću koja su se zagrlila nakon primljenog svetog reda. Svećeničko ređenje obično se odvija u katedrali. Biskup je želio ne samo počastiti rodnu župu ređenika nego i skrenuti pažnju mladima ovog kraja na svećenički poziv koji može osmisliti njihov život.

            Mlada ili prva misa obično je vezana uz puk. Ona je bliska narodu jer se „svećenik uzima iz naroda i postavlja za narod“. Svećeništvo ima smisla samo utoliko ukoliko je okrenuto prema drugima i za druge. Tako je i ovaj put bilo u župi Drežnik i u rodnom naselju ređenika Drežničkom Selištu. U pripremi i slavlju mlade mise sudjelovala je skoro čitava župa. U pripremi slavlja, uređenju crkve, pripremi svečanog ručka trebalo je puno ruku. A takvih pruženih ruku nije uzmanjkalo.

            Prvu misu slavio je u župnoj crkvi u Drežniku 31.07.2005. u 12 sati. Nakon što je primio blagoslov od svojih roditelja mladomisnik je stupio na oltar u zlatnoj boromjeki (dar vlč. Josipa Bogovića, bivšeg župnika). Okružen svećenicima s dužim ili kraćim stažem, bogoslovima, rodbnom i prijateljima, zapjevao je „Slava Bogu u visini“. Propovijedao je senjski župnik i dekan preč. Mile Čančar a kroz misno slavlje prisutne je vodio tumačenjem prof. dr Milan Špehar. Zanimljivo da je evanđelje čitao njegov brat Nikola koji je primio red đakonata.

            Župnik Mile Šajfar pobrinuo se za mnogo toga u crkvi i oko crkve. Nakon mise ponuđena je zakuska u župskom dvorištu. Pri tome je prisute zabavljao pjesmom i plesom KUD „Izvor“ iz Rakovice. Veselje se nastavilo u 15 sati u Drežničkom Selištu ispred kapele pod šatorom na mladomisničkom ručku. Uz jelo i pjesmu rodbina i prijatelji podijelili su s mladim svećenikom radost njegovog prvog koraka u naviještanju Riječi, dijelenju svetih otajstava i vođenju Božjeg naroda u nebesko Kraljestvo.

 

 

MLADA MISA vlč. IVANA HODAKA U DREŽNIKU

31.07.2005

            U rodnoj župi Drežnik Grad proslavio je Mladu misu vlč. Ivan Hodak 31.07.2005. Mladom su se svećeniku pridružili svećenici, bogoslovi, časne sestre, brojna rodbina i velik broj vjernika. Nakon napornog studija i nakon što je 29.06.2005. u istoj crkvi primio svećenički red, mladomisnik je stao pred narod Božji i prikazao misnu žrtvu. Ovo je nova stranica u njegovu životu: od sada će živjeti i raditi za druge.

            Svoju prvu svečanu misu započeo je u 12 sati u drežnikgradskoj crkvi sv. Antuna Padovanskoga. Nakon što je primio blagoslov od svojih roditelja, mladomisnik je stupio na oltar u zlatnoj boromjeki (dar vlč. Josipa Bogovića, bivšeg župnika).

Kroz misno slavlje nazočne je vodio vlč. M. Špehar, profesor na riječkoj teologiji, a evanđelje je čitao đakon Nikola Hodak, rođeni brat Ivanov. Propovijedao je preč. Mile Čančar, župnik i dekan senjski i prepozit Senjskog kaptola. Za što bolji uspjeh slavlja zalagao se mjesni župnik vlč. Mile Šajfar, a ugođaju svečanosti ove mise doprinijela je i nazočnost dvadesetak svećenika.

Po svršetku mlade mise i obveznog slikanja, svi su se zaputili u dvorište župnog stana na zakusku. Tu je domaće pjesme i plesove izvodio «KUD Izvor» iz Rakovice. Oko 15.00 sati uzvanici su se zaputili u Drežničko gdje je mladomisnik podjelio radost zajedničkog blagovanja sa brojnom rodbinom, kolegama svećenicima i uzvanicima. Druženje se nastavilo do večernjih sati. Mladog svećenika, nakon ovog svečarskog ugođaja, čeka odgovoran rad u nekoj od župa Gospićko-senjske biskupije. 

 

NAŠA RAZMIŠLJANJA

           

            U poplavi raznoraznih ideja i mišljenja ostajemo zbunjeni. Ponekad izgubimo vremena podosta da bi otkrili da smo prevareni, da nas je neki lažni prorok vodio žedne preko vode. Naš je život odveć kratak da bismo imali luksuz slušanja i provjeravanja svega napisanoga i izrečenog u medijima. U šumi ili cirkusu nekoji jako galame ne bi li skrenuli pažnju na sebe. „Što manji tić to veći krić“ kaže naša narodna. Ljepota evađeoske poruke i ponuđena nada odskače i izdiže se iznad okuženog duhovnog prostora. Ekološke udruge bore se za čisti okiliš u prirodi. Zagađeni duhovni okoliš  glavni je uzrok ne samo zagađivanja prirode nego on truje naročito mlade. U takvom svijetu dobri Bog dao nam je razum i srce da možemo otkrivati duhovnu ljepotu i za njom poći. U ovoj rubrici pokušavamo potaknuti čitatelje na razmišljanje koje će biti plodno i voditi duhovnoj zrelosti.   

 

DAN GOSPODNJI – DOTICANJE VJEČNOSTI

Nedjelja nas odgaja i priprema za vječnost, njome već sada dotičemo budućnost

            Ova je liturgijska (crkvena) godina u našoj mjesnoj crkvi stavljena u znak Dana Gospodnjeg – nedjelje. Nije to učinjeno bez razloga. Nedjelja je barometar kršćanstva, pokazatelj našeg vjerničkog hoda za našim Učiteljem. Naša je vjera onoliko življena i životna koliko je jaka i življena nedjelja kao Dan Gospodnji. Bacimo li samo letimični pogled na dugu povijest Crkve možemo s lakoćom ustvrditi da je nedjelja najveći spomenik zapadne civilizacije.

            Kad sagledamo povijest nedjelje u hrvatskom narodu onda možemo biti ponosni: malo je koji kršćanski narod u Europi salvio nedjelju kao naš. Bar do Drugog svjetskog rata, odnosno do dolaska komunističke diktature. Nedjelja je utjecala na stvaranje hrvatskog identiteta. Sjetimo se da se oko nedjeljne mise događao sav kulturni i narodni život. Nedjelja je bila promocija narodnih nošnji, pjevanja, izmjena iskustava…Ali, više od toga, nedjelja je bila životna škola u kojoj se učilo prihvaćati život u njegovim lijepim i ružnim momentima, iz nedjelje je proizlazila solidarnost ne kao neka teorija nego kao praksa. Nedjelja je bila jedini katehetski dan, dan kad se poučavalo i govorilo o temeljnim istinama vjere, nedjelja je s euharistijom (misom) doticala vječnost. 

            Danas imamo na raspolaganju niz mogućnosti za upoznavanje vjere: od vjeronauka u školi, raznih predavanja, seminara, knjiga…Ali, nedjeljna poruka i pouka ne može se ničim mjeriti. Vjeronauk u školi može biti samo informativni predmet. Nedjeljom izrečene poruke ne samo da čujemo nego ih i živimo. Nedjeljom smo ne promatrači nego sudionici u stvaranju velebnog svijeta započetog Kristovim Uskrsnućem.

            Nedjelja ima svoje uporište u događaju Uskrsnuća. Nakon smrti Gospodinove, u prvi dan tjedna, slijedilo je Uskrsnuće. Svaka je nedjelja od tada zapravo uskrs. Na zadnjoj večeri Gospodin slavi židovsku pashu: u trenutku kad se spominju velika djela Božja u povijesti Božjeg naroda, Isus unosi svoju anamnezu, svoju Smrt i Uskrsnuće kao početak novog stvaranja, novog saveza, nove povijesti. Negdje 20 godina nakon Smrti Gospodinove prva Crkva je nazivala ovaj dan jednostavno „prvi dan“ tjedna. Počeli su se sabirati na „lomljenje kruha“. Lomljenje znači umiranje i istovremeno pojavljivanje novog života. Događaj Smrti i Uskrsnuća ponavlja se do dana današnjeg u euharistiji. Ovo „lomljenje kruha“ daje ne samo nedjelji smisao i značenje nego i čitavom životu, svim aktivnostima, patnji i umiranju. Ili, drukčije rečeno, bez euharistije (mise) nedjelja nema smisla. U prvoj crkvi bila je duboka svijest o slavljenju nedjeljne euharistije. Izostanak od „lomljenja kruha“ ne dolazi u obzir kod prvih kršćana. Dan Gospodnji, nedjelja, je rađala, stvarala, čuvala i davala snagu Crkvi. 

            Danas ćemo čuti krilaticu: vjera u Boga i Isusa da ali crkva ne! Lažni proroci danas uporno ponavljaju da je dovoljno vjerovati u svom srcu, moliti se u svojoj sobi, a vjerske manifestacije su nepotrebne. Što reći na to? Ostajemo zbunjeni nad nasiljem nad malim čovjekom. Danas je manipulacija malim čovjekom dobila „demokratske“ oblike: nekadašnje grube metode ustupile su mjesto onima koje su u znaku smješka. Upravo su zato pokvarenije. Više nego ikada danas je nedjeljni događaj potreban ugroženom, izmanipuliranom, prevarenom čovjeku. Ovakav svijet treba ozdravljenje, nadu, šansu…U nedjeljnoj se misi Kristova Smrt na križu pretvara u ljubav. Mi sudjelujemo u tom činu. To se onda događa i s nama i nad nama: od smrti (mržnje) mi se preobražavamo u sinove Božje koje vodi ljubav. To je oslobađanje za vječnost. Međutim, ako se izoliramo od Crkve, zajednice braće i sestara, u opsanosti smo da budemo žrtve vlastitih obmana i iluzija. Slavljenje Dana Gospodnjeg u zajednici Isusovih učenika, oslobađa nas robovanja krivim bogovima koje svako vrijeme lansira, povezuje nas s našim uskrslim Učiteljem i daje nam snagu za korak u nepoznato. Varka je da se mi spašavamo vlastitom snagom i svojim poštenjem. Uskrsli koji nam se nudi u nedjeljnoj euharistiji nezasluženi je dar. Dar se prihvaća ili ne prihvaća. Upravo u susretu s njim u nama se događa promjena: od idola se vraćamo u orbitu Božje ljubavi. Nedjelja nas uvodi u Božje Kraljestvo koje će zasjati u punom sjaju  nakon drugog Kristovog dolaska.    /M.P./

 

KONZERVATIVCI I PROGRESISTI U CRKVI

Može li Crkva,  koja je posvema okrenuta budućnosti, biti konzervativna?

            Jedan je dnevni list oštro napao nekog župnika što se na svojim web-stranicama bavi politikom. Ostaci komunističke svijesti, očito, žive u novinarima koji bi rado crkvu stjerali u sakristiju. Župnik je u istom tonu odgovorio da se onda bezbožnici ili nečlanovi crkve ne bi smjeli baviti vjerom i crkvom. Pokušaj raznih kolumnista i  novinara, koji se kite etiketom „nezavisnih i objektivnih“ analitičara, da crkvu uguraju u logor „prošlosti“ i tamo je „zabetoniraju“ zauvijek, nije ništa novo. Proganjanje crkve je povijesna konstanta. Upravo je to znak da se nije izjednačila „ovome svijetu“, da ima u „posudi ulja“ u napetom bdjenju i čekanju „novog neba i nove zemlje“.  U novije vrijeme metode napada na crkvu nisu grube kao nekad ali su zato rafiniranije, obučene u progresivnost, podilaze niskim nagonima pogotovo mladih. Nije rjetkost da će neki analitičar isticati da je on „teolog“, da on znade sve o Bogu i onda s tih pozicija počinje crkvu rušiti. Dakako, ovo je podmuklije jer se radi o „vuku u ovčijem ruhu“ kako kaže evanđelje. Nažalost,  ovakvi mogu neupućene zavesti i unesrećiti.

            U novije vrijeme crkvu se nastoji podijeliti na progresivnu i konzervativnu. Tako će neke istaknute vjernike, svećenike ili biskupe svrstavati u jednu ili drugu kategoriju. Etiketa konzervativnosti automatski znači da je dotičnog vrijeme pregazilo, da je takav „relikt“ prošlosti i njegova poruka i svjedočenje je bezvrijedno. Naprotiv progresisti su automatski pozitivni, oni žive u modernom vremenu i  oni su za napredak čovječanstva. Oko izbora novog sv. Oca nagađali su hoće li novi papa biti iz jednog ili drugog lagera. Naše su biskupe novinari podijelili također na progresivne, koji su tobože za Europu, i one konzervativne koji su protiv Europe.

            Moramo odmah primjetiti da je takva podjela umjetna, neprirodna i nelogična. Zašto? Crkva, Božji narod, oni koji su se uputili za svojim Učeteljem, potpuno su okrenuti budućnosti. Crkva svoje dovršenje vidi u budućnosti, dakle nakon drugog Kristova dolasaka. Tako je crkva u svojoj biti progresivna. To ne znači da će se odreći svoje prošlosti. Trag koji je ostavila u svom povijesnom hodu neuništiv je i nepromjenjiv. Dakako, i taj trag može biti nadanuće i opomena sadašnjim generacijama. Ali, crkva koja  „smrt Gospodinovu naviješta, njegovo Uskrsnuće slavi i njegov slavni dolazak očekuje“, ostaje znak nade na našoj planeti. Ona je navjestitelj nade umirućima, poniženima i obesparvljenima. Umirućima ništa ne znači oznaka konzervativna ili progresivna crkva nego im je važna nada koju crkva ne samo nudi nego i živi.

            Sv. Otac Benedikt XVI, prije nego je izabran za papau, ističe:“U tijeku je ostvarivanje jedne diktature relativizma koja ne priznaje ništa konačno i koja ostavlja kao posljednje mjerilo samo vlastito ja i njegove prohtjeve“. Diktatura relativizma postaje ideologija koja traži svoje pristaše. Upravo je crkva prepreka ovoj ideologiji. Crkva bi trebala dati blagoslov svemu onomu što padne na pamet nekom pojedincu. Zašto to očekuju baš od Crkve? Nek jednostavno Crkvu puste na miru a oni neka žive po svom izopačenom srcu – reći će isprovocirani vjernik. Ali, upravo tu leži problem: svojom nadom i životom za novo nebo i novu zemlju, vjernik ostaje izazov ovakvim propagandistima. Ne samo izazov nego i optužnica za njihove manipulacije. Zato Crkvu, Božji narod, čeka neprestana borba. Ona je nekad bila „opijum za narod“, nekad beskorisna organizacija, nekad ostatak prošlosti…Vrli analitičari naći će još i druge karaktristike kojima će crkvu pokušati „ukrasiti“ i gurnuti u prošlost.

            Isusove učenike ne smiju ovakvi prigovori zaustaviti u hodu prema budućnosti. Ljepota kojoj tek naslućuju obrise jača je od „mrvica“ koje nude sinovi zemlje. Nema među Isusovim učenicima podjele na konzervativne i progresivne nego bi pitanje trebalo postaviti: slijedimo li svoga Učitelja ili, poput Petra u trenutku sljepoće, želimo li Učitelja „skrenuti“ na svoj put. Na toj se crti događa sva drama našega života.

           

PROGNANICI I IZBJEGLICE NAKON DESET GODINA

Ohrabrujući znakovi i novi izazovi

            Pred socijalnim nemirima u Francuskoj početkom studenog 2005. godine – koji imaju etničke, kulturne, vjerske i socijalne elemente – demokratskoj Europi zastao je dah. U nekoliko dana u velikim francuskim gradovima zapaljene su tisuće automobila, paljeni su trgovački centri, škole…Najdemaput se Pariz našao u strahu, došle su u pitanje sve demokratske tekovine pred naletom rušilačke mase mladih ljudi koji traže drukčiju „demokraciju“. U ostalim gradovima europskih država očekuju jednake pobune useljenika iz afro-azijskih zemalja. Doduše, ovi pobunjenici nisu uzeli formalno oružje u ruke, ali oni imaju inicijativu i odabiru vrijeme i metode, određuju ciljeve svoje „francuske revolucije“ koja se treba proširiti na ostalu Europu. Zanimljivo: služe se internetom u pripremanju svojih pothvata! Postavlja se dramatično pitanje: kako se suprotstaviti nasilnicima koji nisu ni izdaleka iscrpli svoj arsenal?  Otoci afro-azijskih (pretežito muslimanskih) useljenika u Europi postajat će sve veći, što zbog  njihovog demografskog potencijala, što zbog potrebe Europe za „fizičkom“ radnom snagom odnosno zbog funkcioniranja potrošačkog društva (kojemu je, usput, dijete teret).

            Maloj Hrvatskoj koja se našla 1991. godine pred strahovitom agresijom, pred agresijom koja je vojno i politički pomno pripremljena, iza koje je stajala dobro naoružana i pripremljena armada, europski su političari držali lekcije o demokraciji. Čak su Hrvatskoj propisali embargo na uvoz oružja za nužnu obranu. Iako je nasilje u Francuskoj i velikosrpska agresija na Hrvatsku tek djelomično slična, ipak, postavlja se pitanje, koje je 1991. mučilo svakog našeg normalnog građanina: kako se suprotstaviti sili? Rat je najgore rješenje. Naša je dilema 1991. bila: suprotstaviti se agresiji ili biti protjerani, pobijeni odnosno asimilirani u primitivnu „civilizaciju krvi i tla“. Ali, kad je u pitanju goli opstanak, prevaga je na otporu. Nakon što se iscrpe sve demokratske metode, otpor ostaje moralna obveza. U tom smislu naš je domovinski otpor,  nažalost uz neprocjenjive ljudske žrtve, bio jedini izbor. Tražiti u tom hrabrom otporu pojedine slučajeve kršenja kodeksa ratovanja, u svojoj biti obrambenog, znak je moralnog kukavičluka.   

             Vratimo se u nekoliko crta 15 godina unatrag. Urušavanje mračne ideologije komunizma otvorio je prostor za demokratske šanse, ali i za vraćanje u mračnu prošlost. Nažalost, velikosrpska ideologija vraćala je ove prostore u prošlost: pomicanje dominacija na nacionalnoj osnovi do zamišljene crte Virovitica - Karlovac- Ogulin – Karlobag bila je antihistorijska. Ova se dominacija poslužila grubim nacionalizmom koji je 1991. počeo svoj vojni pohod te prouzročio silna razaranja, zbjegove, desetke tisuća prognanika i izbjeglica. Tako je 1991. četvrtina Hrvatske okupirana s namjerom da uđe u sastav „srpskih zemalja“, presječena kopnena komunikacija sjevera i juga Hrvatske, počelo je ne samo etničko čišćenje okupiranih krajeva nego i granatiranje gotovo većine hrvatskih gradova. Godine 1992. počelo je velikosrpsko „sređivanje“ Bosne i Hercegovine. Opet su prema Hrvatskoj potekli deseci tisuća izbjeglica /Hrvata i Muslimana/. Koncem 1991. godine  703.000 osoba moralo je napustiti domove pred topovima i granatama kad je riječ o Hrvatskoj. Vladin ured za prognanike i izbjeglice  (prema Vjesniku od 04.04.1993.) ima na brizi 252.458 prognanika i 386.284 izbjeglice (uglavnom iz BiH) te oko 162.500 izbjeglica u europskim zemljama. Ovim stravičnim brojkama treba nadodati desetke tisuća ubijenih, zarobljenih, osakaćenih, silovanih žena. Da ne govorimo o materijalnim razaranjima koja se mjere descima milijardi dolara.

            Crta obrane Gospić-Otočac- Glibodol - Cerovnik - Kamenica - predgrađe Karlovca, dijelila je 4 godine ovaj prostor na dva svijeta. Prognani iz ovog prostora nisu mogli posjetiti ni grobove svojih dragih. Sa zavežljajem u ruci napustili su pod kišom granata svoje domove zahvalni što su živu glavu izvukli. Slijedio je prognanički život u slobodnom dijelu Hrvatske. Moramo se podsjetiti da je naš prognanički život, uz onu patničku, imao i svijetlu stranu: imali smo vjeru u povratak, solidarnost je bila neupitna – pogotovu u vrijeme najveće agresije. Upoznali smo druge dijelove Hrvatske koji su nam bili dostupni samo preko TV-ekrana. Stekli smo nove prijatelje, unijeli u nove sredine dio sebe. Svi su prognanici bili smješteni i nitko nije bio gladan. Nakon dugih pregovora pod patronatom međunarodnih čimbenika propali su svi pokušaji mirnog povratka. Godine 1995. – od 4. do 6. kolovoza – uslijedila je vojna akcija koja je promijenila preko noći sudbnu  prognaničke populacije i utrla put miru u Bosni. Počeo je povratak kućama nakon četiri godine. Nakon mučnog susreta sa ruševinama uslijedila je obnova. Samo na prostoru Karlovačke županije porušeno je oko 14.000 kuća i stanova. Do ove 2005. godine obnovljeno je 13.550 stambenih jedinica. U to je utrošeno 1,4 milijarde kuna. Od tih 1,4 milijarde kuna iz državnog je proračuna 93% a ostalih 7% je od fizičkih osoba, donacija i sl. U 2005. godini obnovljeno je 300 i na redu je još 125 uništenih stambenih objekata. Ovo se odnosi samo na Karlovačku županiju a što reći o ostalima koje su još teže pogođene? Tako se ovaj veliki projekt obnove porušenih kuća približava kraju. Ostaje čudo kako je Vlada mogla tolike kuće obnoviti bez međunarodne pomoći u relativno kratkom vremenu! Sufinancirala je i obnovu porušenih crkava, kapela i župnih stanova. Možemo reći da su uglavnom sve porušene crkve dovedene u prvobitno stanje.

            Očekivali smo kod povratnika, nakon početnog zanosa, umor i zasićenost. To se i dogodilo. Uz obnovljenu kuću ide i zaposlenje. Nezaposlenost postaje noćna mora krajeva od posebne državne skrbi – kako su prozvani oslobođeni krajevi. Nezaposlenost je dobrim dijelom do danas razlog što ovi krajevi osiromašuju u demografskom smislu: mladi ljudi odlaze za poslom u veće gradove ili u inozemstvo. Nove kuće po selima udaljenijim od škole, pošte i ambulante, strše kao nijemi svjedoci jednog vremena. U neke kuće tek ponekad netko zaviri. Nema razlike između povratnika Hrvata ili Srba: muče ih jednaki problemi. Očito, ovu dinamiku obnove kuća ne prati privredna dinamika. Dojam je da niti oporba niti vladajuća koalicija nemaju političke volje da izrade strategijski razvoj Hrvatske i dadu se na njegovu realizaciju.

            Istovremeno ne možemo prešutjeti činjenicu da u nekim županijama, koje su razvijene i pošteđene ratnih razaranja, prirodni prirast stanovništva je negativan. Ono što se događa u Europi, nažalost, događa se i kod nas: visoki standard ne znači više djece! Namiće se zaključak da zapadna civilizacija, koje smo i mi dio, sama sebe potkopava. Spomenuta pobuna u Francuskoj nagovještaj je redefiniranja sustava vrijednosti, filozofije života. Civilizacija, koja ne uspijeva prenijeti život na budućnost, osuđena je na nestanak. Upravo nedostatak stanovništva bit će u doglednoj budućnosti najveći problem nekad okupiranih krajeva Hrvatske /Lika, Kordun, Banija/. Pojam „prognanik“ i „povratnik“odlaze  pomalo u povijest a na njihovo mjesto dolaze problemi kao što su demografska i gospodarska obnova ili pučki rečeno više djece i zaposlenosti. 

            Vojna akcija nazvana „Oluja“ 1995. bila je razlog da srpski vojni i politički vrh iz okupiranog dijela Hrvatske povuče hrvatske Srbe prema Bosni i Srbiji. Iako je to bilo nepoterebno i ludo, jer u Hrvatskoj ima mjesta za sve građane koji je prihvaćaju kao svoju (međunarodno priznatu) zemlju, u psihološkom pogledu ostanak je  bio veliki problem za one koji su već vidjeli ostvarenu veliku Srbiju. Ne treba zanemariti ni procjenu srpskih vođa da će masovnim i organiziranim odlaskom pobuditi simpatije svjetske javnosti i istovremeno osudu hrvatske vojne akcije.

            Međutim, istovremeno  (uz Oluju) tekla je jedna druga rijeka izbjeglica iz Bosne prema Hrvatskoj: bosanski Hrvati iz banjolučkog područja i srednje Bosne počeli su stizati u Hrvatsku kako bi spasili živu glavu. (Zovemo ih izbjeglice jer dolaze iz druge države za razliku od prognanika koji su u istoj državi). Bilo je logično da dio njih hrvatske vlasti smjeste u nekad okupirane krajeve koji su se inače zadnjih decenija praznili zbog poznatih razloga. Neki su smješteni u društvene stanove ili privremeno u prazne privatne kuće (uglavnom odbjeglih Srba). Tako je na području Gospićko-senjske biskupije smješteno oko 10.000 bosanskih Hrvata i to u Plaški, Korenicu, Udbinu, Gračac, D. Lapac, Srb, Vrhovine…

            Nakon otrežnjenja i negostoljubivog prihvata u Srbiji, hrvatski su se Srbi počeli vraćati u Hrvatsku. Njihov povratak posebno su forsirale međunarodne udruge i političari. Očekivali smo da će se ista briga posvetiti i bosanskim Hrvatima. Ali, izostala je međunarodna politička volja ne samo da se bosanski Hrvati vrate na svoja ognjišta u Bosnu, nego su u očima međunarodnih političara postali smetnja za povratak Srba u Hrvatsku. Zbunjeni smo takvim dvostrukim aršinom! Nejasno je kakvi interesi ili manipulacije stoje iza takvih mjerila i postupaka.  Hrvatska je, ipak, puno učinili ne samo za povratak Srba – kojima se obnavljaju oštećene kuće po istim kriterijima kao ostalim građanima – nego i za smještaj bosanskih Hrvata. To čini bez financijske pomoći međunarodnih udruga ili politike. U Korenici, Gračacu i drugdje Vlada im je pomogla u izgradnji obiteljskih kuća. Otkup kuća preko ovlaštene agencije teče sporije jer vlasnici kalkuliraju s većim cijenama u budućnosti. Crkva prati ove ljude ne samo duhovnom skrbi nego i karitativnim djelovanjem. Biskupijski karitas sada je uglavnom okrenut prema njima. Izgradnja crkava je u tijeku ili postoji privremeno rješenje kad je riječ o sakralnom prostoru.

            Problem Srba povratnika odavno nije političko pitanje nego donekle ekonomsko, demografsko i što neki zaboravljau emocionalno. Hrvatska je po istim kriterijima obnovila ili obnavlja njihove u ratu oštećene kuće. Problem je što je i prije rata ovdje živjelo relativno starije srpsko stanovništvo. Demografski problem, o kojem se malo govori, kod Srba je još izraženiji. A taj se problem ne može riješiti kratkoročno. S tim je usko vezan ekonomski problem: starije stanovništvo ne može jednostavno izvući neki kraj iz krize. Iapk, nakon povijesnih iskustava hrvatski Srbi politički i gospodarski uključuju se u stvaranje napredne zemlje, uključene u Europsku uniju. Nije zanemariv utjecaj dijela beogradske političke elite koja se još nije odrekla pretenzija na tuđi teritorij a što onda ima odraza na dio hrvatskih Srba.

            Djeca koja su rođena u ovim mjestima ili su proveli djetinjstvo u njima ostaju emocionalno vezana uz njih. Tako je počeo teći suživot, ne bez poteškoća i napetosti, između hrvatskih Srba i bosanskih Hrvata u Korenici, Udbini, Gračacu, Lapcu, Srbu, Plaškom, Vrhovinama, Kninu…i njihova integracija u hrvatsko društvo. Bosanski Hrvati imaju ono što nedostaje ovim krajevima: relativno velik broj djece i mladih. A djeca i maldi najveće su bogastvo ovih prostora. Upravo će oni dati veliki doprinos u podizanju ovog kraja u svakom pogledu. Srbi-povratnici, uglavnom starije stanovništvo, može očekivati procvat i ekonomski prosperitet samo ako ovdje bude mladih. A bosanski Hrvati to jamče. U tome možemo vidjeti komplementarnost ovih dviju grupacija. Budućnost će pokazati mogu li, nakon tolikih stradanja i patnji, ovi ljudi graditi budućnost u ozračju tolerancije i suživota. Mir je osnovna pretpostavka za to. A dar mira, nakon ratnih razaranja, ostaje najveća vrednota koja ne smije doći u pitanje. Tako i pojam „izbjeglica“ pomalo postaje stvar prošlosti. Njihova integracija teče dobro i nosi poruku za budućnost.

            Ovo naše kratko razmišljanje moramo staviti u kontekst budućnosti Europe čiji smo dio. Kolikogod to zvučalo paradoksalno, srednjoeuropske zemlje i pravoslavna Rusija, uza sve promašaje u prošlosti, nose u sebi duhovni potencijal koji bi mogao osvježiti čitavu Europu. Paljenje automobila u Francuskoj ima snažnu poruku: društvo kojemu je automobil (i sve što on simbolizira) važniji od djeteta ne zaslužuje ništa drugo nego prezir. Ova pobuna, koja je tek na početku i koju ne može zaustaviti nikakva represija, pretvorit će se u snagu koja će izdiktirati tip demokracije ne baš po ukusu bahate lijevo-liberalne inteligencije odnosno elite. U svjetlu ovih dramatičnih kretanja u Europi dolazi do izražaja besmislenost srpske agresije. Uzalud je potrošena tolika energija i životi! Sve je jasnije: kršćanska poruka na Istoku i zapadu Europe, oslobođena natruha prošlosti, može jedina europski prostor spasiti od katastrofe i dati mu nove impulse. U našem narodu, koji spada u srednjoeuropski kulturni krug, ima još takve plemenite energije. Na ovim će se našim prostorima odigravati u malom ono što je imperativ Europe od Urala do Atlantika:  reevangelizacija nadahnuta ekumenizmom i oslobođena balasta prošlosti, koja će udahnuti novu duhovnu energiju! Veliki vizionar našeg vremena, Papa Ivan Pavo II, dobro je to uočio, osjećao i na tome radio. Jesmo li ga shvatili? M.P.

 

IZ NAŠIH ŽUPA

 

IZ SLUNJA

           

            Koliko se toga lijepog dogodilo u našoj slunjskoj župi ove 2005. godine! Ponekad u svakodnevnim brigama ne vidimo puno toga lijepoga što zapazi slučajni prolaznik. Svake se godine uljepšavaju ulice, fasade, pločnici. Nismo još sagledali pozitivne i negativne posljedice nakon puštanje u promet autoceste Zagreb – Split ove 2005. godine. Jasno je da Plitvički kraj ostaje turistička Meka koja privlači sve veći broj turista. Slunj može ponuditi ono što Plitvice nemaju: dušu zapisanu  u naselju koje pruža korijenje u srednji vijek. Time daje ovom prostoru povijesnu dimenziju. Međutim, uznemirujući je podatak da je drugu godinu zaredom broj umrlih u župi Slunj veći od broja krštenih. U daleko težim razdobljima život je bio jači od umiranja. Dolazimo do jednostavne činjenice potvđene u povijesti: vanjska agresija ne može neki narod uništiti ali može se sam umoriti i odabrati umiranje. To je pogubnije od agresije. Ovaj prelijepi prostor nudi ugodan i zanimljiv život za daleko veći broj ljudi nego što sad ovdje obitava. Što nam nosi budućnost? Budućnost mi stvaramo!

            U minuloj 2005. godini mnogo se toga dogodilo u našoj slunjskoj župskoj zajednici što nas ispunja ponosom, tihom radošću i daje nam podstreka za daljnje korake.  

           

            Izložba uskrsnih pisanica

            Na Uskrsni ponedjeljak 28.03.2005. slunjske vjernike posjetio je naš biskup mons. Mile Bogović u pratnji svoga tajnika fra Draženka Tomić. Predvodio je misno slavlje u 11 sati u punoj crkvi vjernika te im čestitao i zaželio uskrsnu pobjedu. Koncelebraciji su se pridružili susjedni svećenici. Nakon mise u župskoj dvorani biskup je otvorio izložbu uskrsnih pisanica slunjskog kraja. Organizator ove izložbe je Pučko učilište Slunj odnosno njegov ravnatelj g. Ivica Katić. Marljive ruke Slunjanki ukrasile su mnoštvo jaja. Jaje simbolizira izlazak iz groba pa se uklapa u uskrsno ozračje. Zasvirali su i zapjevali tamburaši iz Cvitovića i Lađevca u narodnim nošnjama. Pisanice su izložili KUD-ovi iz Lađevca, iz Cvitovića, Blagaja, Slunja a svoje su umijeće u ukrašavanju jaja pokazalo Pučko učilište i neki pojedinci. Druženje uz uskrsna jaja trajalo je dva sata. Ovo bi trebala biti tradicija u našem kraju.

            Sjednica Župskog pastoralnog vijeća

            U župskoj dvorani u Slunju održana je 29.03.2005. sjednica Župskog pastoralnog vijeća pod predsjedanjem župnika. Uz promišljanje života i rada u našoj župskoj zajednici, trebalo je predložiti nove članove vijeća. Naime, tijekom protekle godine umrla su čak tri vijećnika. Župnik je prenio vijećnicima biskupov poziv da se odazovu proslavi Blagovijesti, zaštitnika katedrale, u Gospiću koja se ove godine zbog Velikog tjedna slavi iznimno 04.04.2005.

            Pokop Svetog Oca

            Pokop Svetog Oca Ivana Pavla II, velikog prijatelja hrvatske crkve, 08.04.2005. događaj je za pamćenje koji je pratilo 3 milijarde ljudi. Na sprovod je došlo 200 državnika  ili državnih delegacija (Srbija i Rusija poslale su delegaciju na nižoj razini). Mediji ističu da je ovo najveći sprovod u povijesti čovječanstva. Naša HTV prenosila je pogreb i misu sa Trgu sv. Petra u Rimu. U Rim se slilo oko 4 milijuna ljudi tako da je grad gotovo blokiran. U 10 smo sati zazvonili na zvona u Hrvatskoj. U Slunju smo zvonili 15 minuta. Kritičari unutra i izvan crkve negoduju: da je sve to nepotrebno i da se vjera ne živi na razini spektakla nego u tišini svoje duše. Zar nije i Juda prigovorio da je šteta pomasti koju je neka žena prolila po Isusovim nogama jer se je od toga, tobože, moglo dati siromasima. Nije to govorio zbog siromaha nego zbog drugih motiva. Nije li slično razmišljanje i današnjih kritičara kad je u pitanju ne samo Papin pogreb nego svaka aktivnost Crkve?  

            Sjednica biskupijskog Pastoralnog vijeća

            U Otočcu je održana sjednica biskupijskog Pastoralnog vijeć 09.04.2005. Ovo vijeće čine laici iz svih pet dekanata i po koji svećenik. Svrha mu je pospješivanje pastoralnog rada u biskupiji. Ovo vijeće razmišlja ne samo lokalno nego i „biskupijski“: sagledava i pokušava rješiti probleme na razini biskupije. Na sjednici su formirani poodobori za razne aktivnosti i imenovani njihovi voditelji. Kao i ostali dekanati i Slunjski ima pet članova u ovom vijeću. Sjednici su prisustvovali biskup mons. Mile Bogović i generalni vikar mons. Tomislav Šporčić.

             Predstavljena knjiga „S križem kroz pakao“ 14.04.2005. u Slunju

            U gradskoj vijećnici predstavljena je 14.04.2005. neobična knjiga autora Božidara Ćuka pod naslovom „S križem kroz pakao“. Radi se o autobiografskom štivu koje nas vodi u razdoblje komunističke diktature. Kao dječak već u školi susreo se s progonom i šikaniranjem nezamislivim u normalnom ljudskom društvu. UDBA ga je pratila i podvaljivala mu razna zlodjela. Završio je na robiji na Golom otoku. Ovaj potresni zapis postavlja mnoga pitanja i traži odgovor. Knjigu su predstavili prof. Vladimir Perišin i prof. Mladen Mujić. Šteta što ovo predstavljanje nije organizirano u većoj prostoriji i za šire čitateljstvo jer ova knjiga to zaslužuje. 

            Akcija čišćenja župnog vrta

            Prostrani župski vrt traži svakodnevni rad da bi se oplemenio. Svake godine župnik pozove dobrovoljce na akciju čišćenja. Tako je ove godine akcija sazvana za 22.04.2005. Odazvalo se desetak muškaraca, jedna žena te desetak srednjoškolaca. Rat protiv korova, trnja, otpada razne vrste trajao je čitav dan. Vatra je progutala posječeno granje i vrt je dobio puno više zraka. Projekt uređenja vrta još čeka donošenje detaljnog urbanističkog plana pa će onda biti jasnije što učiniti. Do tada se treba biriti protiv korova marljivim rukama.

            Gostovao HKD Rovinj u Slunju

            U Slunju je gostovalo Hrvatsko kulturno društvo „Franjo Glavinić“ iz Rovinja 23. i 24.04.2005. Domaćin im je bio KUD „Korana“ iz Slunja. Gosti su u subotu 23.04.2005. u 19 sati u župskoj dvorani održali koncert za pamćenje. Pjesme u istarskom melosu, zatim rodoljubne i sakralne…oduševile su prisutne. Na kraju koncerta voditeljica KUD-a „Korana“ gđa Marijana Obrovac pozdravila je i zahvalila gostima. Predsjednik HKUD-a „Franjo Galović“ iz Rovinja prof. Crljenko potom je opisao osnivanje, rad i uspjehe ove kulturne udruge iz Rovinja. Nastavljeno je druženje u restoranu „Pino“ uz pjesmu i ples do ponoćnih sati. Ovo gostovanje prijatelja iz Rovinja traži da i Slunjani uzvrate posjet dragom Rovinju.

            Proslava zaštitnika vatrogasaca 08.05.2005

            Proslava zaštitnika vatrogasaca - sv. Florijana - slunjski su vatrogasci proslavili u nedjelju 8. svibnja. Limena glazba probudila je Slunjane u ranim jutarnjim satima. U svečanoj povorci i u svečanim odorama došli su na trg pred crkvom. Po običaju narod ih je počastio kolačima i pićem na trgu i na još nekim mjestima. Sudjelovali su na misi u 8 sati. Župnik je odao priznanje za njihovu hrabrost i nesebičnost. Okupljeni vjernici sjetili su se umrlih i stradalih vatrogasaca.  U popodnevnim satima posjetili su svoje simpatizere u Blagaju.

            Blagoslov kamena temeljca kapele na slunjskom poligonu

            U utorak 10. svibnja 2005. u 10 sati na slunjskom vojnom poligonu održana je svečanost blagoslova kamena temeljca buduće kapele. Blagoslov kamena i koncelebriranu misu predvodio je vojni ordinarij biskup mons. Juraj Jezerinac uz sudjelovanje generalnog vikara mons. Josipa Šantića, vojnih kapelana, svećenika slunjskog dekanata, grupe školske djece, slunjskih vjernika i predstavnika vojske RH. U temelje je ugrađena povelja u kojoj su zabilježena imena vodećih ljudi države i vojske. Kapela bi trebala biti dovršena do polovice listopada ove godine i služit će za potrebe postrojbi koje dolaze na poligon zbog vojnih vježbi. U kapeli će također biti uklesana imena poginulih branitelja za slobodu Domovine iz slunjskog kraja.

Kapela je povećena bl. Ivanu Mertzu koji je inače pohađao vojnu akademiju u svom kratkom ali duhovno bogatom životu.

            Predstavljene župnikove knjige u Zagrebu 10.05.2005

            Dana 10. svibnja 2005. u 19 sati u dvorani franjevačkog samostana u Zagrebu (Dubrava), Avenija G. Šuška 2 (kod nove bolnice), predstavljene su knjige "Zakopani dnevnik" i "Godine otpora i hrabrosti" autora mons. Mile Pecića. Knjige je predstavio gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović, dr. Agneza Szabo, akademik Josip Pečarić, urednik Ivan Strižić i autor mons. Mile Pecić. Birane odlomke čitao je dramski umjetnik Zlatko Crnković. "ZAKOPANI DNEVNIK" zapis je dramatičnih događanja 1991. godine u slunjskom kraju, a knjiga "GODINE OTPORA I HRABROSTI" autorovo je promišljanje burnih događanja i izazova u zadnjih desetak godina. 

 Predstavljanju ovih knjiga prisustvovao je velik broj osoba porijeklom iz slunjskog kraja a koje žive u Zagrebu. Osjetila se potreba da se ovakvi susreti, sličnim povodom, ostvare češće.

            Sastanak s roditeljima krizmanika 15.05.2005. 

            Nakon mise u 11 sati 15.05.2005. održan je roditeljski sastanak s roditeljima krizmanika. U župskoj dvorani okupili su se roditelji i njihova djeca - osmaši koji pristupaju krizmi 19.06.2005. u 18 sati. Župnik je istakao da bez suradnje roditelja hod njihove djece na putu vjere bio bi doista težak. Zato očekujemo njihovu podršku u ovom burnom vremenu kad su u pitanju njihova djeca i njihov duhovni rast. Krizma je početak intenzivnijeg hoda djece i roditelja na put prema vječnosti...Dogovorene su pojedinosti o samom danu krizme.

            Proslava zaštitnika župe Slunj 22.05.2005

            Proslava zaštitnika župe Slunj - blagdana Presv. Trojstva - ove je godine proslavljena 22.05.2005. Misu u 8 sati slavili su vlč. Polde Barić i župnk Mile Pecić. Misu u 11 sati predvodio je vlč. Nikola Turkalj, biskupijski ekonom i pročelnik Ureda za katehizaciju a pridružili su mu se mons. Marijan Ožura, preč. Petar Bogut i župnik Mile Pecić. Dupkom puna crkva pjesmom i molitvom odala je hvalu Svetoj Trojici. Dinamika ljubavi i vjernosti u Presvetom Trojstvu pretočena je u ljudska srca. Ljudsko biće ima budućnost u darivanju i vjernosti...Nakon mise narod se zadržao na trgu u druženju i pjesmi.

Na blagdan Presv. Trojstva pokopana je Manda Kos r. Obajdin r. 1921. Živjela je u Podmelnici. Nakon pokopa na slunjskom groblju župnik je za pokojnicu služio sv.Misu. Pokoj vječni daruj joj Gospodine! 

            Prvopričesnici u Slunju 05.06.2005

            U nedjelju 5. svibnja 2005. godine 40 trećaša primilo je prvu Pričest u Slunju. U subotu 4. svibnja ispovijedili su se zajedno sa svojim roditeljima i krsnim kumovima. U nedjelju 5. svibnja vjernici župe Slunj podržali su pjesmom i molitvom ovogodišnje prvopričesnike i podijelili s njima radost što odsada mogu sudjelovati na najizvrsniji način u misnoj žrtvi. Prepuna crkva odzvanjala je molitvom i pjesmom. Čestitamo i donosimo imena prvopričesnika:

 

1.      Barić Ivan, sin Nikole i Mirjane r. Puškarić, r. 09.03.1995., kr. u Slunju 11.11.1995., N. Tesle 5, Slunj

2.      Barić Kristina kći Mile i Smiljane r. Paulić, r. 09.01.1996. u Karlovcu, kr. u Slunju 07.04.1996., N. Tesle 5a

3.      Begović Antonio, sin Jure i Dragice r. Halagaić, r. 06.11.1995. u Karlovcu, kr. u Slunju 25.12.1995., Podmelnica 38

4.      Bogović David, sin Nikole i Ljiljane r. Šegavac, r. 29.08.1995. u Karlovcu, kr. u Slunju 19.11.1995., Cerovac 85

5.      Bogović Mario, sin Ante i Marije r. Vlašić, r. 01.12.1995. u Karlovcu, kr. u Slunju 14.01.1996., Cerovac 87, Slunj

6.      Bogut Josip, sin Željka i Ane r. Štefanac, r. 09.03.1996., kr. u Slunju 04.08.1996., Ladihovićeva 6, Slunj

7.      Brglez Štefan, sin Stjepana i Snježane r. Hrgota, r. 28.02.1996. u Zagrebu, kr. u Zagrebu-Utrine, adresa Vj. Karasa 2, Slunj

8.      Butina Nikola, sin Nikole i Mirjane r. Vuković, r. 23.05.1995. u Zagrebu, kr. u Slunju 30.07.1995., Cerovac 110, Slunj

9.      Cindrić Fran Bono, sin Željka i Tanje r. Gračan, r. 25.03.1996, kr. u Slunju, 21.11. 1998., G. Šuška 12, Slunj

10.  Cindrić Jurica, sin Nikole i Zore r. Katić, r. 26.12.1995. u Karlovcu, kr. u Slunju 16.03.1996., Koranska 12, Slunj

11.  Filipčić Martin, sin Mile i Milke r. Tominac, r. 04.12.1995. u Karlovcu, kr. u Slunju 29.06.1996., Ul. Kr. Zvonimira 33, Slunj

12.  Flanjak Ana-Marija, kći Roberta i Gordane r. Turkalj, r. 28.07.1995. u Zagrebu, kr. u V. Gorici, Slunj, I. G. Kovačića 4

13.  Flanjak Filip, sin Darka i Mirjane r. Pleš, r. 07.03.1996. u Austriji, kr. u Slunju, D. Nikšić 101

14.  Grdić Mateja, kći Franje i Marice r. Požega, r. 25.08.1995. u Karlovcu, kr. u Slunju 01.10.1995., D. Nikšić 50

15.  Gržan Barbara, kći Mile i Jelene r. Kuterovac, r. 02.06.1995. u Rijeci, kr. 29.10.1995. u Rijeci- župa sv. Antuna opata-Draga, adresa Slunj, Cerovac 91

16.  Holjevac Lovro, sin Nikole i sanje r. Proroković, r. 26.07.1995., kr. u Slunju 24.09.1995., Rastoke 25a, Slunj

17.  Holjevac Viktor, sin Helene Holjevac, r. 27.01.1996. u Karlovcu, kr. u Slunju 19.05.1996., Plitvička 8, Slunj

18.  Katić Jurica, sin Ivana i Marije r. Maljevac, r. 26.01.1996. u Zagrebu, kr. u Slunju 17.03. 1996., Novo selo 84

19.  Katić Nikola, sin Željka i Darije r. Rendulić, r. 03.07.1995. u Zagrebu, kr. u Zagrebu-Špansko, P. Svačića 27, Slunj

20.  Kos Ivan, sin Ante i Jasne r. katić, r. 05.08.1995. u Karlovcu, kr. u Slunju 17.09.1995., D. Nikšić 17

21.  Lalić Luka, sin Ivice i Snježane r. Pleš, r. 23.06.1995. u Karlovcu, kr. u Slunju 29.10.1995., P. Svačića 23

22.  Lalić Marin, sin Pere i Marije r. Žgela, r. 23.10.1995. u Karlovcu, kr. u Karlovcu Presv. Trojstvo 30.03.1996, E. Kvaternika 5, Slunj

23.  Lesar Domagoj, sin Milana i Janje r. Požega, r. 23.11.1995. u Karlovcu, kr. u Slunju 15.06.1996., Nikole Zrinskog 4

24.  Magdić Josip, sin Željka i Kristine r. Jurčić, r. 19.03.1995. u Karlovcu – Srca Isusova 23.04.1995., I hrv. Brigade 11, Slunj

25.  Matešić Adrijana, kći Slavka i Kate r. Paulić, r. 15.07.1995. u Karlovcu, kr. u Slunju 15.10.1995., G. Popovac 4, Slunj

26.  Mikić Marinko, sin Borisa i Ivanke r. Barić, r. 06.12.1995. u Karlovcu, kr. u Slunju 30.03.1996., Novo naselje  12, Slunj

27.  Obajdin Kristijan, sin Darka i Katice r. Jelenac, r. 04.09.1995. u Ogulinu, kr. u Tounju 08.10.1995, Podmelnica 24

28.  Oštrina Matej, sin Srećka i Jasne r. Flanjak, r. 22.08.1995. u Karlovcu, kr. u Slunju 15.10.1995., Podmelnica 23

29.  Oštrina Željka, kći Ante i Radmile r. Perčić, r. 02.10.1995. u Karlovcu, kr. u Vrbovskom, Slunj, Podmelnica 31a

30.  Piršić Antonio, sin Nikole i Kate r. Štefanac, r. 30.03.1996. u Karlovcu, kr. u Slunju 12.05.1996.,G. Taborište 34

31.  Plivelić Jakov, sin Jose i Katarine r. Grdić, r. 01.06.1995. u Karlovcu, kr. u Slunju 30.07.1995., D. Nikšić 35

32.  Potnar Ivan, sin Tome i Marijane r. Samardžić, r. 27.12.1995., kešten 1956, Mrežnička 31, Slunj

33.  Požega Luka, sin Zlatka i Marine r. Šlat, r. 07.06.1995. u Zagrebu, kr.u Slunju 13.01.1996., Zvonimirova 21, Slunj

34.  Požega Monika, kći Mije i Marice r. Meašić, r. 07.08.1995. u Karlovcu, krštena u Slunju 16.12.1995., Ogulinska 17, Slunj

35.  Požega Valentina, kći Nikole i Barke r. Paulić, r. 25.02.1995. Karlovcu, kr. u Srca Isusova Karlovac 08.04.1995., G. Popovac 1, Slunj

36.  Radočaj Blanka, kći Franje i Mare r. Valentić, r. 01.06.1995. u Karlovcu, kr. u Slunju 02.07.1995., 14. dom. pukovnije 7, Slunj

37.  Radočaj Valentina, kći Mile i Koraljke r. Skupnjak, r. 17.01.1996. u Karlovcu, kr. 21.04.1996. u Slunju, Plitvička 6, Slunj

38.  Rakocija Ivan, sin Mile i Zore r. Rajilić, r. 26.06.1992., kr. 17.10.1992. u Karlovcu (Presv. Trojstvo), Slunj

39.  Vuković Mirko, sin Mirka i Mare r. Magdić, r. 28.03.1996. u Karlovcu, kr. 14.07.1996. u Lađevcu, D. Taborište, Slunj

40.  Žalac Mihaela, kći Milana i Jadranke r. Hodak, r. 08.08.1995. u Sinelfingenu, kr. u Slunju 06.10.1996., Lj. Gaja 7, Slunj

 

            Nakon prve Pričesti iz crkve prešli smo u župsku dvoranu gdje smo se zadržali u druženju. Majke prvopričesnika ispekle su kolače kojima smo se međusobno počastiti. Ovaj dan ostaje neizbrisiv u dušama naših prvopričesnika.                  

            Krizma u Slunju 19.06.2005

            Gospićko-senjski biskuop mons. Mile Bogović podijelio je sakrament Potvrde 70-orci pripravnika 19.06.2005. Ispraćeni i podržani od strane roditelja, kumova i rodbine, krizmanici su hrabro preuzeli odgovornost u društvu i crkvi vođeni snagom Duha Svetoga. Biskup ih je pozvao da se ne dadnu zarobiti od duha hedonizma i egoizma nego jedino s Duhom Božjim mogu se vinuti u duhovna prostranstva. Nakon mise nastavljeno je druženje krizmanika, njihovih kumova i rodbine s biskupom i svećenicima u župskoj dvorani. Vrijedne majke krizmanika pobrinule su se da na stolovima bude kolača i sokova, a slavlje se nastavilo u mnogim domovima. Čestitamo krizmanicima! Već iduću nedjelju pokazat će se jesu li primili Duha Božjega ili ih je skrenuo duh lijenosti. Naime, nedjeljna je misa barometar kršćanske zrelosti. Donosimo imena svih krizmanika:

 

1.      Barić Matej, sin Nikole i Milke r. Stipetić, r. 05.02.1991., kršten 24.03.1991. u Cvitoviću, nastanjen u Cvitoviću

2.      Barić Tomislav, sin Željka Barić i Roze r. Mikić, r. u Karlovcu 24.01.1991, kršten 30.04.1991. u Lađevcu, Slunj, Prilaz narti

3.      Begović Iva, kći Ivana i Anke r. Jareb, r. u Karlovcu 10.07.1990, krštena u Slunju 18.08.1990, Slunj, Kralja Zvonimira 29

4.      Bogović Dario, sin Ivana i Drage r. Mrgan, r. 22.02.1991, kršten 21.09.1991. u Slunju, Slunj, Knezova Blagajskih 14

5.      Bogović Jelena, kći Kate Bogović, r. 10.08.1990., krštena 01.09.1990. u Cvitoviću, nastanjena u Cvitoviću

6.      Bogović Nikica sin Tome i Vere r. Magdić, r. 28.10.1978. u Karlovcu, kršten 03.12.1978. u Slunju, Slunj, Cerovac 87

7.      Brajdić Mario, sin Nikole i Mire r. Krunić, r. u Karlovcu 10.04.1990, kršten 05.07.1990. u Slunju, Slunj, R. Lopašića 2

8.      Brnjas Zlatko, sin Zdravka i Gordane r. Radočaj, r. u Bihaću 28.08.1990, kršten u Slunju 27.04.1991., Slunj, 14. dom. Pukovnije 21

9.      Cindrić Anita, kći Jadranka i Milke r. Cindrić, r. 30.10.1990., krštena 02.12.1990. u Cvitoviću

10.  Cindrić Danijel, sin Slave i Milke r. Stepić, r. 21.02.1990., kršten u Cvitoviću, nastanjen u Cvitoviću

11.  Cindrić Dario, sin Željka i Marice r. Lončar, r. 13.06.1990., kršten 11.08.1990. u Cvitoviću

12. Cindrić Tomislav, sin Jure i Jelene r. Obajdin, r. u Slunju 25.11.1989, kršten u Slunju 07.01.1990., Slunj, Mali Vuković 1

13. Čop Gabrijela, kći Rude i Nevenke r. Bunčić, r. u Karlovcu 16.07.1990, krštena 08.09.1990. u Cvitoviću, Slunj, Plitvička 8,

14.  Čop Olivera, kći Željka i Vesne r. Ščap, r. 06.09.1985., krštena 30.11.1985. u Cvitoviću

15. Cvitković Adrijana, kći Tome i Marice r. Klobučar, r. u karlovcu 02.08.1990, krštena u župi Lađevac 06.10.1990., Slunj, Plitvička 44

16.  Dujmović Anton, sin Milana i Ruže r. Orešković, r. 04.08.1962., kršten 30.03.1963. u Torontu, živi u Ličkom Lešću

17. Flanjak Franjo, sin Jure i Milke r. Salopek, r. u Karlovcu 03.01.1991, kršten u Slunju 30.03.1991., Slunj, Lumbardenik 74

18. Flanjak Josipa, kći Milana I Bernardice r. Hrvojević, r. 30.06.1990, krštena u Slunju 18.08.1990., Slunj, G. Popovac 2

19. Grdić Mile, sin Janka i Jelene r. Rendulić, r. u Karlovcu 25.09.1990, kršten u Slunju 03.11.1990., Slunj, D. Nikšić 16

20. Grdić Monika, kći Slave i Mirjane r. Magdić, r. 04.06.1990, krštena u Slunju 05.08.1990., Slunj D. Nikšić 26

21. Grdić Sandra, kći Stipe i Nade r. Požega, r. u Karlovcu 11.06.1990, krštena u Slunju 18.08.1990., Slunj, D. Nikšić 26

22. Grubešić Dejan, roditelji Stipo Grubešić i Nada r. Palavra, r. u Zenici 10.06.1990., kršten 29.06.1990. u župi Čajdraž (BiH), Drugi poljski put 1, Slunj

23. Halagić Tina, kći Ante i Ivančice r. Miškulin, r. 07.04.1991., krštena u župi Lađevac, Slunj, 14. domobranske pukovnije 12

24.  Holjevac Katica, kći Predraga i Berine r. Čelebić, r. 16.12.1991., krštena 14.02.1998. u Opatiji

25. Jareb Ivana, kći Ivana i Marice r. Trubić, r. u Karlovcu 21.02.1990, krštena u Slunju 28.04.1990., Slunj, Kralja Zvonimira 33

26.  Jergović Manda r. Butina, kći Milana Butine i Milke r. Paša, r. 01.01.1955., krštena 05.01.1955. u Kosinju

27.  Jurčević Igor, sin Nikole i Marice r. Vuković, r. 19.06.1990., kršten 28.07.1990. u Cvitoviću

28. Jurčević Marko, roditelji Pero i Danijela r. Kosanović, r. u Karlovcu 21.11.1990, kršten u župi Cvitović 02.02.1991., Slunj, 14. slunjske pukovnije 8

29.  Jurčević Saša, sin Šime i Milke r.Jurčević, r. 15.02.1981., kršten 18.04.1981. u Ljubljani

30.  Jurčević Snježana, kći Milana i Ankice r. Jurčević, r. 20.09.1990., krštena 24.11.1990. u Cvitoviću

31. Jurčić Ivana, kći Ivice i Kristine r. Juhas, r. u Zagrebu 21.12.1990, krštena 09.03.1991. u Cetingradu  , Slunj, Trg F. Tuđmana 2

32. Jurčić Nikolina, kći Luke i Mare r. Holjevac, r. u Karlovcu 28.11.1990, krštena u Karlovcu, župa Srca Isusova 17.10.1993., Slunj, Plitvička 50

33.  Katić Anita, kći Slave i Nevenke r. Vuković, r. 19.11.1990., krštena 29.12.1990. u Cvitoviću

34. Katić Danijel, sin Josipa i Drage r. Mandić, r. 21.07.1990. u Karlovcu, kršten 22.07.1995. u Slunju, Slunj, Novo selo 97

35. Katić Matija, sin Ivana i Aleksandre r. Gračan, r. u karlovcu 21.12.1990, kršten u Slunju 24.02.1991., Slunj, Plitvička 15

36. Kos Mario, sin Marijana i Mirjane r. Gržan, r. u Karlovcu 24.04.1990, kršten u Karlovcu, Presv. Trojstvo, Slunj D. Nikšić 20

37. Magdić Marija, kći Mirka i Nade r. Marković, r. u Karlovcu 20.03.1991, krštena u Karlovcu u župi Srca Isusova 25.03.200, Slunj, Frankopanska 7

38. Magdić Mario, sin Mile i Anke r. Šestan, r. u karlovcu 05.10.1990, kršten u Slunju 27.10.1990., Slunj Nikole Turkalja 11

39. Matanić Matej, sin Ivana i Snježane r. Bosanac, r. u Slunju 10.11.1990., kršten  u župi Slunj 10.02.1991., Kralja Zvonimira 29, Slunj

40. Milana Barić, kći Ivice i Milke r. Paulić, r. u Karlovcu 04.10.1990, krštena u Slunju 22.12.1990., Slunj, N. Tesle 5a

41. Mrkonja Josip, sin Ivana i Ivanke r. Turkalj, r. u Karlovcu 13.04.1990, kršten u Slunju 25.05.1990., Slunj, Novo selo 93b

42. Obajdin Ivana, kći Ivana I Marije r. Miškulin, r. u Karlovcu 11.12.1990, krštena u Slunju 27.04.1991., Slunj, Podmelnica 48

43. Obajdin Nevena, kći Hrvoja i Dragice r. Potkrajac, r. u Karlovcu 01.12.1990, krštena u 13.11.1998., Slunj Braće radić 15

44. Obajdin Valentina, kći Mile i Jelke r. Paulić, r. u Zagrebu 30.04.1990, krštena u Slunju 23.06.1990., Slunj, Podmelnica 25

45. Obrovac Đanluka, sin Petra i Katice r. Paulić, r. u Karlovcu 24.04.1990., kršten u Cvitoviću 02.06.1990., Slunj, Mrežnička 33

46. Obrovac Lidija, kći Petra i Katice r. Paulić, r. u Karlovcu 08.05.1991, krštena u Cvitoviću  Slunj, Mrežnička 33

47. Palavra Marko, roditelji Mato i Snježana r. Vučić, r. u Zenici 23.06.1991., Slunj, A. Šenoe 7

48.  Paulić Ivan, sin Josipa i Mande r. Krizmanić, r. 03.04.1990., kršten 13.05.1990. u Cvitoviću

49. Pavlešić Marina, kći Ivana i Nade r. Turkalj, r. u karlovcu 10.05.1990, krštena u Slunju 08.09.1990., Slunj, D. Taborište 173

50. Piršić Igor, sin Slave i Bare r. Rendulić, r. u Karlovcu 30.11.1990, kršten u Slunju 06.01.1991., Slunj, G. Taborište 36

51. Požega Ivan, sin Nikole i Anke r. Jelić, r. u Karlovcu 31.01.1991, kršten 1991. u župi Srca Isusova Karlovac, Slunj, D. Nikšić 29

52. Požega Kristijan, sin Vladimira i Kate r. Požega, r. u Karlovcu 29.04.1990, kršten u Slunju 22.05.1990., Slunj, 14. dom. Pukovnije 40

53. Požega Mario, sin Mile i Mare r. Stepić, r. u Karlovcu 24.03.1991, kršten u Slunju 04.05.1991., Slunj D. Nikšić 28b

54. Požega Neven, sin Stanislava i Marije r. Trbović, r. 27.06.1990. u Karlovcu, kršten 27.06.1990. u Slunju, Slunj, XIV slunjske pukovnije 16

55. Radočaj Darko, sin Tomislava i Ljilje r. Magdić, r. 03.05.1990, kršten 04.05.1991.,Slunj D. Taborište 154c

56.  Radočaj Katarina, kći Nikole i Dragice r. Cindrić, r. 13.o1.1990., krštena 17.02.1990. u Cvitoviću

57. Rendulić Marina, kći Nikole i Nevenke r. Valentić, r. u Karlovcu 17.07.1990, krštena 12.08.1990. u Slunju, Slunj, Cerovac 99

58. Rupčić Marija, roditelji Pero i Bare r. Obajdin, r. u Karlovcu 11.01.1990, krštena u Slunju 24.03.1990., Slunj, E. Kvaternika 25

59.  Samardžija Dražen, sin Slave i Anke r. Flanjak r. 10.06.1980., kršten 09.07.1980. u Lađevcu

60. Štefanac Josip, sin Josipa i Vesne r. Poljak, r. u Karlovcu 21.11.1990, kršten u Slunju 02.02.1991., Slunj, Ladihovićeva 2

61.  Štefanac Miroslav sin Marijana i Marice r. Butina, r. 29.04.1978. u Karlovcu, kršten 04.06.1978. u Slunju, Slunj, Plitvička 8

62.  Stepić Jasmin, sin Ivana i Ljiljane r. Jurčević, r. 13.03.1991., kršten 11.05.1991. u  Cvitoviću

63.  Stepić-Kučinić Samantha, kći Ivana i Vere r. Kučinić, r. 08.10.1990., krštena 26.12.1990. u Cvitoviću

64.  Stipetić Lorena, kći Marijane Stipetić, r. 22.06.1990., krštena 04.08.1990. u Cvitoviću

65. Turkalj Darija, kći Vinka i Danice r. Špoljarić, r. u Karlovcu 29.05.1990, krštena u Blagaju 30.06.1990., Blagaj, Pavlovac 13

66. Turkalj Dinko, sin Jure i Nade r. Paulić, r. 06.05.1990,  kršten u Cvitoviću 30.06.1990., Slunj, Kralja Zvonimira 29

67.  Turkalj Dražen, sin Mirka i Milke r. Dražić, r.02.06.1990, kršten u Lađevcu 15.07.1990., nastanjen u Lađevcu

68. Turkalj Marijan, sin Mile i Kate r. Radočaj, r. u Karlovcu 09.04.1991, kršten u Slunju 04.05.1991., Slunj, G. Taborište 88

69.  Turković Miljenko sin Ivana i Božene r. Fulir, r. 30.05.1973. u Varaždinu, kršten 1973. u Novom Marofu, Slunj, Kralja Zvonimira 23a

70.  Željko Tonković, sin Franje i Marije r. Čorak, r. 29.09.1960., kršten 16.10.1960. u Sincu, nastanjen u Sincu

                                  

            Zahvalnica na kraju godine 17.06.2005

            Misom zahvalnicom 17.06.2005. u 10 sati u župnoj crkvi u Slunju zavšila je još jedna školska godina. U misi zahvalnici sudjelovali su đaci Osnovne i Srednje škole Slunj sa svojim profesorima i učiteljima. Crkva se pretvorila u košnicu: poput pčela ispunili su svaki kutak crkve koja je odzvanjala molitvom i pjesmom. Djeca su sudjelovala u čitanjima i molitvi vjernika. Ovo je već tradicija da školska godina u ovim školama počne i završi misom. Nakon misnog slavlja profesori i učitelji, koji nisu bili vezani nastavom, zadržali su se u župskoj dvorani u druženju uz sokove, kavu i kolače. Ne samo da se djeca vesele zasluženim praznicima nego i učitelji trebaju prikupiti snage za iduću školsku godinu. Učitelje i profesore predvodili su ravnateljica Srednje škole gđa Dijana Cindrić i ravnatelj Osnovne škole gospodin Tome Cvitković.       

            U Slunju 29.06.2009. predstavljena knjiga „BLEIBURG“ dr. Josipa Jurčevića

            U dvorani Pučkog učilišta u Slunju predstavljena je zapažena knjiga dr. Josipa Jurčevića BLEIBURG. Organizator ovog kulturnog događaja je HVIDRA Slunj. Autora i knjigu predstavio je slunjskoj publici g. Ivan Strižić a zatim je uzeo riječ sam autor dr. Josip Jurčević. Ovu tamnu stranicu novije hrvatske povijesti i najveću tragediju u nacionalnoj povijesti po prvi put je dubinski istražio autor dr. Jurčević. Dokazi iz engleskih i jugoslavenskih arhiva jasno upućuju na zaključak da ova tragedija nije bila slučajna nego da je ona pomno razrađena i izvršena. Oko 700.000 vojnika i cvila povlačilo se 1945. prema Austriji. Slovenske nevladine udruge procjenjuju da je ubijeno 192.000 Hrvata u Sloveniji. Križni put ovih nesretnika išao je iz Slovenije prema dijelovima Hrvatske, Bosne i Srbije gdje su ubijani. Direktiva Partije je bila da se svi neprijateljski elementi likvidiraju. A neprijateljski elementi su svi koji su imali drukčiju opciju od Komunističke Partije, dakle svaka građanska opcija. Nakon likvidacija, Partija je napravila represivne strukture koje su nastavile svoj posao sve do demokratskih promjena 1990. Osim Katoličke Crkve nitko nije branio interese hrvatskog naroda. Pouka ove tragedije je da Hrvatska mora imati svoje institucije koje će definirati i braniti nacionalne interese (kao što ima svaka afrička država!). Nažalost, od istočnoeuropskih država koje su izišle iz komunističkih okova Hrvatska ima najjače neokomunističko naslijeđe...Ovo su neke ključne misli koje je autor izrekao. Slunjani su pozdravili ovako dubinsko istraživanje i iznošenje istine na vidjelo. Sa zakašnjenjem na predstavljanju se pojavio i gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović koji je naglasio da nas jedino istina može osloboditi. Zbog važnosti teme, promišljanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, očekivao se veći broj interesanata.

            Podjela svjedodžbi 29.06.2005

            Srednja škola Slunj završlila je još jedno školsku godinu. Svečanost uručivanja svjedodžbi organizirana je 29.06.2005. u 10 sati u holu školske zgrade. Nakon intoniranja himne i minute tišine za poginule branitelje i đake, ravnateljica škole gđa Dijana Cindrić pozdravila je goste i proglasila nagrađene učenike. Školski zbor otpjevao je skladno studentsku himnu Gaudeamus igitur i dao ovom druženju dodatnu ljepotu. Učenicima je čestitao gradonačelnik g. Ivan Bogović te župnik Mile Pecić na još jednoj uspješnoj godini. Podijeljene su svjedožbe i nastavljeno druženje profesora, đaka i gostiju. 

            Posjet prijatelja iz župe Cernik-Čavle

            Grupa djece iz Čavala (i Grobnika) kod Rijeke predvođena gospođom Nevenkom Margetić, učiteljicama Adom Malnar i Tanjom Šojat te predstavnicima roditelja posjetila su 23.06.2005. Slunj i Lađevac. Naime, župa Cernik-Čavle od 1995. u kumstvu je s župom Lađevac. To je bio razlog da posjete Lađevac i Slunj. Slunjski župnik Mile Pecić od 1967. do 1977. bio je župnik župe Cernik-Čavle što je dodatni razlog ovog prijateljstva. U Lađevcu  ih je dočekao župnik vlč. Josip Štefančić s grupom vjernka te je opisao povijest ove župe. U Slunju su slavili misu u 12 sati a potom su u župskoj dvorani priredili zanimljiv program. Ritmički ples i recitacije oduševile su slunjsku djecu i njihove roditelje. Zadržali su se u ugodnom druženju uz sokove, slatkiše i kolače. Posebno je ostao upečatljiv posjet naselju Rastoke. Ovaj zanimljivi fenomen, gdje rijeka Slunjčica, ulijevajući se u Koranu, tvori čudesne slapove i kaskade, pobudila je zanimanje naročito djece. Vidjeli su mlin-vodenicu, koš (preteča stroja za pranje rublja) i ostali u divnoj prirodi. U 16 sati vratili su se u svoje Čavle puni dojmova i utisaka. Ovo će se prijateljstvo nastaviti i dalje, a sada su na potezu djeca i roditelji iz Slunja.

            Hrvatski radio Prvi program prenosio Misu iz Slunja 10.07.2005
            Hrvatski je radio (Prvi program) prenosio izravno slavlje sv. mise iz slunjske župne crkve i to u nedjelju 10.07.2005. u 11 sati. Misu je predvodio župnik mons. Mile Pecić. Slunjski su vjernici posebno radosni što su mogli podijeliti radost euharistijskog slavlja sa mnogim obiteljima i pojedincima diljem Hrvatske a posebno što su njihovu pjesmu i molitvu čuli najbolji dio naše crkve, a to su bolesni i nemoćni, usamljeni po našim selima i gradovima. Prije početka mise Hrvatski je radio emitirao reportažu o župi Slunj, njenom hodu kroz bližu i daljnju prošlost te njen pogled u budućnost. U reportaži su sudjelovali slunjski vjernici raznih uzrasta i zanimanja. Nakon prijenosa župnik je počastio urednicu Ivanu Borošak te tehničare Dubravka Pavčec, Alena Križančić i Erika Lončar, koji su obavili ovaj zahtjevni posao profesionalno, ručkom u župnom stanu.

            Proslava Karmelice na Glavici 17.07.2005

            U omiljelom slunjskom svetištu Karmelske Gospe na Glavici održano je godišnje proštenje 17.07.2005. u 11 sati. Već od jutarnjih sati stizali su pojedinci i grupice u ovo Marijino svetište u netaknutoj prirodi na Glavici nedaleko Slunja. Dakako, većina se uputila automobilima. G. Mile Panić svojim je strojem dragovoljno popravio prilazni put koji bujice svake godine oštete. Tako su mnogi mogli prići blizu svetišta i automobilima....Misu je predvodio mons. Josip Šepić, nekad dugogodišnji župnik u Lađevcu a u Slunju 4 mjeseca. Sada je župnik u Fužinama. Uz njega su koncelebrirali preč. Petar Bogut, vlč. Josip Štefančić, vlč. Nikola Turkalj, župnik Mile Pecić a pridružio se i vlč. Polde Barić. Mons. Šepić je u propovijedi skrenuo pažnju na sile pakla koje danas na grub način pokušavaju uništiti Crkvu, Kristovu zaručnici. Borba između dobra i zla ne ostavlja nikog po strani. Marijina vjera nadahnuće je svakomu od nas da se uključimo u ovu borbu na strani dobra. Nakon mise narod je pratio Gospinu sliku, ukrašenu cvijećem, u procesiji oko kapele. Slavlje je završilo svečanim Tebe Boga hvalimo. Iza toga se nastavilo narodno veselje u sjeni hrastova i kestenova koji opkoljuju ovu kapelu. Zaorila se pjesma kao jeka prohujalih stoljeća. Ovo je slavlje privuklo vjernike iz susjednih župa kao i poneke iz dalekih krajeva, neke čak iz Amerike.

            Gitaristički koncert u župnoj crkvi 19.07.2005

            U utorak 19.07.2005. u 19 sati u Slunju je održan zanimljiv koncert: dvije mlade gitaristice Paulina Puljek i Alma Šehić oduševile su slunjsku publiku svojim muziciranjem na čudesnom instrumentu, gitari. Ove studentice gitare u klasi prof. Miroslava Lončara u William Carey College-u u Hattiesburgu (USA) izabrale su stavke i odlomke iz djela kao što su Bach, Barrios Mangore, Vill-Lobos, Moreno-Torroba, Merlin...Prostor barokne crkve bio je ispunjen tonovima koji su publiku odvodili u čudesni svijet glazbe koja se rijetko čuje ovdje. Nagrađane su pljeskom i cvijećem za jedno divno glazbeno veče.

………………………

         DANI GRADA SLUNJA – 10. OBLJETNICA „OLUJE“

            Deseta obljetnica povratka slobode u slunjski kraj zaslužuje posebnu pažnju. Zato je pripremljen bogat kulturno-zabavni program pod nazivom "Dani Grada Slunja" od 04. do 07.08.2005. Ovdje ćemo istaknuti samo neke važnije događaje vezane uz ove dane.

            Otvaranje izložbe „Svjedoci vremena“

            Ratni zapovjednik Slunjske pukovnije - inače akademski slikar - otvorio je izložbu fotografija u župskoj dvorani 04.08.2005. pod naslovom “Svjedoci vremena“. Fotografije su nijemi svjedoci herojskih vremena, patnje, straha, nade i prkosa od 1991. do 1995. Nakon vremenske distance ove fotografije dobivaju dodatnu snagu i poruku. Mladi i djeca u njima prepoznavaju svoje očeve koji su tiho i  uporno krčili put slobodi. Izložba je, inače, bila otvorena tjedan dana i pobudila veliko zanimanje.

            Promocija knjige „Žrtvoslov slunjskoga kotara“

            U četvrtak 04.08. u 19 sati u dvorani Pučkog učilišta predstavljena je knjiga "Žrtvoslov Slunjskog kotara" autora Ivana Strižića. Knjigu su predstavili dr. Agneza Szabo, akademik Josip Pečarić i autor Ivan Strižić. Knjiga iznosi na vidjelo blizu 4000 žrtava Drugog svjetskog rata i poraća slunjskog kotara koje su do sada gurane u mrak te okolnosti, uzroke i povode tolikih stradanja. Predstavljanje je održano u dvorani Pučkog učilišta (kino-dvorani). Ovo je kapitalni kulturni događaj u Slunju ne samo u sklopu Dana grada Slunja nego u ovoj godini. 

            Misa i svečana sjednica 

            U subotu 06.08. na Dan Grada Slunja u 8.30 misu zahvalnicu za Domovinu služio je župnik a koncelebrirao je preč. Petar Bogut. U misi su se sjetili poginulih i stradalih. Po običaju župnik je nakon mise počastio gradske čelnike i goste iz Italije u župnom stanu.

            Slijedila je svečana sjednica Gradskoga vijeća. Na ovoj su sjednici dodijeljena priznanja zaslužnim građanima. Među nagrađenima je i cvitovački župnik vlč. Josip Štefančić. Kako je istaknuo gradonačelnik Slunja Ivan Bogović vlč. Josip Štefančić dobio je zahvalnicu grada Slunja za osobiti doprinos i osobni angažman u obnovi crkava sv. Nikole u Cvitoviću i sv. Jurja u Lađevcu kao i izgradnju mrtvane u Lađevcu. Povod ovoj zahvalnici je 100. obljetnica izgradnje crkve u Cvitovića i premještaj vlč. Josipa na drugu župu.

Od gostiju na ovoj svečanoj sjednici spomenimo gradonačelnika prijateljskog grada Castelsangiovanni g. Carla Giovanni-ja, načelnike općina Krašić, Rakovica, Grude, Vojnić…Zanimljiva je bila izjava načelnika općine Vojnić:“Iz Vojnića se ne će nikada više pucati na Slunj“.

            Izložbeni korzo 4. godinu zaredom

            U centralnom parku priređena je po četvrti put manifestacija pod nazivom „Izložbeni korzo“,  izlošci starih predmeta u kući i domaćinstvu, narodne nošnje i običaji. Sudjelovali su KUD-ovi „Korana“ /Slunj/, „Lađevčani“, „Sv. Duh“ iz Blagaja, te tvrtke i pojedinci „Kordun“, „Fotofigura“, Nada Belković, Nikola Holjevac, Vinka Kukina, djeca Grada Slunja, Poljoprivredna zadruga „Terra“, izviđači talijanskog grada Castelsangiovanni te gosti KUD-ovi „Ivan Krstitelj“ iz Gruda i “Josip Torbar“ iz Krašića. Prvu službenu nagradu dobio je štand KUD Korana. Drugu nagradu dobili su gosti iz općine Grude. Dojam je da je štand prijatelja iz općine Grude najbogatiji. Možda je na ovu ocjenu posjetitelja utjecala mladost u narodnim nošnjama koja je s ljubavlju pokazivala narodne nošnje, pjesmu, običaje, rukotvorine i kućne predmete iz nedavne prošlosti. Treće mjesto dobio je KUD „Lađevčani“. Ove je štandove posjetilo preko 800 posjetitelja. Oko štandova čula se tamburaška glazba, mažoretkinje su pokazivale svoje umijeće. Posebna pohvala puhačkom orkestru iz Desinića koji je obogatio proslavu Dana grada Slunja kao i domaćoj limenoj glazbi. Dodajmo da je prvu nagradu u konkurenciji 12 izlagača osvojio po drugi put Nikola Holjevac, drugu Nikola Čop a treću opet Nikola Holjevac. 

            Mimohod pripadnika 14. slunjske pukovnije

            Mimohod pripadnika 14. slunjske pukovnije pobudio je veliko zanimanje. Oko 13 sati glavnom slunjskom ulicom počeo je marš nekadašnjih vojnika, danas radnika u raznim zanimanjima. Postrojili su se na nogometno igralište, njih oko 500. Obučeni su u majice na kojima piše s jedne strane „14. slunjska pukovnija“ a s druge „Oluja – svjedoci vremena“. Obratio im se ratni zapovjednik, danas umirovljeni general, Miljenko Crnjac. Sjetili su se poginulih prijatelja. General je Crnjac uručio zahvalnice obiteljima čiji su sinovi poginuli u „Oluji“ te pohvalio pripadnike Pukovnije koji su slavodobitno ušli u Slunj 06.08.2005. Narod je s velikim poštovanjem i ponosom ispratio ove hrabre momke koji su, kad je trebalo, ostavili posao i obitelj te se hrabro stavili u službu obrane djece, starih i nemoćnih pred naletom agresora. Ovom paradom željeli su reći da su tu i da na njih računaju prijatelji kao i oni koji se usude ugroziti mir njihove djece. Više se ne može ponoviti 1991. godina kad su se goloruki i nepripremljeni morali suprotstaviti tenkovima i topovima.

            Koncert Miroslava Škore

            Večer istog dana ostaje za pamćenje. Na trgu pred crkvom koncert popularnog pjevača Miroslava Škore. Prije početka koncerta Miroslav Škoro se svratio u župni stan. Župnik ga je počastio i dao mu svoje knjige „Zakopani dnevnik“ i „Godine otpora i hrabrosti“. Od 22 sata počeo je njegov koncert koji je privukao jednako mlade i one starije. Redali su se njegovi hitovi koji se pjevuše posvuda a prisutne je razveselio i novim pjesmama sa CD koji se ovih dana pojavio. U svakom slučaju, koncert Miroslava Škore nikog nije ostavio ravnodušnim ili nezainteresiranim. On je na neki način preuzeo misiju da lakom glazbom odgaja mlade u duhu domoljublja i bratoljublja.

……………………………..

 

SINU SVOME

Nemoj sine plašiti se mraka

jer tvoj tata ničeg se ne boji,

ne plaše me meci od pušaka

samo jednom umiru heroji

 

Čuvaj, sine, one naše tajne,

kao svetost jedinu na svijetu,

ja ne želim orden nit kolajne,

dadoh život za Majčicu svetu

 

Nisam htio buditi te sine,

onog jutra kad sam odlazio,

netko umre, netko sine gine,

tako bih se eto izrazio

 

Žao mi je što nikada neću

kad odrasteš tebe ugledati,

na moj grobak ti donesi svijeću

da osvijetliš tamu svome tati

 

Zadnja slika ti si meni bio,

malo ptiče kraj srušena gnijezda

mada mi se život ugasio

bit ću uvijek vodilja ti zvijezda

                    Mile Turkalj

                   (posvetio palom prijatelju M. Oštrina Yenkiju)

           

            8. međunarodni festival  folklora počeo u Slunju 22.08.2005

            Već tradiciobnalni međunarodni festival folklora u organizaciji Karlovačke županije počeo je 22.08.2005. u Slunju. U 21 sat na trgu pred crkvom redale su se folklorne skupine iz Italije, Rumunjske, Mađarske...Kako to dolikuje festival je otvorio KUD-domaćin "Korana"  iz Slunja i pozdravio predsjednik Gradskog vijeća g. Nikola Japunčić. Slunjska je publika uživala puna dva sata u plesovima, kolima, pjesmi, svirci...folklornih skupina. Ovaj se festival nastavlja u ostalim gradovima Županije (Ogulin, Duga Resa, Ozalj) da bi završio na Danima piva u Karlovcu. 

            Posjet prijatelja iz Poljske 24.08.2005

            Dugogodišnji prijatelj Slunja i Hrvatske vlč. Jan Zajac doveo je 24.08.2005. folklornu grupu iz Poljske iz mjesta Kasina Wielika. Posjetili su Vukovar, zatim su pohodili Međugorje, dolinu Neretve, dio jadranske obale te 24.08. stigli u Slunj. Slavili su misu u slunjskoj crkvi a župnik im je na kraju mise dao informacije o povijesti ovog kraja. Smješteni su po kućama u gradu Slunju koji raspolaže sa 300 kreveta u privatnom smještaju. Vlč. Jan govori hrvatski vrlo dobro i često posjećuje - kako on kaže  - svoju drugu domovinu Hrvatsku. Sutradan su posjetili Plitvička Jezera i vratili se u svoju dragu domovinu Poljsku.

            Početak nove školske godine s misom

            U ponedjeljak 05.09.2005. počela je nova školska godina za 600.000 đaka u Hrvatskoj. Opet su učionice počele odjekivati žamorom, vikom i cikom...Novu školsku godinu srednjoškolci Srednje škole u Slunju, zajedno s ravnateljicom gđom Dijanom Cindrić i profesorima, započeli su misnim slavljem u župnoj crkvi u 8 sati. Misu je predvodio župnik mons. Mile Pecić uz koncelebraciju cvitovačkog župnika vlč. Ivice Miloš. Župnik je upozorio srednjoškolce na dragocjenost vremena koje im je podareno: ako ne mogu birati kad i gdje će se roditi i kada će napustiti ovaj svijet, mogu donositi pametne odluke, rasti u istini, bogoljublju i čovjekoljublju...Nakon mise župnik je počastio profesore s ravnateljicom kavom u župskoj dvorani...

            Nakon srednjoškolaca u 10 sati preko 400 osnovnoškolaca sa učiteljima na čelu s ravnateljem g. Tonom Cvitković ispunilo je župnu crkvu. I oni su željeli započeti novu školsku godinu misnim slavljem. Župnik je istako da je ova gozba ljubavi - sveta misa - predokus budućnosti i pozvao đake da rastu u mudrosti a to znači ljubavi prema Bogu i čovjeku...Ovo je najljepši početak nove školske godine jer bez vertikale svaki bi trud bio uzaludan.

            Slavlje Male Gospe 08.09.2005

            Proslava Male Gospe počela je trodnevnicim: kroz tri večeri vjernici su se okupljali na molitvu i misu. Uoči blagdana nakon večernje mise slijedila je tradicionalna procesija preko trga sa upaljenim svijećama. Poldanju misu na sam blagdan predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović. Mala Gospa i hrvatski mučenici ostaju uzor i nadahnuće za sve generacije. Na kraju mise župnik je pozvao vjernike da obiđu zavjet oko oltara na kojem je povijesni kip Male Gospe pronađen u ruševinama crkve 1995. Vjernici su pobožno obilazili oko oltara i stavljali na njega, pred kip Male Gospe, svoje molitve i žrtve.

U 17 sati misu s blagoslovom djece predvodio je cvitovački župnik vlč. Ivica Miloš. I ovaj je put crkva bila ispunjena s djecom u naručju ili u kolicima koja su se pridružila obredima ponekim plačem i žamorom.     

            Župski pjevački zbor i župnikov imendan

            Uoči blagdana sv. Mihovila 28.09.2005. župski zbor Presvetog Trojstva u Slunju okupio se na večernju misu. Nakon mise u župskoj dvorani nastavljeno je druženje u povodu župnikova imendana. Uz večeru članovi zbora su župniku čestitali imendan, uručili darove i nastavili druženje u pjesmi. Župnik je zahvalio zboru za požrtvovno pjevanje u crkvi. Stranci koji na prolazu kroz Slunj zastanu na nedjeljnoj misi odlaze oduševljeni pjevanjem u crkvi. Slunjski pjevači sudjelovali su u udruženom zboru na slavlju polaganja kamena temeljca crkve hrvatskih mučenika na Udbini.  

            Slavlje sv. Mihovila u Šušnjari

            Kapela sv. Mihovila u šumici Šušnjari, udaljena kojih desetak kilometara od Slunja u blizini naselja D. Nikšić i Pavlovac, ima neobičnu povijest. U ovom predjelu uzgajani su vinogradi (poznato vino "šušnjarac") u 18. stoljeću. U jesen, kad je bila berba grožđa, orila se ovdje pjesma. Berači su osjetili potrebu da ovdje izgrade kapelu u kojoj bi zahvalili Bogu za plodove zemlje. Budući da je tada bilo popularno ime Mihovil, Mijat, Mile, Mića, Milan...bilo je normalno da kapelu posvete sv. Mihovilu, pogoto kad se tada beru vinogradi. Prvi put kapelu spominje župnik Mihovil (Mijat) Radočaj 1768. godine. Peronospora je uništila vinograde a kapela i zbor sv. Mihovila je ostalo do danas.

            Kapela je u srpskoj agresiji 1991. zapaljena i devastirana ali je opstala. Zbor sv. Mihovila se prenosi na nedjelju iza samog blagdana. To je ove godine bilo 02.10.2005. Grupa vjernika iz D. Nikšića pobrinula se da prostor oko kapele bude dolično uređen i ukrašen: pokošena je trava, uklonjena šikara, podignut teren za oltar i postavljen veliki natpis „Sv. Mihovile moli za nas“. U 14 sati okupili su se stariji i mlađi, djeca i bake, oko ove kapele u prelijepoj prirodi. Do nje se treba popeti dobar kilometar pješice (osim onih koji imaju terensko vozilo). Misu je predvodio župnik Mile Pecić na otvorenom (kapela bi mogla primiti tek manji dio vjernika). Istakao je da smo svi poslani u vinograd Gospodnji da radimo i donosimo plodove. Vrijeme koje nam je podarila Božja dobrota neponovljivo je. Narod je molitvom i pjesmom oplemenio ovaj divni prostor. Bilo je ugodno vidjeti malu djecu, nekoju donešenu u naručju i dječjim kolicima, bake i djedove, mlade i njihove roditelje u sjeni kapele sv. Mihovila. Nekoji planiraju svoj dolazak ovamo iz udaljenih mjesta. Narodno veselje nakon mise produži se do večernjih sati. Zato se pobrinu tamburaši koji sviraju za svoju dušu i prisutni narod. Razvije se i kolo u koje se pomalo uključuju i mladi.

            Grupa vjernika iz župe Cernik-Čavle u Slunju 08.10.2005

            Grupa žena /jedan autobus/ "u najboljim godinama" posjetile su 08.10.2005. Slunj koji postaje sve češće omiljela destinacija turista i izletnika. Uz prirodne ljepote koje pružaju Rastoke i Slunj dodatni razlog ovog posjeta je i slunjski župnik Mile Pecić koji je deset godina župnikovao u župi Cernk-Čavle (1967-1977). Posjetile su župnu crkvu, pogledale Slunjčicu, slunjsku gradinu, Napoleonov magazin i dakako Rastoke. U restoranu "Mirjana" nakon ručka priredile su veselicu: uz glazbu, koja se uvijek i rado sluša, plesale su kako to samo znaju Grobničanke. Ovom radosnom druženju pridružio se kratko i slunjski župnik. Do kasnih popdnevnih sati ove su žene pjevale i plesale za svoju dušu. Ovaj posjet Slunju jedan je od mnogih: ljudi iz primorja otkrivaju prirodne ljepote, kulturnu baštinu i dobre ljude u slunjskom kraju. 

            Dječja likovna kolonija u župskoj dvorani 26.10.2005      

            Na inicijativu Crvenog križa Slunj (ravnateljica Mirjana Puškarić) u župskoj dvorani Slunj okupilo se 26.10.2005. oko 40 djece na dječju likovnu koloniju. Došla je grupa djece iz osnovne škole Slunj, Rakovica i Cetingrad. Uz stručno vodstvo udruge "Izvor" iz Karlovca djeca su radila u raznim tehnikama (pastel, akvarel, staklo). Došla je do izražaja dječja kreativnost u likovnom izražavanju. Među djecom ima talenata koje bi trebalo podržati u daljnjem napredovanju. Bez sumnje da se u njima kriju izvrsni likovni umjetnici koji bi mogli obogatiti ovu sredinu. Rad kolonije posjetili su predstavnici Centra za socijalni rad u Slunju, Pučkog učilišta i Turističke zajednice iz Slunja. Ovo je dobar put za otkrivanje likovnih talenata u našoj sredini.

            Posjet riječkog nadbiskupa i privrednika Slunju 08.11.2005.

            Riječki nadbiskup i metropolita mons. Ivan Devčić sa suradnicima mons. Ivoslavom Linićem i mons. Emilom Svažićem posjetio je 08.11.2005. Gospićko-senjsku biskupiju. U svoj pohod uključio je grupu uglednih privrednika iz Rijeke kako bi na licu mjesta vidjeli gradilište crkve hrvatskih mučenika na Udbini i uopće razvoja ovog prostora. Biskup domaćin mons. Mile Bogović upoznao ih je sa tijekom izgradnje crkve i burnom poviješću ovog kraja. Zadržali su se na Plitvicama na ručku a onda su posjetili Slunj. Slunjski župnik mons. Mile Pecić počastio ih je, informirao i darovao svoje dvije knjige "Zakopani dnevnik" i "Godine otpora i hrabrosti".

            Počelo uređenje okoliša oko župne crkve  

            Radnici obrtnika Nikole Špelić počeli su u studenom 2005. uređivati okoliš župne crkve u Slunju. Oko crkve su postavljene kamene ploče, po preporuci konzervatora i  nastavljena obrađena coklje. Nastavljeno je uklanjanje betonskih ploča ispred crkve (koje su deformirane). Nastao je iskop dubok oko pola metra. Navežen je krupni pijesak i povaljan te je tako pripremljena podloga za postavljanje kamenih pčočica. Nakon toga slijedi poravnavanje  terena oko crkve, sijanje trave i zelenila. U planu je postavljanje desetak klupa za parkove i panoa za oglase. Tako će okoliš crkve dobiti konačni izgled u glavnim crtama. Osmišljavanje ovog prostora nastavit će se idalje u detaljima.

            Roditeljski satanak i predstavljanje krizmanika

            U nedjelju 27.11.2005. župnik je pozvao reditelje krizmanika na sastanak. Na početku crkvene godine roditelji se trebaju pridružiti svojoj djeci u njihovom hodu u vjeri. Bez podrške roditelja djeca ne mogu rasti duhovno. Roditelji su jednoglasno prihvatili ideju zajedničkih haljina za sve krizmanike. Osnovan je odbor koji će u ime roditelja predložiti kroj, materijal i izradu uniformi. Ovim se želi izbjeći nezdravo takmičenje u odijevanju naročito djevojaka na dan krizme.

U iduću nedjelju 04.12.2005. na misi u 11 sati krizmanici su predstavljeni okupljenoj zajednici koja ih podržava u njihovu usponu prema kršćanskoj zrelosti.

            Doček sv. Nikole 05.12.2004          

            U Slunju su se uoči sv. Nikole 05.12.2005. okupila brojna djeca sa roditeljima na doček sv. Nikole. Veliku je senzaciju pobudila kočija s konjskom zapregom koja se pojavila na trgu pred crkvom. Valsnik konja i kočije je g. Joso Obrovac iz Ponora. U njoj se sv. Nikola provozao po Slunju. U 17 sati misa koju je predvodio župnik u dupko punoj crkvi. U crkvi se Bog nama daruje a mi njemu te se ta ljubav prenosi na nas međusobno a to je najveći dar - istakao je župnik. Nakon mise svi su se preselili u župsku dvoranu. Ovdje je nastavljen zanimljiv program: pjesme, recitacije, limena glazba...Upravo je limena glazba najavila dolazak sv. Nikole kojega je dovezla kočija sa dva konja bijelca. Nažalost, Krampus se pobrinuo da pokvari razglas tako da je razglas "kašljao" i nije se čulo čak ni sv. Nikolu. Okupilo se preko 500 djece s roditeljima. Nakon podjele darova Sv. Nikola je nastavo iste noći obilaziti stanove i kuće po Slunju i okolici te darivati dobru djecu služeći se pri tome roditeljima, ujacima, stričekima, kumovima...

           

----------------------------

IZ  HRVATSKOG BLAGAJA

           

            Župa Blagaj odolijeva svim nedaćama. Nakon tragedije u Drugom svjetskom ratu,  stradanja 1991. do 1995. godine, ova mala zajednica opstala je i pokazala žilavost. Najbolji pokazatelj budućnosti ove mini-župe su četvorica prvoričesnika /treći razred/ koji se pripremaju u ovoj školskoj godin 2005/06. U župi je 15-ak školaraca. Ako se sjetimo da je tek 20-ak obitelji koje stalno ovdje prebivaju, onda je to dobro. Obnovljena crkva odraz je ove živahne župske zajednice koja se rado okuplja na molitvu i pjesmu svake nedjelje u 14 sati.

            Ovdje donosimo samo nekoloko slika iz života ove male ali hrabre župe u 2005. godini.

            Proslava zaštitnika župe 15.05.2005

            Župa Blagaj proslavila je svog zaštitnika DUHOVE u nedjelju 15. svibnja 2005. Misu u 14 sati predvodio je rakovački župnik vlč. Petar Bogut. Odazvali su se Blagajci koji žive na ognjištima, oni rasuti po svijetu te gosti iz susjednih mjesta. Obnovljena crkva razorena u srpskoj agresiji 1991., odjekivala je pjesmom i molitvom. Nakon mise zasvirali su tamburaši, zaigralo je kolo i narod se veselio. Neizostavni trgovci sa štandovima nudili svoju robu. Narodno veselje protegnulo se do večernjih sati.

Posebna zanimljivost blagajske crkve je križni put. Svaku od 14 postaja izradio je posebni umjetnik i u različitim tehnikama. Radi se o akademskim slikarima i kiparima koji su ovu crkvu obogatili vrhunskim umjetničkim djelom. 

            Slavlje sv. Ane u Pavlovcu 26.07.2005.

            U selu Pavlovac sv. Anu proslavili smo na sam dan u utorak 26.07.2005. u 11 sati. Misa je bila pred kapelom sv. Ane, u sjeni stabala jer je tog dana bila velika žega. Okupilo se 50-ak osoba, Pavlovčana i ponekiji štovatelj sv. Ane iz drugih župa. Misu je predvodio župnik Mile Pecić. Podsjetimo da su kapelu sv. Ane u Pavlovcu Srbi razorili 1991. Obnovili smo je nakon povratka 1995. posebno zalaganjem ing. Jose Štefanca. Glavno slavlje sv. Ane ili zbor prenosimo u nedjelju 31.07.2005. Misa u 14 sati i to u župnoj crkvi u Blagaju. Očekujemo Blagajce raspršene po domovini i svijetu kao i goste iz ostalih župa.

            Slavlje sv. Ane u Blagaju 31.07.2005

            Slavlje sv. Ane u Blagaju prebacujemo na nedjelju iza samog blagdana. To je ove godine bilo u nedjelju 31.07. Istog je dana i mlada misa vlč. Ivana Hodaka u Drežniku. Nismo mogli odgađati slavlje sv. Ane jer dolaze Blagajci rasuti po svijetu. Tako smo proslavu sv. Ane u Blagaju održali rečenog dana kao što to činimo već godinama. Dakako, došao je očekivano manji broj ljudi. Neki su odabrali mladu misu u Drežniku što nam je drago.

            Misu je predvodio preč. Petar Bogur, župnik u Rakovici uz koncelebraciju domaćeg župnika. Časna sestra Dionizija svira na harmoniju i vodi pjevanje. Narod je pobožno sudjelovao u misnom slavlju. Nakon mise nastavljeno je druženje ispred crkve. Nije živo i bogato kao što je bilo prošle godine, kad je organizirana smotra folklora upravo u Blagaju, ali ni ovaj put nisu izostali tamburaši i pjesma. Trgovci i ugostitelji već su stavili ovaj zbor sv. Ane u Blagaju u svoj rokovnik. Ugođaj ovog mjesta narušava istočni melos koji se vrti na jednom štandu: nepoznati trgovac misli da će prodati svoju jeftinu robu. Tolerantno društvo može i takvu glazbu pretrpjeti. Ipak, pečat ovom druženju dali su domaći tamburaši koji su zasvirali i okupili stare i mlade oko sebe. Ovo je veselje potrajalo do večernjih sati.       

            KUD „Sveti Duh“ iz Blagaja

            KUD „Sveti Duh“ u Blagaju neumoran je u svojim aktivnostima. Članovi ovog društva okupljaju se povremeno u mjesnoj školi kad zasviraju i zapjevaju za svoju dušu. Sudjelovali su na 6. smotri folklora u Drežniku 12.06.2005., zatim su bili gosti u župi Zavalje i Ivanić Grad. Na Duhove odnosno na slavlje sv. Ane oblače svoje odore i predvode kolo pred crkvom. Ovaj KUD nastavlja čuvati i prenositi na budućnost bogastvo pjesme, običaja i nošnji ovoga kraja. Upravo su zbog toga bili domaćini 5. smotre folklora Korduna.

            Crkva u Blagju još nema zvona

Prošlo je već deset godina od povratka. Crkvu smo zatekli u ruševinama: Srbi su minirali zvonik koji se urušio u crkvu. Pročelje ispucalo. Najveći je problem bio ukloniti kamenje koje je prijetilo sa ostatka ruševina. U ostatke crkve nije se moglo ulaziti bez rizika. Od godine 1996. do 2000. misu smo slavili na otvorenom pred ruševinama crkve. Tako smo obavljali i zborove. Izgrađen je projekt obnove crkve 1996/977. Godine 1998. obnovljena je razorena kapela u Pavlovcu. Mještani su, nakon što su obovljene kuće i došla struja u mjesto, početkom 2001. sami uklonili opasno kamenje na ostacima crkve. To je bio hrabar pothvat. Tako je prva misa u ruševinama crve slavljena  na Uskrs 15.04.2001. Tek odtada se moglo ulaziti u ostatke crkve. U srpnju 2001. počela obnova: sanacija zidova i zidanje zvonika, pokrivanje zvonika, crkve, stavljanje žljebova, prozora i vrata. Župnik je 31.11.2001. dobio ključeve crkve tj. crkva je zatvorena. Nastavljeno uređenje unutrašnjosti (strop). U ljeto 2002. crkva je ožbukana i obojana iznutra. Tako je biskup otvorio crkvu u Blagaju 28.07.2002. povodom blagdana sv. Ane (ne blagoslovio jer još nije posve dovršena). U ljeto 2003. počelo je žbukanje vanjske fasade i u listopadu je crkva obojana. Iste godine postavljen je u crkvu jedinstven križni put: svaku postaju izradio je jedan od akademskih slikara odnosno kipara (u raznim tehnikama). Godine 2004. postavljene su pločice u crkvu i svetište. Oltar svete Ane – donacija preko Karitasa – postavljen je u svetište. Tako je crkva u Blagaju obnovljena i ljepša je nego prije razaranja.

Međutim, crkva još nema zvona. U razorenom zvoniku nakon popvratka 1995. pronađeno je zvono. Obješeno je na ogranak jabuke pred crkvom i  tu stoji i danas. Zvono nije brončano nego željezno (zato je i ostalo neoštećeno u razorenom zvoniku). Prije mise ili kod sprovoda g. Franjo Grašić zazvoni. Nismo to zvono stavili na zvonik očekujući da nabavimo tri zvona, stavimo ih na zvonik i elktrificiramo. Očekivali smo da će se netko javiti i ponuditi donaciju. U Mostovima 2003 objavili smo predračun za tri zvona koji je ponudila firma „Elektrobosilj iz Novog Marofa ( u suradnji sa „Grassmayr“- Innsbruck). Ponavljamo ga i ovaj put:

Varijanta zvona «Te Deum». Veliko zvono 540 kg u tonu gis-as/1, srednje 315 kg u tonu h/1, malo 250 kg u tonu cis-des/1. Ukupna cijena sva tri zvona iznosi 18.614 EUR. Ugrađivanje željezne konstrukcije i automatike iznosilo bi 8.500 EUR. To je ukupno 27.114 EUR.

Ponovno apeliramo na ljude dobre volje da nam pomognu u nabavci zvona.

AVETI

Gluho doba noći

mjesec prosipa srebro

po usnulim vrtovima i poljima

opijenim rosom.

Ćuk skriven negdje u krošnji

šalje zlokobne poruke.

 

Oko kuće čekaju aveti

da se rebra moja razobruče

i da mi kosti u prah pretvore

 

U gluho doba noći

u srcu svjetluca plamičak zore

glasnik vječnoga Dana

M.P.

IZ CVITOVIĆA

           

            Uz crkvu sv. Nikole spominje se godine 1334. i crkva sv. Marije u Gnojnicama. Godine 1582. u jednom naletu Turci su razorili crkvu sv. Nikole u Cvitoviću. Ostao je samo zvonik koji je služio za stražarnicu. Istovremeno porušene su kapele Majke Božje u Glini i Sv. Bernarda u Kremenu.  Nakon Bečkog rata (1683-1699) ovaj je kraj oslobođen, ali je Cvitović slunjska kapelanija te službu Božju obavlja slunjski kapelan koji se u drugoj polovini 18. stoljeća stalno nastanio u Cvitoviću. Cvitović postaje samostalna župa 1790. godine. Cvitovčani su nadozidali k starom tornju crkvu koja je služila za župnu. Više je puta dograđivana i popravljana. Tek godine 1905. za župnika Fabeka izgrađena je današnja župna crkva. Spaljena 1992. od strane Srba i obnavljana od 1995. do 2005. 

            Dakle, župa Cvitović ove 2005. godine proslavila je 215 godina župe i 100 godina izgradnje župne crkve.

           

            Proslava 100. obljetnice izgradnje župne crkve sv. Nikole 19.08.2005

            Sv. Rok, iako nije zaštitnik župe, proslavljen je ove godine na osobit način u župi Cvitović. Proslava je pomaknuta od 16. na 19. kolovoza. Razlog iznimnom slavlju je proslava stote obljetnice izgradnje župske crkve. Davne 1905. župnik Fabek, uz velike napore, uspio je izgraditi jednu od ljepših crkava u ovom dijelu Hrvatske. Za ovu obljetnicu slavlju se pridružio gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović koji je predvodio misno slavlje u 17 sati u prepunoj župnoj crkvi. Odazavli su se i župnici koji su nekad župnikovali u Cvitoviću te svećenici iz dekanata. Biskup je podsjetio vjernike na kontinuitet ove župe u povijesnim mijenama. Pred deset godina crkva je bila spaljena, bez zvona, bez prozora i vrata. Obnova je trajala godinama. Nakon misnog slavlja nastavilo se narodno veselje u sjeni župne crkve. Folklorne grupe pokazale su svoje bogastvo nošnji i pjesama. Gosti iz Krapine ovom su prilikom zapucali iz kubura i podsjetili na junačka vremena. VIS „Horizonti“ zabavljao je narod zabavnim melodijama koje se rado slušaju a u 21 sat nastupio je popularni pjevač Mate Bulić.

            Župa Cvitović dobila novog župnika u osobi vlč. Ivice Miloša

            Župe Cvitović i Lađevac, nakon šest godina, napustio je vlč. Josip Štefančić a pastoralnu brigu o ovim župama prema biskupovu dekretu preuzeo je 25.08.2005. vlč. Ivica Miloš. Vlč. Josip je preuzeo župe 19.08.1999. i nastavio započetu obnovu razorenih crkava i župnih stanova. Obnovu crkava je priveo kraju i istovremeno vodio pastoralnu brigu o ove dvije specifične župske zajednice. Razbacana sela, u kojima se više umire nego rađa, traže dobru psihofizičku kondiciju kakvu je imao vlč. Josip a koji sada preuzima župe Krišpolje, Stajnicu i Lipice (Brinjski kraj). Primopredaja župa Cvitović i Lađevac održana je 25.08.2005. u Cvitoviću pred biskupijskim ekonomom vlč. Nikolom Turkalj i dekanom iz Slunja mons. Milom Pecić. Novi župnik je vlč. IVICA MILOŠ. Rođen je 28.04.1975. u župi Kandija kod Bugojna. Studije je teologije započeo u Sarajevu. Ratne nedaće prognale su njegovu obitelj iz Bosne te je našla utočište u Korenici gdje i danas živi. Nastavio je studij u Rijeci te je zaređen za svećenika u Ogulinu 28.06.2001. Obnašao je službu župskog vikara u Ogulinu i Senju. Ovo su mu prve župe koje će voditi samostalno. U župama Cvitović i Lađevac nastupio je 28.08.2005. U obe župe dočekali su ga sa dobrim željama. Poželimo ovom mladom svećeniku Božju snagu i podršku vjernika jedne i druge župe!

 

CVITOVAČKI ŽUPNICI OD 1790. DO DANAS.

            1. Joakim von Stauber 1792. On je pripadao redu pavlina. Kada je taj red bio 1786. dokinut, Stauber je otišao u pastvu. Spomenute godine biskup ga je želio premjestiti iz Cvitovića u Krivi Put. Stauber ga je molio da ga ostavi u Cvitoviću. Molba mu je bila uslišana.

            2.  Juraj Belić 1808. O njemu znamo da je bio župnik u Cvitoviću iz shematizma god. 1808. Po prezimenu mogao bi biti iz Bribira.

            3.   Pavao Hreljanović 1813. On je iz poznate senjske obitelji Hraljanović. Nešto više neznamo ni o njemu.

            4.  Juraj Radočaj 1820-1840. Ovaj je vjerojatno iz Cvitovačke ili slunjske župe. Bilo je više svećenika s tim prezimenom. Jedan je i slunjski župnik Mihovil Radočaj koji je sredinom 18. stoljeća uredio župnu crkvu u Slunju. On je svakako Slunjanin.

            5.  Josip Vikičnig 1840-1866. Mnogo se trudio oko popravaka nepopravljive crkve.

            6.   Franjo Fabek 1866-1905. Rodom je iz Okića. Prije nego je postao cvitovački župnik kapelanovao je gotovo po svim župama slunjskog dekanata. Već je rečeno da je on najzaslužniji da je 1905. sagrađena današnja župna crkva. Umro je 1906. u Slunju.

            7.   Franjo Starčević 1905-1917. Rođen je u Aleksinici u Lici. 1891. kapelan je u Slunju, od 1892. do 1897. upravljao je župom Tržić, potom je župnik u Trošmariji, a onda je u Cvitoviću naslijedio Fabeka. Jedno vrijeme upravljao je i župom Blagaj. Umro je 1917. u ogulinskoj bolnici.

            8.   Mate Marušić 1917-1927. Rođen je u Grižanama. Prije dolaska u Cvitović službovao je kao svećenik u Brinju, Otočcu,  Bužimu, Jelenju, Brušanima i Trnovcu. Nakon Cvitovića otišao je u Oštarije, gdje je kao župnik umro 1959.

            9.  Antun Brnad 1937-1939. Rođen u Virovitici 1912. Kao sveće­nik službovao je u Senju kao kateheta i duhovnik u bolnici. Nakon Cvitovića župnikovao je u Lukovdolu, Delnicama i Kastvu. Umro je 1981. u Kastvu.

            10.  Josip  Pongrac  1945-1952.   Rođen je  u   Kraljevcu   1877. Godine 1904. je kapelan u Cvitoviću a slijedeće godine imenovan je upraviteljem iste župe, ali je iste godine premješten za kapelana u Ledenice, 1906. kapelan je u Slunju, nakon nekoliko mjeseci premje­šten u Ričice. Službovao je još u Dabru i Lipicama, a od 1935. do 1939. upravitelj je u Saborskom. Tada je morao u mirovinu. Ponudio se na uslugu biskupiji poslije rata pa je imenovan 1945. župnikom u Cvitoviću. Godine 1952. opet mora u stanje mira. Umro je u bolnici u Zagrebu 25. svibnja 1953.

            11.  Stanko Kompare 1952-1956 preuzeo je privremeno župu i vodio ju je nešto sam nešto uz pomoć kapelana. Rođen je 1910. u Domžalama (Slovenija). On je bio u trapističkom redu. Kada su njihovi samostani onemogućeni u radu ponudio se Stanko našem biskupu na službu. Imenovan je 1947. župnikom u Slunju i tu je ostao sve do 1970. Ove godine odlazi natrag u trapistički red koji ga šalje na župu Prihova u mariborskoj biskupiji, gdje se i danas nalazi.

            12.   Ivoslav Linić 1956-1960. Rođen je u Jelenju 1931. Prva služba mu je bila kapelan u Slunju, otkud je otišao za župnika u Cvitović. Poslije Cvitovića bio je župnik u Cerniku i Mrkoplju. Sada je nadbiskupijski ekonom, upravitelj stolne crkve sv. Vida u Rijeci i pravi član Stolnog riječkog kaptola.

            13.  Josip Mustać 1960-1963. Rođen je u Privlaki 1935. Prva mu je župa bila Cvitović. Otuda odlazi najprije za župnika u Drežnik a poslije toga u Perušić, gdje se i danas nalazi. Ujedno je dekan gospićkog dekanata.

            14.   Dinko Popović 1963-1966. I njemu je Cvitović prva župa. Popović je iz Sv. Jurja kraj Senja. Rođen je 1938. Nakon Cvitovića župnikovao je u Ličkom Lešću, otkuda je otišao za župnika na Vezicu u Rijeci, gdje se i danas nalazi. Bio je dekan riječkog dekanata i generalni vikar riječko-senjske nadbiskupije.

            15.  Mate Pavlić 1966-1972. Rođen je u Cerovniku 1942. Nakon Cvitovića postaje slunjskim župnikom, otkuda odlazi za župnika u Gospić. U Cvitoviću je pokrenuo župski bilten »Župna panorama«, koji je nastavio izdavati i kao slunjski župnik. Kada je premješten u Gospić pokrenuo je ondje časopis župa gospićkog dekanata »Ličke župe« a pokrenuo je i knjižnicu »Ličkih župa« u kojoj je do sada izišlo nekoliko vrijednih knjiga.

            16.   Ivan Troha 1972-1985. Rođen je 1945. u Prezidu. Poslije Cvitovića otišao je za župnika u Gerovo, gdje se i danas nalazi,

            17.  Tomislav Šporčić  1985-1986.  On je kao slunjski župnik preuzeo službeno upravu župe od Trohe, ali je brigu o župi vodio novoimenovani slunjski kapelan Pejo Ivkić.

            18.  Mile Pecić 1986-1991. Pecić je samo formalno župnik, a župa je povjerena upravitelju Peji Ivkiću. Ivkić je pokrenuo akciju rekonstrukcije župnog stana. Odustalo se od rušenja stare zgrade, zbog njezine povijesne vrijednosti, nego je ona preuređena tako da može odgovarati suvremenim potrebama. Tako je povodom 200. obljetnice župe stan moderniziran. Ali ne zadugo. Godine 1991. stan je opet devastiran srpskom agresijom a crkva spaljena 1992. Prognani su vjernici i  upravitelj župe. Čekali su četiri godine u izagnanstvu da bi se vratili nakon akcije „Oluja“ 1995. Počela je obnova spaljenih kuća, crkve i župnog stana.

            19. Mons. Marijan Ožura (1995-1996). Uz župu Cetingrad vodio je i župu Cvitović u najtežem razdoblju nakon povratka na ruševine. Poduzeo je nužne korake oko obnove crkve i stana i ulijevao vjernicima nadu.

            20. Pero Anić (1996-1999). Vlč. Pero Anić prognani je svećenik iz Bosanaske Posavine (Brčko). Vodio je privremeno župu Cvitović i stanovao u župnom stanu koji je osposobljen za stanovanje. Radove na obnovi spaljene crkve vodio je ekonom riječke nadbiskupije mons. Ivoslav Linić. Kad su se stvorili uvjeti za povratak u Brčko vlč. Pero Anić odazvao se svom biskupu i vratio u Posavinu 1999.

            21. Josip Štefančić (1999-2005). Preuzeo je župu Cvitović i Lađevac 1999. Nastanio se u Cvitoviću. Nastavio je obnovu crkve i župnog stabna i do svog odlaska 2005. godine uspješno završio obnovu obiju crkava.

            22. Ivica Miloš (2005-

………………………………..

            Novi cvitovački župnik tek je 3 mjeseca u župi pa nije mogao dati pregled događanja tijekom 2005. godine. Ovdje donosimo nekoliko slika iz župe Cvitović kako je to pribilježio vlč. Ivica Miloš nakon svoga dolaska:

            Hodočašće na Udbinu

            Dana 09.09.2005 župljani Cvitovića i Lađevca, njih oko 45 zajedno s novim župnikom sudjelovali su na hodočašću na Udbinu povodom sv. Mise i blagoslova kamena temeljca za novu crkvu hrvatskih Mučenika. Unatoč napornom usponu prema mjestu održavanja sv. Mise naši hodočasnici, zajedno sa stotinama vjernika iz drugih župa diljem Hrvatske i BiH, sudjelovali su u zajedničkoj pobožnosti Križnog puta. Poslije sv. Mise i blagoslova, uslijedilo je zajedničko veselje i odmor.

            Sv. Mihovil u Gornjoj Glini

            Zbog radnih obveza blagdan sv. Mihovila, Gabriela i Rafaela, koji se posebno slavi na G. Glini proslavljen je u nedjelju 02.10.2005. Budući da je jedan dio vjernika zaželio, misno slavlje predvodio je vlč. Ilija Janjić, župnik na Plitvicama. Iako su vjernici već bili na župnoj Misi u crkvi sv. Nikole skoro isti broj vjernika okupio se i oko ove male kapelice sv. Mihovila. Svakako treba nastojati da ovakva slavlja dobiju svoju tradiciju i značenje u srcima vjernika.

            Posjeta hodočasnika iz Senja

            Na blagdan Uzvišenja sv. Križa 14.09.2005 u župnu crkvu sv. Nikole u Cvitoviću svratili su vjernici iz Senja i Vratnika. Kratko su se pomolili i otpjevali jednu pjesmu u čast Majci Božjoj. Bila je to samo jedna postaja njihovog puta, budući da su sudjelovali na sv. Misi u Vagancu, odakle je rodom i njihov župnik vlč. Mile Čančar. Već nekoliko godina redovito idu u Vaganac ali većina ih je u Cvitoviću po prvi put.

            Pobožnosti u župi

            Pobožnost prema Majci Božjoj u srcima ljudi nikada nije nestajala. Osobito u ratu mogli smo vidjeti brojne mladiće i djevojke, bilo na bojištu, bilo na sigurnim područjima, kako oko vrata nose krunicu. Danas su krunice oko vrata uglavnom nestale ali ne i iz ruku naših baka i majki. U listopadu ove godine u kapelici sv. Valentina, redovito se prije sv. Mise molila krunica i tražio zagovor naše nebeske Majke. Lako se dogodi da se zabavimo oko naše vanjštine, a duša nam ostaje gladna. Pobožnost Majci Božjoj i našoj svakako je jedan od boljih način kako se možemo duhovno nahraniti i pojačati vezu s Marijinim Sinom Isusom.

Nakon nekoliko godina u došašću su ponovno uvedene i Mise «zornice». Iako ih dugo nije bilo, želja, da pokažemo svoju spremnost na dolazak Božića te svoju budnost, nije ugasnula. Uzimajući u obzir da je župa Cvitović prostorno jako razvedena, posjet od 18 do 20 vjernika može se ocijeniti izuzetno dobrim.

 

           

-----------------------------

IZ LAĐEVCA

 

Nakon Bečkog rata (1683 – 1699), kad je turska potisnuta sa ovih prostora, počeo se vraćati narod u današnju lađevačku župu. Podignuta je crkva sv. Jurja na temeljima stare crkve i bila je filijala slunjske župe. Narod se razmnožio pa je crkva postala tijesna te je 1776. izgrađena veća crkva. Godine 1777. Lađevac postaje samostalna župa. Današnja crkva sv. Jurja dograđena je 1841. i blagoslovljena. U Drugom svjetskom ratu gubitak stanovništva je velik, preko 15%. Ipak, nakon rata sela lađevačke župe su puna djece. U novoizgrađenoj modernoj školi pred kojih 30 godina bilo je do 600 đaka. Šesdesetih godina počeo je proces odlaska radno sposobnog stanovništva u veće gradove i inozemstvo. Broj se djece drastično smanjivao. Godine 1991. župu su srpski agresori poharali, razorili kuće i crkvu, stanovništvo protjerali. Nakon oslobođenja župe 1995. dio radno sposobnog stanovništva nije se  vratilo jer su našli posao i bolje uvjete u većim gradovima. Najveći dio sadašnjeg stanovništva čine ljudi treće životne dobi. Oko 20 školaraca pohađa školu u Slunju. Kakva je budućnost župe Lađevac? Hoće li današnja mlađa generacija otkriti prednosti i neslućene mogućnosti skrivene u lađevačkom kraju?  Ili treba doći netko iz bijeloga svijeta da nam to otkrije i unovči?

Ovdje donosimo nekoliko slika iz života ove župe  u 2005. godini. Bilježimo ih kao poruku iseljenim Lađevčanima i budućim generacijama. Župu je u 2005. godini preuzeo mladi svećenik vlč. Ivica Miloš.

           

            Jurjevo 23.04.2005.

            Sv. Juraj je zaštitnik dviju župa u slunjskom dekanatu: Lađevca i Korenice. To je nezgodno za svećenike koji ne mogu biti istovremeno na dva mjesta. Zato se moraju dogovoriti i polovica ide u Korenicu a polovica u Lađevac. Tako je bilo i ovaj put. Ove godine Jurjevo pada u subotu pa su došli i oni koji drugim danima rade. Tako je crkva bila dupkom puna.

            Svečano proslavljen sv. Vid 15.06.2005

            Obnovljena župna crkva u Lađevcu primila je 15.06.2005. brojne vjernike na slavlje sv. Vida. Radni dan spriječio je djecu i mlade da se pridruže slavlju. Ipak, ovom prelijepom crkvom odjekivala je pjesma i molitva Lađevčana i njihovih gostiju. Na oltaru je bilo 6 svećenika koji su koncelebrirali a misu je predvodio i propovjedao fra Stipe Raštegorac iz Bihaća.

            Župa dobila novog župnika u osobi vlč. Ivice Miloša

            Župu Lađevac, nakon šest godina, napustio je vlč. Josip Štefančić a pastoralnu brigu o ovim župama prema biskupovu dekretu preuzeo je 25.08.2005. vlč. Ivica Miloš. Razbacana sela, u kojima se više umire nego rađa, traže dobru psihofizičku kondiciju kakvu ima vlč. Ivica Miloš. Primopredaja župa Cvitović i Lađevac održana je 25.08.2005. u Cvitoviću pred biskupijskim ekonomom vlč. Nikolom Turkalj i dekanom iz Slunja mons. Milom Pecić. Novi župnik je vlč. Ivica Miloš rođen je 28.04.1975. u župi Kandija kod Bugojna. Studije je teologije započeo u Sarajevu. Ratne nedaće prognale su njegovu obitelj iz Bosne te je našla utočište u Korenici gdje i danas živi. Nastavio je studij u Rijeci te je zaređen za svećenika u Ogulinu 28.06.2001. Obnašao je službu župskog vikara u Ogulinu i Senju. U župi Lađevac vjernici su ga  dočekali sa dobrim željama. Poželimo ovom mladom svećeniku Božju snagu i podršku lađevačkih vjernika.

--------------------------------------------

            Nakon svog dolaska u župu Lađevac (25.08.2005) vlč. Ivica Miloš je zabilježio:

            Listopadske pobožnosti

            U mjescu listopadu 2005. godine u župi Lađevac održavale su se listopadske pobožnosti svaku večer u 18 sati. Utorkom i četvrtkom dolazio je župnik i tada su slavili misu. Prosječno je dolazilo 20-ak osoba.

            U Šajfarovu Gaju na Dušni dan

            Na Dušni dan vjernici župe Lađevac sjetili su se umorenih u Šajfarovu Gaju 1944. Okupili su se na mjestu stradanja nakon mise u župnoj crkvi. Uz župnika i brojne vjernike molitvi za pokojne u Šajfarovu Gaju bio je prisutan i vlč. Mile Šajfar. 

            Akcija skupljanja hrane za sjemenište

            Ove 2005. također je organizirana akcija prikupljanja plodova zemlje za sjemenište. Iako je ova godina bila loša, ipak, prikuplio se ponešto krumpira, zelja, luka, graha, oraha…Skupljano je na par mjesta, a sakupljene plodove odvezao je kamion karitasa u Gospić a onda u naša sjemeništa. Nekoji nisu imali dovoljno hrane pa su dali novac. Tako se skupilo oko 1.000 kn. Ova tradicija se nastavlja i dalje.

           

KUD „LAĐEVČANI“ PROSLAVILI  PETU OBLJETNICU RADA

Kulturno umjetničko društvo „LAĐEVČANI“ iz Lađevca dvadeset drugog listopada 2005. godine proslavili petu obljetnicu rada

            Ponosni na ime svog mjesta, Društvo je osnovano 24. listopada 2000.godine. Po osnutku Društvo je brojilo dvadeset članova, danas ih broji dvadeset pet, uglavnom starije životne dobi, od toga dvoje djece. U pet godina djelovanja društva, našu svjetovnu i sakralnu baštinu predstavili smo na mnogobrojnim televizijskim i radio emisijama, smotrama folklora diljem Lijepe naše : Otočcu, Ogulinu, Slavonskom Brodu, Karlovcu Rakitovici, Kupljenskom Hruševcu, Sunji, Jakšiću, Okučanima, Polači, Zagrebu, Novoj Gradiški, Ivanić Gradu, Rakovici, Cetingradu, Hrvatskom Blagaju i Pavlovcu, Slunju, Vinkovcima; na koncertima: u Karlovcu i Zagrebu („Kordunski Uskrs“ i „Kordunski Božić“); ostalim manifestacijam; Glini, Plitvicama, Modrušu, Kninu, Viru, Kalniku, Marin Brodu, Slunju, Cvitoviću, Ivankovu, Vođincima;  inozemstvu: Šturliću, Zavalju (Bosni i Hercegovini), Švicarskoj te na internet stranici www.slunj.hr/kud_ladjevčani. 

            Zahvaljujući svim domaćinima na pozivu i druženju tijekom petogodišnjeg djelovanja,  posebno izdvajamo gostovanje u Ivankovu i Vođincima. Naše društvo je 18. rujna 2005. sudjelovalo na «Vinkovačkim jesenima» te tom prigodom   posjetilo naše iseljene Kordunaše u Ivankovu i Vođincima. Srdačan doček našeg  društva, organizaciju prijema te noćenja u Ivankovu, svete mise i okupljanja Kordunaša Slavonije na „Kordunaškom prelu“ u Vođincima organizirali su:  Marija Furlan (rođena Medved),  Ivo, Pavo, Ivan, Mile Medved, Mato i Ante Jurčević, te Jure Miškulin.

            17. i 18. rujna 2005.g. obitelj Medved u Ivankovu, Gorjani 280, širom je otvorila vrata svoje kuće, kako za naše društvo, tako i za  Kordunaše  iz Ivankova i Vođinaca. Velik broj iseljenih Kordunaša Lađevačke župe: Čamerovca, Furjana, Dubrave, Salopek Luka, Trnava, Selišta, Videkić Sela, Lađevca te ostalih kordunskih mjesta: Cetingrada, Rakovice, Slunja, skupa sa domaćinom - obitelji Medved toplo su nas dočekali. Nakon kraćeg upoznavanja (veći dio članova KUD-a i Kordunaša u Slavoniji međusobno se poznaju, poneki su u rodbinskoj vezi)  i razmjene pozdrava donesenih iz Korduna, te okrijepe pićem i kolačima, KUD „Lađevčani“ uz pozdravnu i ostale izvorne  pjesme,  izveli naša tradicionalna kola. Potekle su suze radosnice slavonskim Kordunašima koji su se uz članove našeg društva brzo uključili u pjesme i kola. Naši tamburaši sviraju đipac, u kolo se uključuju slavonski Kordunaši, najprije stariji a zatim i mlađi - njihova djeca. Par okretaja i đipac odlično igra i druga generacija Kordunaša rođenih u Slavoniji. Pokraj kola stoji Kordunaš (rođen u Ivankovu) i dodaje: Ćaću nisam vidio da igra od kad smo u Slavoniji  (50 godina), a gle sad mu je trebala minuta i odmah je zaigrao. Kad vidim lica ovih starijih ljudi - među njima i mog oca,  te vidim koliko su oni danas sretni, nije mi žao truda, sretan sam što sam sudjelovao u organizaciji ovog susreta.

            U organizacji naših domaćina, zajedno sa Kordunašima Ivankova, Vođinanaca i ostalih slavonskih mjesta, 17. rujna u 18,30 sati, u svečanim nošnjama prisustvovali smo svetoj misi u Vođincima. Na kraju svete mise «Lađevčani“ pjevaju pjesmu „Pjevajmo braćo Kršćani“.  Po završetku svete mise ispred crkve igra se kolo, svi se uključuju. Počinje padati kiša, svirači su pod crkvenom nadstrešnicom, Lađevčanima i ako su u nošnjama te ostalim plesačima ne smeta kiša. Đipac, kukunjišće, sremica nastavljaju se igrati sve življe. Nakon druženja ispred crkve, svi zajedno odlazimo u mjesni dom Vođinci, gdje je povodom našeg dolaska organizirano kordunaško prelo. Mjesni dom sa 250 osoba popunjen je slavonskim Kordunašima do posljednjeg  mjesta. 

Naše društvo izvodi program (pjesme, plesove, običaje, prigodne recitale naše članice Ane Pausić) u neprekidnom trajanju od sat i pol vremena. Tijekom programa uključuje se naš posebni gost - dvanaestogodišnji dječak Ante Jurčević iz Vođinaca. Mladi Slavonac Kordunskog podrijetla u kordunskoj narodnoj nošnji sa samicom izvodi pjesmu „Sinoć kad je pao mrak“. Slijedi gromoglasan pljesak. Mladi (kordunski) Slavonac svira kordunusku samicu. Kordunska tradicija u Slavoniji je oživjela.

            Lađevčani su mokri, muške košulje možemo cijediti a sutra ujutro u devet sati moramo biti spremni na pregledu nošnji za svečani mimohod i nastup na 50.Vinkovačkim jesenima. Nakon presvlačenja narodnih nošnji, naši domaćini na pozornici postavljaju rezervne stolove, slijedi večera za sve prisutne u domu. Nakon večere naši tamburaši nastavljaju dalje sa pjesmom i plesom, priključuju se Kordunaši Slavonije, postaje tijesno ali živo, kola se razvode između stolova. Kordunaši Slavonci i naši domaćini komentiraju da su večeras posebno sretni, kako i ne bi, po prvi puta našli su se Kordunaši u ovolikom broju sa Kordunašima iz Lađevca na  prvom kordunaškom prelu u Slavoniji. Otkucava jedan sat iza ponoći. Žao nam je što sutra imamo obavezu sudjelovanja na Vinkovačkim jesenima, ostali bi radije do jutranjih sati sa našim Kordunašima.

Iako nam je velika čast po prvi puta predstaviti našu baštinu na najvećoj smotri izvornog folklora – pedesetim jubilarnim „Vinkovačkim jesenima“, teška srca moramo napustiti naše slavonske Kordunaše i naše domaćine. Do jutra moramo oprati  i osušiti košulje a vani je kiša. Nema druge, dobro cijediti, sušiti femom, peglom, čim stignemo, nošnje moraju biti suhe i ispeglane za nastup na Vinkovačkim jesenima. Drugi dan (nedjelja) osam sati, okupljamo se u kući obitelji Medved u Ivankovu. Čeka nas doručak, rakija, kava, kolači i veći broj Kordunaša iz Ivankova. Tu se rastajemo, nadamo se ne zadugo, jer nam je svima ovaj susret bio prekratak, odlazimo u Vinkovce radi uključivanja u protokol Vinkovačkih jeseni.

            Našim domaćinima, posebno organizacijskom timu od sveg srca zahvaljujemo na toplom i veličanstvenom dočeku. Sretni smo što smo se družili sa svojim Kordunašima, našu folklornu baštinu po prvi puta predstavili u Slavoniji, a nadamo se i potaknuli Slavonske Kordunaše na zajedničko druženje i njegovanje kordunske kulturne baštine u Slavoniji.

            Da bi naša baština ostala trajno sačuvana, društvo je izdalo samostalnu audio kazetu „Pjesme i plesovi Lađevca“ te VHS-DVD kazete sa običajima, pjesmama i plesovima  pod nazivom; „Kad zapjevaju i zaigraju Lađevčani“ i „Lađevčani - čuvari svoje baštine“

            U želji da se hrvatska tradicija na Kordunu pokrene, oživi i pokaže široj javnosti, društvo je sudjelovalo u pripremi i izdanju prvih nosača zvuka pučkih korizmenih pjesama; „Kordunski Uskrs“ „Kordunski Božić“ te pučkih svjetovnih pjesma „Vječni Kordun pjeva“. U privremenom školskom prostoru u neprimjerenim uvjetima, organizirali smo prikupljanje ostatka starina oruđa i alata te postavili etnološku izložbu našeg kraja.

            Od ostalih aktivnosti izdvajamo organizaciju trećih folklornih susreta Korduna (smotre folklora) u Lađevcu, izravnog emitiranja iz Lađevca trosatne emisije radio Karlovca „Dobro nam došli prijatelji“. Društvo je obnovilo svečane, pokladne, korizmene i svakodnevne nošenje našeg kraja. Kako mjesto Lađevac sa svojih petnaestak sela i zaseoka pomalo odumire ekonomski, gospodarski, a nažalost i demografski, ovo Društvo ga pokušava oživiti, kad ne može ničim drugim, onda pjesmom i plesom kroz organizaciju folklornih druženja na dane zaštitnika naše župe svetog Jurja i Vida te organizaciju božićnih, pokladnih, uskrsnih i ostalih tradicionalnih običaja.

 U narednom razdoblju Društvo planira slijedeće aktivnosti:

- izdanje knjige -monografije župe Lađevac - autora vlč. Zdenka Skendera

- izdanje stihova-pjesama članica društva Ane Pausić i Dragice Binički

- postavu spomen obilježja stradalim žiteljima Lađevačke župe u Domovinskom ratu

- proširenje Društva novim članovima, po mogućnosti mlađim

Ovo zadnje pod velikim upitnikom, jer mladih nema, zato molimo Boga za zdravlje i dug život sadašnjih članova.                                                                                 Dragica Bijonda

 

 Čuvaj svoju baštinu

Stara me je mama naučila,

nekad davno još sam dijete bila:

čuvaj nošnje, običaje

sve dok ti život traje,

svojoj djeci moraš dat na znanje

bez obzira kakvo im  je zvanje,

jer baština naša nek se čuva

kao što se čuva komad kruva

                                   Ane Pausić

 

 

IZ CETINGRADA

           

            Grad Cetin nastao je u srednjem vijeku i postaje  jezgra  oko koje se razvijla današnja župa i općina Cetingrad. Ime Cetin dolazi od šuma (četina) koje su okruživale naselje. U srednjem vijeku Cetin je bio na najvažnijoj prometnici koja je spajala južnu i sjevernu Hrvatsku. Ovdje su održana dva sabora hrvatskog plemstva: 01.01.1527. kad su izabrali Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja i 28.04.1527. kad je sabor  skrenuo pažnju na opasnost turskih osvajanja i obnvezu Ferdinada da organizira obranu ugroženih krajeva. Sjedište župe i općine razvilo se u Vališ selu gdje je 1805. izgrađena župna crkva Marijina Uznesenja. Oko crkve se razvila simpatična varošica prozvana Cetingrad. Ovu su crkvu 1991. potpuno razorili srpski agresori kao i sve kuća, a narod protjerali. Nakon povratka slobode 1995. razorene kuće su idućih godina obnovljene. Na ruševinama crkve izgrađena je replika prijašnje crkve. Danas ona opet dominira ovim krajem i ulijeva samopouzdanje i hrabrost vjernicima cetingradske župe.  

            Ovdje donosimo sliku  župe Cetingrad u 2005. godini kako je to zabilježio župnik mons. Marijan Ožura. On je sav svoj svećenički život ugradio u ovaj kraj i postao dio njega. A došao je u Cetingrad davne 1963. godine i dijelio s ovim narodom dobro i zlo kao što to čini dobri pastir. 

            Zbor Sv. Josipa 19.03.2005.

            Uoči blagdana svetog Josipa stižu sajmari i trgovci robe i blaga, da bi uhvatili bolja mjesta za trgovinu. Spavaju u automobilima, drijemaju i čuvaju svoju robu. Rano ujutro već pripremaju robu i izlažu. Ove godine sveti Josip pada subotom pa mogu doći i oni koji inače rade. Vrijeme je lijepo i toplo.

            Korizma je. Priprema za Uskrs i obavlja se u crkvi sveta ispovijed da bi očistili svoje duše od grijeha. Imali smo 10 svećenika. Misno slavlje predvodio je župnik iz Korenice vlč. Stipe Zeba, koji je održao sadržajnu propovijed i dao praktične savjete zaručnicima i muževima: da slijede svetog Josipa u vjernosti i kreposti bračne obaveze i zajedničkog života. Tu su svećenici: mons. Mile Pecić župnik iz Slunja i naš dekan, preč. Pero Bogut iz Rakovice, vlč. Stipe Zeba župnik u Korenici, vlč. Mile Ivančić, župnik u Zavalju kod Bihaća, vlč. Mile Šajfar, župnik iz Drežnik-Grada, vlč. Ilija Janjić, župnik iz Plitvica, vlč.Josip Štefančić iz Cvitovića, vlč. Polde Barić u mirovini, fra Stipo Raštegorac, kapelan iz Bihaća, mons. Marijan Ožura, župnik u Cetingradu. Svira nam gosp. Ivan Paulić iz Rijeke. Pjevaju domaći pjevači, zatim iz Slunja, Ladjevca i ostali.

Ručak za svećenike imamo u župnom stanu. Kuhale su Mira Lesar i Katica Golek.

            Posjetili su nas od državnih vlasti gosp. Mladen Kobasić, dožupan za gospodarstvo iz Karlovca u pratnji našeg načelnika gosp. Milana Gašparin i donačelnika gosp. Nikole Paulić, zatim gradonačelnik iz Slunja g. Ivan Bogović i predstavnici drugih općina. Bili su vjeroučitelji iz Karlovca,Vojnića i Cetingrada. Crkva se ispunila dupkom. Narod moli, pjeva i slavi Euharistiju. Bogu smo zahvalni i svetom Josipu za toplo i lijepo vrijeme i što je sve prošlo u redu i miru.

            Zbor sv. Petra i Pavla 29.06.2005

            Lijepo sunčano jutro privuklo je veći broj sajmara, kasnije vjernika, koji su došli u Cetingrad na proslavu svetog Petra i Pavla. Počelo se u 11 sati sa ispovijedanjem. Misno slavlje počinje u 12 sati a predvodi vlč. Josip Štefančić, župnik u Cvitoviću i slavi 10 obljetnicu misništva. Propovjedao je o životu i poslanju svetog Petra i Pavla. Slavi svoj imendan i 40 godišnicu misništva preč. Petar Bogut. Koncelebriraju mons. Mile Pecić iz Slunja, vlč. Ilija Janjić, župnik u Plitvicama,  vlč. Polde Barić u mirovini i domaći župnik mons. Marijan Ožura. Na električnim orguljama svira sestra Dionizija iz Slunja. Pjevaju sestre Rakocija sa drugim pjevačima i pjevačicama. Crkva je ispunjena narodom.

Došli su naši gosti iz Amerike, Kanade i Australije. Ove godine više nego prijašnjih godina.

Zahvaljujemo svima na zajedničkom druženju i slavljenju svete euharistije.

            Uznesenje BD Marija 15.08.2005

            Današnji blagdan zovemo pučkim riječnikom Velika Gospa. Slavimo najveći Marijin blagdan, trenutak kada je ona uznesena na nebo dušom i tijelom.

Crkva u Cetingradu posvećena je Velikoj Gospi. Posebno nam je drago da su naši stari u Cetingardu izabrali za zaštitnika upravo Majku Božju. Ove godine pada blagdan u ponedjeljak pa smo se bojali da će nas posjetiti malo Gospinih štovatelja a k tome cijelu noć padala je jaka kiša. Kiša je padala i preko dana. No, na iznenadjenje i radost, okupio se velik broj naroda i napunio crkvu. Naši su se svećenici također odazvali da uzveličaju naše slavije. Ispovijedaju od 11 do do 12 sati. Dio svećenika otišao je na Krasno gdje je biskupijsko svetište

Majke Božje i gdje je veća potreba za ispovijedanjem.

Prva sveta misa služila se u 9 sati, druga u 12 koju predvodi mons. Mile Pecić i propovijeda o veličini blagdana Velike Gospe i o ulozi Majke Božje, koja je suotkupiteljica našega spasenja. Koncelebriraju: preč.Pero Bogut, vlč. Josip Štefančić i župnik. Svira i vodi pjevanje gosp. Ivan Paulić koji živi u Rijeci i rado nam dođe pomoći, da bude ljepše i svečanije. Pjevaju domaći pjevačice i rado se pridružuju pjevači iz susjednih župa: Leđevca, Cvitovića i Slunja. Sav narod uživio se u svetu liturgiju i aktivno sudjeluje u molitvi i pjevanju. Lijepo cvijeće na oltar daruju Katići iz Slunja, mladenci, koji su se vjenčali u subotu navečer, zatim Tominac Draga, Zora Medved i dr. Čitanja čitaju djevojke: Marina Medved, Ivana Štajduhar, Milana Kampić a ministriraju Mate Žalac, Antonija Žalac, Ana Marija Bogović.

Kuharice pripremaju ručak da bi se svećenici i gosti ugodno osjećali kod stola.

Veseli smo što se i drugdje u Marijinim svetištima narod okupio u velikom broju i odao čast i hvalu nebeskoj Gospi koja nas prati cijeli život.

            Prva Pričest i tijelovska procesija 29.05.2005

            Prva sveta Pričest u župi posebna je radost. Raduju se prvopričesnici, njihovi roditelji,  kumovi i svi župljani.

            Vjeronauk u školi daje djeci opću vjersku kulturu, a duhovnu i liturgijsku naobrazbu stječu župskim vjeronaukom. Zatim pohađanjem svete mise nedjeljom stječu se dobre navike. Školski vjeronauk poučava u školi g. Željko Mucić a župski u crkvi mons. Marijan Ožura. Savjesni roditelji dolaze sa svojom djecom u crkvu nedjeljom na svetu Misu.

Ove godine Prva je Pričest bila 29. svibnja. Svanulo je lijepo jutro i tako je ostalo čitav dan. Marljivi Tominci i dečki iz Brinjskog sela dovezli grane iz šume i napravili sjenicu za procesiju. Gospođe su je okitile cvijećem i ružama tako da je bila prikladna za Presveto Tijelo koje se nosi na te blagdane u pokaznici kroz mjesto. Ostali ove godine nisu napravili sjenice nego smo na svakoj postaji postavili stol i cvijeće. Obišli smo 4 postaje i čitali čitanja po obredniku. Na čelu procesije križ, zatim školska djeca, muškarci, ministranti i svećenik, pjevači  ostali. Nastavili smo recitacije i misu. Vrhunac liturgije je bilo primanje pričesti. Završili smo sa Tebe Boga hvalimo. Slijedilo je ispred crkve zajedničko fotografiranje i u župnom stanu čaščenje kolačima i sokovima. Svima nam je ovaj dan ostao u lijepom sijećanju. Prvopričesnika ove godine bilo je 16.

Roditelji s učiteljicom gospođom Dorkom  Stepić nabavili su aranžman cvijeća i okitili oltar. Prvopričesnici 29.05.2005:

Capan Marino, sin Nikole i Ružice r.Špelić, r.03.04. 1995

Cindrić Amanda, kći Pere i Marije r. Jukić, r.25.03.1996

Cindrić Antonio, sin Milana i Dragice r Bićanić, r. 24.11.1995

Lesar Alen, sin Tomislava i Mire r.Vuković, r.02.10.1995

Medved Franciska, kći Jose i Jasne r .Fehir, r. 02.04. 1996

Medved Josip, sin Ivice i Marije r.Jurčić, r. 22.11.1995

Medved Jurica, sin Marijana i Jelene r Hrvojević, r. 11.03.1996

Medved Slavica, kći Slave i Marije r.Matić, r. 12.05.1996

Mrgan Kristina, kći Jose i Franciske r.Vuković, r.16.07.1995

Neralić Danijela, kći Mate i Marijane r.Stipetić, 10.06.1995

Samardžija Ivana, kći Ivice i Mlike r.Obrovac, r. 20.08.1995

Stjepić Adrijana, kći Miroslava i Marijane r.Mulac, r. 01.04. 1996

Strmota Kristijan, sin Milana i Drage r. Stipetić, 12.12.1995

Štajduhar Josip, sin Ivice i Marice r. Lapić, r. 20.09.1995

Tominac Matija, sin Marka i Vesne r. Špelić, r. 15.10.1995

Žalac Antonija, kći Zdravka i Marice r. Dumenčić, r. 20.09.1995

            Vjeronaučna olimpijada na Udbini

            Na vjeronaučnoj olimpijadi na Udbini sudjelovala je grupa učenika iz Cetingrada koju je poučavao i spremao naš vjeroučitelj gosp. Željko Mucić. Krenusmo autobusom iz Cetingrada rano ujutro u 6 sati da bi stigli na vrijeme na Udbinu. U Slunju i u Rakovici pridružuju se njihovi učenici. Pridružujem se i ja da podržim svoje natjecatelje. Pripremale su se dvije grupe: Josipa Katić, Jure Jurčević, Tomislav Lesar i Martina Žalac osmaši i Martina Kalić, Martina Matić, Ivan Rupčić i Ivan Tominac sedmaši.

Zauzeli su srednja mjesta ali bilo je veselja. Svih je grupa 28 sa prostora biskupija. Natjecanje se odvijalo u prostorijama Osnovne škole na Udbini. Svi su se natjecatelji okrijepili i družili. Posjetili smo i ruševine katedrale sv.Jakova koja je stradala 1493. godine od Turaka. Pomolili smo se za sve žrtve koje su stradale od Turaka, radi se o 10.000 ljudi. Samo iz Cetingrada poginulo je oko 600 sa knezom Ivanom Frankopanom Cetinskim. U spomen svih stradalih gradit će se crkva hrvatskih mučenika na Udbini.

            Sveta Potvrda 17.07.2005

            Osvanulo lijepo sunčano jutro i obradovalo me jer će danas biti za našu župu veliki događaj: dolazi naš biskup mons. Mile Bogović krizmati 40 krizmanika, dolazi pjevački zbor iz Karlovca sa 30 pjevača, toliki kumovi i prijatelji naših krizmanika. Radovat će se njihovi roditelji i prijatelji. Sve je na nogama već danima, jer mnogi očekuju goste da proslave svetu krizmu. Posebno se oltari i crkva ukrašuju. Stavit ćemo i crveni tepih u crkvu od vrata do oltara po kojem će proći u procesiji naš biskup sa krizmanicima. Već u 9 sati stiže autobus iz Karlovca: dolazi pjevački zbor koji predvodi prof. Dubravko Rukavina dirigent i njegova supruga gđa Irena Rukavina, koja će svirati na električnim orguljama. Ulaze u župni dvor gdje ih čeka župnik i časti ih doručkom, a zatim se pripremaju za slavlje koje počinje u 11 sati. Deset minuta prije 11 kreće povorka ministranata iz kapelice prema crkvi. Na čelu povorke križonoša, zatim iza krizmanika ministranti Štefanac Milan, Tominac Mate, Tominac Josip, Cindrić Mirko i Cindrić Robert. Pred oltarom pozdravlja biskupa župnik M.Ožura, zatim u ime roditelja krizmanika pozdravlja gđa Dragica Mesić i u ime krizmanika učenica Marina Medved. Kod prikazanja darova dolazi gospodin Ivica Neralić iz Pašin Potoka koji prinosi na oltar domaći veliki kruh pečen ispod peke, zatim prinosi veliki domaći kozji sir gospodin Milan Radočaj iz Batnoge. Buket cvijeća poklanja Marina Medved, a sve snima gospodin Vlado Butina iz Slunja kamerom a jedan gospodin sa fotoaparatom snima pojedinačno i kasnije na kraju mise sve krizmanike zajedno sa biskupom i župnikom.

Zvona su na početku najavila slavlje svete mise i sve teče po protokolu, tako da smo svi zadovoljni i sabrani u liturgiji čemu pridonosi pjevanje pjevačkog zbora i svih prisutnih. Na kraju slavlja idemo na ručak u dvoranu gospodina

Miće Valentić koji nas je počastio sa dobrim ručkom. Svi su gosti izrazili svoje zadovoljstvo na našoj pažnji koju smo im iskazali. Gospodina biskupa pratio je njegov tajnik gospodin Draženko Tomić. Evo imena krizmanika:

Bogović Damir, sin Dragana i Milke r. Jurčević, r. 03.101992

Kampić Milan, sin Petra i Milke r. Mlinac, r.15.03.1965

Medić Tihomur, sin Branka i Kate r. Barić, r.26.03.1990

Katić Mario, sin Jose i Milke r. Barić, r.02.04.1990

Jukić Robert, sin Dragana i Jelene r. Jukić, r. 10.06.1990

Barić Gordana, kći Mile i Tine r. Katić, r. 07;07.1990

Kampić Milana, kći Milana i Ružice r. Lončarić, r.01.09.1990

Katić Josipa, kći Jose i Anke r. Špoljarić, r. 09.09.1990

Lesar Tomislav, sin Nikole i Nade r. Moćan, r. 27.09.1990

Jurčić Ivica, sin Tome i Janje r. Cindrić, r. 22.10.1990

Golek Ivan, sin Vlade i Anke r. Požega, r. 12.12.1990

Jurčević Jure, sin Mile i Milke r. Draženović, r. 17.12.1990

Horvat Goran, sin Borisa i Roze r. Lesar, r. 31.12.1990

Medved Dragana, kći Marka i Anke r. Valentić, r. 01.04.1991

Kalić Marina, kći Ivana i Mire r. Jurčić, r. 13.07.1991

Kalić Mirela, kći Ivana i Mire r. Jurčić, r. 13.07.1991

Matić Martina, kći Nikole i Marice r. Medved, r. 15.08.1991

Cindrić Dalibor, Mile i Ane r. Medved, r. 15.01.1992

Medved Ivana, kći Slave  i Marije r. Matić, r. 15.02. 1992

Medved Kristina, kći Slave i Darije  r .Matić, r. 27.10.1990

Medved Marina, kći Vlade i Ankice  r. Cindrić, r. 12.10.1990

 Medved Mario, sin Jure i Draginje r. Glumac, r. 13.05.1992

 Medved Tomislav, sin  Marijana i Jelene r. Hrvojević, r. 10.11.1991

 Mesić Karolina, kći i Slave i Drage r. Cindrić, r. 08.01.1992

 Neralić Igor, sin Ivice i Gordane r. Medved, r. 09.02.1992

 Plivelić Kristijan, sin Bože i Mare r. Jukić, r. 20.02.l991

 Rupčić Ivan, sin Dragana i Jelene r. Vrbanić, r. 24.10.1991

 Stijepić Damir, sin Mate i Dževade r. Kudić, r. 19.09.1990

 Stipetić Božica, kći Mirka i Marije r. Butorac, r. 24.12.1990

 Stipetić Marina, kći Pere i Lucije r. Špoljarić, r. 21.12.1990

 Štajduhar Ivana, kći Ivice i Marice r. Lapić, r. 15.01.1991

 Štefanac Danijel, sin Jure i Mande r. Štefanac, r. 05.02.1991

 Štefanac Goran, sin Pave i  Mire r.Višnjić, r. 29.07.1991

 Tominac Ivan, sin Pere i Ervine r. Murtić, r. 18.08.1991

 Valentić Anita, kći Slavka i Ankice r. Fogadić, r. 07.10.1991

 Valentić Josip, sin Ante i Milice r. Medved, r. 24.10.1990

 Vuković Mario, sin Milana i Ankice r. Paulić, r. 28.06.1989

 Žalac  Martina, kći Vinka i Riljke r. Aščić, r. 17.01.1991

 Živčić Domagoj, sin Nikole i Ankice r. Plivelić, r. 17.11.1991

 Živčić Igor, sin Nikole i Ankice r. Plivelić, r. 17.11.1991

            Završetak školske godine 2005

            Sveti Antun Padovanski zaštitnik je male djece. U našoj crkvi bio je oltar svetog Antuna Padovanskog i svake godine blagoslivljala su se djeca. Zato sam zamolio ravnatelja škole g. Matu Stepić da bi taj dan imali zahvalnu misu za svu

školsku djecu od prvog  do osmog razreda  što je on rado prihvatio. Slavili smo svetu Misu za sve zajedno u 11 sati. Crkva se napunila mladima što me posebno obradovalo. Tu su uz ravnatelja škole profesori i učitelji koji su posvećivali djeci  pažnju i strpljivost tijekom školske godine da im što više dadu znanja. Tu je na svetoj misi i njihov vjeroučitelj g. Željko Mucić, koji predaje vjeronauk u školi svim razredima a također i u Maljevcu. Zahvalni smo Gospodinu Bogu što su i ove godine sva djeca sretno putovala u školu iz daleka autobusima: iz Đurin Potoka, Bogovolje, Kruškovače i Maljevca. Također smo zahvalni i njihovim roditeljima, koji se brinu da djeca mogu redovito u školu. Preko zime bilo je mnogo snijega pa autobus iz Đurin Potoka nije redovito vozio i tada su djeca morala ostati kod kuće. Svi su hvala Bogu živi i zdravi jer to je kraj gdje je zdrava klima i  nema zagađivača.

Treći razred imao je prvu svetu pričest, a osmi svetu krizmu,  pa su subotom dolazila djeca u crkvu na župski vjeronauk i nedjeljom na svetu misu. Neki igraju i nogomet pa su imali trening i utakmice na  terenu. Sve  su to savladali,  jer imaju volje i mogućnosti. Djeca i dalje redovito pohađaju školu i nakon osmog razreda prema svojim sposobnostima i mogućnostima. Svetom Antunu se preporučimo da tu našu djecu čuva kroz život i brani od  zloga.

            Hodočašće na Udbinu 09.09.2005.

            Već nekoliko godina naš biskup dr. Mile Bogović piše i govori o hrvatskim mučenicima koji su stradali 09.09.1493. na Udbini braneći Hrvatsku od Turaka. Tada je poginulo oko 10.000 hrvatskih vojnika sa knezom Ivanom

Frankopanom Cetinskim. Iz Cetingrada je poginulo oko 600 mladih ljudi. Tada su Turci u Lici pobili oko 70 svećenika i redovnika. Biskup iz Krbave pobjegao je i preselio u Modruš, a kasnije u Novi Vinodol i sa sobom ponio križ i pastoral. Križ i biskupski štap sačuvao se do danas te se vratio 2000. godine u Liku kad je uspostavljena biskupija Gospićko-senjska. Otkriveni su temelji starodrevne katedrale sv. Jakova na Udbini. U 18. stoljeću podignuta je crkva na Udbini koja je stradala 13.12.1943. i potpuno srušena 1946. i na tom mjestu podignut restoran. Upravo u blizini temelja te srušene crkve bit će podignuta nova crkva posvećena hrvatskim mučenicima a što hrvatski biskupi rado podupiru. Za gradnju zainteresirana je i hrvatska vlada koja potupire taj projekt. Pribavljena je projektna dokumentacija i crkva se gradi.

Iz župe Cetingrad pridružili smo se sa dva autobusa hodočašću na Udbinu. Jedan autobus vozi KUD iz Cetingrada, učenike 8. razreda i natjecatelje vjeronaučne olimpijade. Autoprometov autobus vozi Tomislav Mlinac a vodič puta je vjeroučitelj Željko Mucić. Drugi autobus vozi naše pjevačice i sve koji su željeli poći na Udbinu. U drugom autobusu je župnik Marijan Ožura. Krećemo ujutro u 6.30 preko Slunja. Na Udbinu stižemo već u 9 sati. Autobuse parkiramo na mjestu sv. Marko Grob. Tu je podignuta kapelica svetom Marku i tu u blizini su pokopani toliki svećenici i mučenici. Tu nema uređenog groblja već su nažalost bili ubačeni u jame.

Čekamo početak križnog puta koji je krenuo oko 9.30 a predvodio ga prepozit preč. Mile Čančar, župnik i dekan u Senju. U križnom putu sudjeluje dosta naroda sa svih strana naše Hrvatske i jedan dio iz BiH sa svojim sveće­nicima. Od kapele sv.Marko Grob preko potoka vodi na vrh Udbine cesta koju je nedavno napravila naša vojska i postavila drveni križni put. Dosta je uzbrdo i skoro dva km dug put, ali sam bio zadovoljan da sam i ja to izdržao.

Stižemo prije 11 sati na vrh, spremamo se za svetu misu koju je predvodio zagrebački kardinal Josip Bozanić sa 25 biskupa iz Hrvatske i BiH. Bilo je oko 250 svećenika, naroda Božjeg između 10.000 do 12.000. Otprilike onoliko koliko je poginulo naših vojnika 1493.godine. Vrijeme je bilo povoljno, oblačno, nije bilo ni vruće ni hladno. Liturgija je trajala skoro 3 sata i narod je izdržao. Sve je prošlo u redu, strpljivo i pobožno, a pjevanje je bilo na visini. Mislim da smo svi napunili i ponjeli u našim dušama hrabrost, vjeru, nadu i ljubav. Postavljen je kamen temeljac za novu modernu crkvu, koja će biti crkva za vjernike koji žive na Udbini kao i za mnoge hodočasnike koji će posjećivati iz godine u godinu Udbinu.

            Dani kruha u školi

            Petak je. Pozvan sam od ravnatelja škole gosp.Mate Stepića prije nekoliko dana da blagoslovm kruh i darove u školi 14.listopada u 10 sati na što sam se rado prihvatio. Jesen je i plodova ima puno jer ove je godine bilo mnogo kiše. Rodila je pšenica, ječam, a najviše kukuruz. Krumpir je bio jako rodan, ali je dosta sagnjio. Voća je bilo  malo: rodile su kruške, orasi, jabuke malo, a šljive samo negdje. Trave je bilo puno, ali se ne kosi sve jer seljaci su smanjili broj stoke. Mlijeko se slabo plaća i nemaju puno zarade. K tome preuzeli su traktori poslove umjesto konja i volova, a ima i dosta starijeg naroda koji ne može sve obrađivati. Uza sve te nedostatke marljivi učenici donjeli su od svojih kuća sve vrste voća i povrća i šumske darove. Na prvom mjestu je kruh pečen na sve načine i kolači. Prije glavnog odmora svi učenici Osnovne škole Cetingrad okupili su se sa svojim profesorima i učiteljima u glavnom hodniku. Niži razredi priredili su razne igrokaze što je bilo lijepo pogledati. Iza toga župnik Marijan Ožura pozdravio je sve prisutne i blagoslovio Božje darove. Zaželio je da kruh volimo, cijenimo i da ga marljivo svojim radom i učenjem zarađujemo. Predstavnik firme Euroherc iz Karlovca donio je školi novi televizor kao dar u znak zahvalnosti jer su ove godine svi učenici osigurani preko Euroherca. Slijedilo je uživanje i blagovanje kruha.

            Prikupljanje hrane za sjemenište

            Ove godine smo se pridružili akciji prikupljanja hrane za sjemenište. Prikupili smo: krumpir, mast, grah, luk i gljive iz proizvodnje Pleurotus: bukovače i šampnjonke iz Batnoge. Moglo se i više, ali primili smo što su nam od  srca dovezli naši župijani. Svima se od srca zahva1jujemo. Tu hranu odpeljao je gosp. Nikola Krpan iz Gospića, koji pomaže u biskupiji.To je bilo 10.studeniog 2005. godine.

            Blagoslov križa u Brinjskom selu

            Lijepi križ postavio je u Brinjskoj ulici godine 2003. dr. Franjo Jurčević, župnik iz Kastva. Godine 2005.obložio ga mramornim pločama i uredio okoliš finim kamenom. Također je stavljen natpis koji podsjeća na desetu obljetnicu oslobođenja Cetingrada. Oko križa posađene su lijepe ruže koje sadi Zorica Bravić a travu kosi gosp. Stanko Bravić. Križ smo blagoslovili 17.09.2005. pod svetom misom na koju se sakupilo 35 susjeda. Propovijed o svetom križu jer je 14.09. blagdan Uzvišenje svetog Križa. Spremala se kiša prije mise, ali nas ipak vrijeme poslužilo što nam je posebno drago. Iza Mise bilo je čašćenje sokovima i kolačima. Križ je na lijepom mjestu, na raskrižju, i tko prolazi ima priliku zastati i pomoliti se. Neka bude više ljubavi i dobre volje u nošenju životnog križa.

            Umro Mile Paulić

            Dana 19.09.2005. umro je u Karlovačkoj bolnici na Švarči naš župljanin Mile Paulić, sin Nikole i Kate r. Bogović. Rođen je 14.09.1929. u Batnogi. Vjenčao se 25.02.1954. sa Jagom Paulić s kojom je imao 5 sinova i dvije kćeri. S Jagom je živio pune 52 godine u vjernosti. Potječe iz dobre katoličke obitelji i tako je živio cijeli život. Svoju vjeru ispovijedao je svojim životom svuda, pa i u vojsci. Živio je skromno, radino i pobožno. Kroz cijeli život služio je crkvi i bio je crkveni odbornik godinama. Neko vrijeme radio je u Njemačkoj. Osjetio je da ga prate i da mu je život nesiguran. Zato je radije prekinuo rad u Njemačkoj i ostao kod kuće. Djecu je odgojio katolički. Ima dvoje djece u Clevelandu i dvoje u Vinnipegu koje je posjetio za života.

Za vrijeme domovinskog rata proživio nekoliko godina u Rovinju i tamo je rado odlazio u crkvu. Kad je rat završio vratio se u Batnogu. Crkva je bila srušena do temelja i kada se počela graditi 1998.godine rado je odvajao od svoje mirovine svaki mjesec 100 kuna. Radovao se napretku gradnje crkve koja je bila blagoslovljena već na Veliku Gospu 1999. U proljeće  2005.obolio je i otišao u bolnicu. Za života nije prepuštao svete mise nedjeljom, za Božić je kitio borove u crkvi i tome se posebno vseselio. Dok je bio u bolnici, osijetio je da mu život ide kraju, zatražio je svećenika koji mu je podijelio svetu pobudbinu i umro u Gospodinu dne 19.09. Pokopan je 22.09.2005. na groblju u Cetingradu. Na sprovod su došla djeca iz daleka i neki unuci. Na sprovodu je bio i svećenik dr. Franjo Jurčević sa sestrama i župljanima iz Kastva sa jednim autobusom vjernika. Njegov sin Ivan, naime, svira u crkvi na Kastvu. Na groblju su se oprostili od njega župnik Marijan Ožura i dr. Franjo Jurčević. Skupilo se veliko mnoštvo vjernika i župijana koji su otpratila našeg vjernog župljanina Milu Paulić. Njegovo mjesto u crkvi ostat će prazno i mnogo nas je zadužio naš vjerni župljanin na čemu smo mu svi zahvalni, a vječni Gospodar neka mu bude nagrada u vječnosti i počivao u miru!

            Radovi u 2005. godini

            Dvoranu u kapelici – prostorija 10 x 6 m – ustupili smo na dvije godine za mrtvačnicu dok Općina ne napravi novu mrtvačnicu na groblju.

Obnova je izgradila ljudima nove kuće. Veličina kuća je prema broju osoba u obitelji. Ima oko 100 obitelji po 2 člana u kući i oko 90 kuća sa jednim članom. Kada netko umre, teško je u kući držati pokojnika zbog zdravstvenih razloga i zbog malog prostora. Vjernici i općinsko poglavarstvo taj su prijedlog rado prihvatili. S Općinom sam napravio ugovor na dvije godine. Općina je pomogla pri uredjenju ložnice, nabavili su novi namještaj u tu svrhu i to: klupe, zavjese za 6 prozora i stolnjak za stol, dva svijećnjaka i ložnica sa škropilom. Sve od finog materijala i nova kolica za vožnju pokojnika na groblje. Nakon dvije godine, kada se napravi nova mrtvačnica, Općina uzima taj namještaj i inventar i seli u novu mrtvačnicu. Da mrtvačnica nije već izgrađena problem je lokacija. Tamo  gdje bi trebala biti mrtvačnica još je preko 20 muslimanskih grobova iz godine 1994. godine. Muslimani se o tome slabo brinu a rodbina pokojnika odselila je  većinom preko mora.

            U potkrovlju župnog stana napravili smo novi apartman sa dvije sobe, 5 kreveta, kupaonicom, uređenim stubištem od podruma do potkrovlja. Kada nam dođu gosti iseljenici i oni koji nemaju ovdje rodbine, moći će kod nas prenoćiti.

Imali smo suhe građe: 10 m3  greda, do 4 kubika suhih hrastovih dasaka, 10 kubika pijeska u dvorištu, staklo za dva prozora i jedan dio pločica. To nas je potaklo, da iskoristimo građu da ne bi propala jer se suši već 8 godina te smo je ugradili u ostale apartmane. Taj nas rad stoji oko 90.000 kuna (devedeset tisuća).

U crkvu smo postavili novu krstionicu koju smo čekali dvije godine. To je poklonila Jelena Radočaj iz Clevelanda kao sjećanje na njezinog pokojnog muža Milu, koji je umro 2003. godine u SAD-u. Krstionica je napravljena prema projektu ing. Škunce iz Zagreba. Stajala je bliže 25.000 kuna. Napravili smo ambon sa kojeg se u svetštu obavlja služba riječi, čita evanđelje i propovjeda. Također je ambon u stilu oltara: od hrastovine također po nacrtu ing. Škunce. Sa PDV-om  stajalo je blize 10.000 kuna. To je dar iz Kanade gospođe Milke Paulić, rodom iz Batnoge. Također i kao sjećanje njezinog oca Milu koji je ove godine umro u Kanadi.

            Novi dimnjak za centralno grijanje u crkvi

            Općina Cetingrad uplatila je 30.000 kuna za novi dimnjak, koji će služiti za centralno grijanje u crkvi. Profil je 25 cm pa smo morali uz postojeći dimnjak dvorane uzidati još jedan za centralno. Kada se gradila dvorana-kapelica nismo znali da ćemo uvoditi grijanje u crkvi. Ispod dvorane-kapelice biti će mjesto gdje će se ugraditi plinska peć za grijanje, a u vrtu biti će boce za plin prema projektu ing. Aščića, profesora na  fakultetu u Zagrebu. Dimnjak će moći zadovoljiti i grijanje kapelice i župnog dvora. U ovoj smo godini napravili samo dimnjak. Planiramo da ćemo radove nastaviti slijedeće godine prema novčanim  mogućnostima. To ovisi o donatorima i župljanima. Radove je izveo gosp. Nikola Špelić iz Slunja, koji inače radi na našoj crkvi već više godina i uvijek smo bili zadovoljni kvalitetom radova. Također on izvodi radove i na drugim crkvama našeg slunjskog dekanata. Svim donatorima zahvaljujemo na daru i pomoći.

            Blagoslov dviju slika

            Dne 06.11.2005. blagoslovio sam dvije slike: Srce Isusovo i Srce Marijino veličine 100 x 120 cm s novim okvirom. To sam blagoslovio prije svete mise u nedjelju. Postavili smo ih iznad vratiju u svetištu da pokriju prozore koji nisu imali funkciju. Djeluju ukusno i neka nas podsjećaju na štovanje Srca Isusova i Marijina.

            Posjet bolesnicima u Petrinji

            Marija Valentić, rodom iz Kruškovače br. 39, kći Ivana i Rože r. Štefanac, r. 09.08.1924. zbog socijalnih poteškoća smještena je u Dom u Petrinji prije 8 godina. Također u tom Domu je Dragica Starešinčić r. Flanjak iz Cetingrada br.73, r. 02.0l.1951. i to zbog psihičke bolesti. Nitko ih ne posjećuje od rodbine. Zato ih posjećujem već nekoliko godina jednom godišnje. Ponesem nešto darova i tom prigodom ih ispovijedim i pričestim. Ima ih u Domu 98. Imaju liječnika, medecinske sestre, redovitu hranu i njegu. Dom je uređen i obnovljen sredstvima donatora. Prije tri godine posjetile su ih sa mnom Draga Tominac i Zora Cindrić, kojima su se vrlo obradovale. Ove godine bio je sa mnom Vlatko Flanjak, brat od Dragice. Žele kući, ali nema ih ovdje tko dvoriti i paziti, a same ne mogu živjeti zbog bolesti i nemoći. Ima još po drugim domovima nekoliko osoba na skrbi zahvaljujući socijalnoj službi u Slunju koja vodi brigu o tim osobama. Lijepo je kad mlađi članovi obitelji mogu starije i nemoćne osobe sami dvoriti u svojoj kući, ali nekima to nije moguće.

            Dan sjećanja i zahvalnosti  27.11.2005

            Prije  dvije  godine u studenom održan je u Cetingradu skup u znak sjećanja na teške dane progonstva 1991. Tada se okupilo oko 2.000 ljudi sa svih strana. Željeli smo i ove godine to ponoviti i to u organizaciji Zajednice povratnika općina Cetingrad, Rakovica, Saborsko, Plitvice i Grad Slunj koju vodi prof. Ivan Mateša. U nedjelju 27.11.2005. došli su ugledni gosti među kojima je dr. Anđelko Mijatović, zastupnik u Saboru g. Ivan Vučić, dožupan g. Marinko Milčić, načelnici općina, brigadir Drago Horvat (žena mu je rodom iz Podcetina), brigadir Tomo Medved…Sudjelovali su KUD „Lađevčani“, KUD „Izvor“ iz Rakovice i  „Cetingradska tamburica“. Došao je jedan autobus župljana iz župe Srima kod Vodica sa župnikom don Antom Pavlović i tri časne sestre koje su vodile pjevanje na misi. Misa je počela točno u 12 sati a predvodio je župnik mons. Marijan Ožura koji je pozdravio prisutne goste. Župnik je pročitao poruku našeg biskupa dr. Mile Bogovića upućenu za  početak nove   liturgijske godine. Na kraju mise župnik je ukratko predočio sliku župe i događanja 1991. u listopadu i studenom. On je bio svuda sa svojim župljanima a tri godine proveo je u okruženju u V. Kladuši. Iz župe je poginulo 43 a za troje se još broji među nestale. Kroz V. Kladušu i Cazin prošlo je oko 13.000 prognanih sa prostora od Saborskog do Cetingrada. Odavde su odlazili na razne načine u slobodnu Hrvatsku. Nakon 1995. narod se počeo vraćati ali oko 1.000 naših župljana ostalo je negdje drugdje.

Nakon mise položen je vijenac na spomenik poginulima. Župnik je predvodio kratku molitvu, a onda je g. Nikola Paulić pozdravio prisutne. U Hrvatskom domu javilo se više govornika, među njima načelnik općine g. Milan Gašparin. Voditeljica programa je bila studentica Nikolina Brajdić. Nastupili su KUD-ovi sa nekoliko pjesama. Lovci su prisutne počastili lovačkim gulašem. Ovaj susret postaje pomalo tradicija.         

            Infrastruktura u 2005. godini

            U tijeku 2005. godine sredstvima sredstvima Ministarstva obnove obnovljeno je 15 obiteljskih kuća na teritoriju općine Cetingrad i to: 1 kuća za muslimansku obitelj, 14 kuća za Srbe. Pripremljeni su svi dokumenti za obnovu stambene zgrade u Cetingradu, koja ime 4 stana te je izabran izvođač radova. Radovi počinju na proljeće 2006.

Ove godine u planu je bilo asfaltirati što više općinskih cesta, a realizirano je sljedeće: Gnojnice – D. Gnojnice do kupališta na Korani u dužini od 2210 m, cesta Tatar Varoš – Ponor prema Snosu u dužini od 1220 m, cesta Tatar Varoš-Ponor prema Mlincima u dužini od 528 m, cesta Batnoga kroz selo u dužini od 1095 m, cesta za Delić Poljanu u dužini od 675 m, cesta Sadikovac prema groblju u dužini od 950 m. To je sve skupa 6678 m plus parkiralište na groblju Sadikovac. Asfaltirane su i županijske ceste i to: Cetinski Varoš-Bilo u dužini od 1300 m, cesta Kaljevac-Topusko u dužini od 1400 m. To je ukupno

2700 m. Sanirano je makadamskih općinskih cesta u svim naseljima do

25 km. Ove godine je započeta izgradnja novog betonskog mosta na rijeci

Korani jer je stari drveni u ratu avionima raketiran.

            Vodovod je produžen do graničnog prijelaza Maljevac i naselje Maljevac, a cijeli projekt se sastoji od sanacije i rekon­strukcije crpne stanice u Grabarskoj i dijela tlačnog cjevovoda u dužini od 700 metara, zatim izgradnje vodospreme u Pašin Potoku veličine 150 m3 te izgradnje gravitacijskog cjevovoda za međunarodni granični prijelaz Maljevac i naselje Maljevac u dužini 6250 metara.

Izgrađen je vodovod za naselje Strmačka u dužini od 2000 m te izvršena

rekonstrukcija dijela cjevovoda u naselju Cetingrad. Na školskom igralištu postavljeni su reflektori da bi se moglo i navečer baviti sportskim aktivnostima.

Ove 2005. godine završen je i pušten u funkciju zajednički granični prijelaz u Maljevcu prema BiH, a kod otvaranja graničnog prijelaza bio je prisutan premijer RH gosp. Ivo Sanader i premijer BiH. Ta investicija teška je nekoliko milijuna eura.

            Donatori župe Cetingrad

            Općinsko poglavarstvo 80.000 kuna; Miličević Tomo i Milka  10.460 kuna; Radočaj Mile i Janja, Sidney 4.570 kuna; Flanjak Jure i Suzana, Cetingrad   3.396 kuna; Marija Živčić, Cleveland  5.780 kuna; Paulić Milan i Marija,  Florida 5.780 kuna.

Marija Živčić iz Clevelanda poklonila 1.000 Usa $. Iz tog novca kupili smo lijepu uskrsnu svijeću, baromejku i albu.

Manje darove darivali su pojedinci u župi i gosti, koji su nas posjetili iz Amerike, Kanade i Australije. Svim dobročiniteljima od srca zahvaljujemo.

Naš plan u 2006. godini je nastavak ugradnje centralnog grijanja u crkvi. Taj projekt je skup i pozivamo sve da se pridruže prilogom ovoj zajedničkoj akciji.

            Žiro račun župe Cetingrad

Naš devizni račun: Gospićko-senjska biskupija, Župa Uznesenja BDM Cetingrad, broj računa 7031-3000520 kod Karlovačke banke.

Naš žiro-račun glasi:

Gospićko-senjska biskupija, Župa Uznesenja BDM Cetingrad, broj računa: 240008-1190045405 kod Karlovačke banke

Telefon: 047/781-320; fax. 047/ 781-017

 

----------------------------

IZ RAKOVICE

           

            Naselje Rakovica pojavljuje se u srednjem vijeku kad je pripadalo drežničkoj župi i imalo crkvu sv. Jelene. Crkva se spominje još 1557. Te je godine upravo general Lenković porazio Turke kod ove crkve. Uslijedila su turska osvajanja i crkva je srušena. Kraj je raseljen i opustio zbog turskog pustošenja. Spomenimo 1584. godinu kad je ban Toma Bakač u Močilima pobjedio Turke i oslobodio 30.000 sužanja. Župa se obnavlja tek između 1771. i 1785. kad su Turci odbačeni. Crkva sv. Jelene dobiva sadašnji oblik 1843. Ova je crkva kao i čitav kraj 1991. opustošen i okupiran od strane srpskih agresora. Tek nakon povratka slobode 05.08.1995. počela je velika obnova kuća i crkve. Preč. Petar Bogut  preuzeo je uz Rakovicu i župe Drežnik, Vaganac, Plitvice i Korenicu 1995. godine i uhvatio se u koštac s ruševinama. Pokrenuo je obnovu porušenih crkva. Danas su na spomenutim župama još trojica svećenika koji nastavljaju djelo preč. Petra. On vodi i dalje župu Rakovicu i ove je godine skromno proslavio 40. obljetnicu svećeništva.Danas je crkva sv. Jelene mjesto okupljanja Božjeg naroda, pjesme i molitve.

            Ovdje donosimo nekoliko slika iz života rakovačke župe u 2005. godini. Tek smo neke događaje izdvojili koji bacaju svjetlo na život ove drage župe.

            Prva pričest 19.06.

            Slavlje prve pričesti u Rakovici 19.06.2005. godine diglo je noge staro i mlado u župi. Uoči ovog velikog dana djeca su se ispovjedila sa svojim roditeljima. To je bila neposredna priprema koja je inače trajala više godina. Po prvi puta primili su Isusovo Tijelo:

Božičević Domagoj, sin Zdravka i Ivke r. Sabljak

Grdić Mihael, sin Pere i Tatjane r. Ogrizović

Keser Josipa, kći Mile i Marije r. Brajdić

Kolić Karlo, sin Dragana i Katice r. Matešić

Luketić Martina, kći Zorana i Ivanke r. Magdić

Ostrun Božica, kći Tome i Mire r. Vidoš

Pavlić Katarina, kći Ivana i Elizabete r. Hodak

Sabljak Ana, kći Milana i Jelene r. Sabljak

Sabljak Damir, sin Ivice i Ljubice r. Brajdić

Sabljak Josip, sin Dane i Mire r. Marincel

Salopek Marko, sin Petra i Jelene r. Žalac

Sep Ivan, sin Davora i Ljubice r. Sabljak

Studen Ines, kći Milana i Janjice r. Čop

Špehar Martina, kći Jose i Mirjane r. Hodak

Žanić Josipa, kći Dane i Mare r. Kovačević

Čestitamo ovoj mladosti i želimo da nastave rast u vjeri uz podršku svojih roditelja i zajednice koja se okuplja na nedjeljnu gozbu u crkvi sv. Jelene.

            Krizma u Rakovici 03.07.2005

            U subotu 02.07.2005. u 10 sati krizmanici i njihovi kumovi okupili su se u župnoj crkvi u Rakovici radi ispovijedi povodom krizme. Nakon skrušene ispovijedi dekan im je podijelio biskupov odgovor na njihovu molbe. Župnik preč. Petar Bogut uz suradnju roditelja dugi niz godina pripremao je ove mlade ljude za sakrament kršćanske zrelosti. Istovremeno grupa vjernika pomno je uređivala okoliš crkve i župnog stana. Sutradan 03.07. u 10 sati biskup je potvrdio 29 rakovačkih krizmanika te je time ova mladost preuzela dio odgovornosti u crkvi idruštvu. Ovom je prilikom župnik Petar Bogut proslavio 40. obljetnicu svećeničke službe. Došao je pjevački zbor iz Mrkoplja, gdje je vlč. Pero dugi niz godina župnikovao, te su pjevali na misi i tako dali svoj doprinos ovom dvostrukom slavlju.

Imena krizmanika 03.07.2005:

Bertović Mateja, kći Ivana i Marice r. Sabljak

Božičević Tomislav, sin Nenada i Vere r. Turkalj

Cindrić Nikolina, kći Marijana i Jadranke r. Franjković

Gašparović Antonija, kći Drage i Jelene r. Oštrina

Gašparović Marko, sin Milana i Jeke r. Hodak

Gašparović Mateja, kći Milana i Jeke r. Hodak

Juran Vinka, kći Zlatka i Blaženke r. Muže

Kaurin Mladen, sin Pere i Nade r. Kovačević

Krizmanić Josip, sin Stjepana i Marinke r. Pavlić

Magdić Tomislav, sin Dragana i Slavice r. Mlađen

Mlađen Ivana, kći Ivice i Mirjane r. Pavlić

Pavlić Nikolina, kći Ivana i Elizabete r. Hodak

Raužan Ivana, kći Zdravka i Ankice r. Magdić

Raužan Slavica, kći Zdravka i Ankice r. Magdić

Rendulić Jelena, kći Josipa i Milke r. Mandić

Rendulić Josipa, kći Josipa i Milke r. Mandić

Rendulić Petra, kći Drage i Mirjane r. Rendulić

Rubčić Antonio, sin Slavka i Sofije r. Čelić

Rubčić Mario, sin Rudolfa i Sanje r. Javorac

Sabljak Danijela, kći Milana i Jelene r. Sabljak

Sabljak Ivan, sin Dragana i Anke r. Majetić

Sabljak Marijana, kći Dragana i Anke r. Majetić

Salopek Ante, sin Petra i Jelene r. Žalac

Studen Ivana, kći Milana i Janjice r. Čop

Tomičić Irena, kći Zorana i Kate r. Jukić

Turkalj Krunoslav, sin Ivana i Marice r. Božičević

Turkalj Mladen, sin Jose i Jelene r. Gašparović

Turkalj Petar, sin Mihovila i Nevenke r. Grdić

Župan Marko, sin Željka i Marijane r. Brajdić

Čestitamo ovoj mladosti i očekujemo da se pridruže Božejem narodu, naročito  u slavlju Dana Gospodnjeg, u ljubavi prema Bogu i čovjeku.

            Proslava zaštitnice sv. Jelene 18.08.2005

            Zaštitnica župe Rakovica - Sv. Jelena Križarica - privukla je ne samo rakovačke vjernike nego i one iz šire okolice. Misno slavlje u 11 sati predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović uz koncelebraciju 12 svećenika. Biskup je podsjetio vjernike da je pred 10 godina ova crkva bila ruševina kao i gotovo sve kuće u rakovačkom kraju. Križ progonstva trajao je 4 godine. A križ progonstva dijelili su i svećenici s narodom ovog kraja. Trojica su prošli srpske zatvore i mučenja. Nakon deset godina sve je uglavnom obnovljeno. Možemo u miru raditi i stvarati. Ne smijemo zaboraviti one koji su ugradili sebe i vlastiti život u izgradnju mira i slobode - istakao je biskup. Pozvao je vjernike da se 09.09.2005. odazovu hodočašću na Udbinu kojom će prilikom biti položen kamen temeljac crkve hrvatskih mučenika. Na misnom je slavlju milozvučno pjevao crkveni zbor iz Brod Moravica (Gorski Kotar) gdje je vlč. Petar Bogut bio župnik. Nakon mise narod se zadržao oko crkve i nastavio narodno veselje na "placi" u centru Rakovice.

            40 godina svećeništva preč. Petra Boguta

            Mons. Petar Bogut proslavio je 03.07.2005. u Rakovici  skromno 40. obljetnicu svećeničkog djelovanja. Rodio 26. lipnja 1940. godine u D. Taborištu (župa Slunj). Svećenik40godina,mons.PetarBogut-2005.Pohađao je školu (sjemenište) na Šalati i u Pazinu. Godine 1965. je ređen za svećenika i proslavio mladu misu u Slunju. Odredišta njegova djelovanja su bili Brod-Moravice, Završje, Podstene, zatim Krasno i Kutarevo te Mrkopolj  gdje je proboravio 23 godine. U Rakovicu dolazi 1995. na ruševine. Povjerene su mu stradale župe Rakovica, Drežnik, Vaganac, Korenica i Plitvice.  Posebno se istakao svojom brižnom skrbi za  obnovu porušenih crkvenih objekata, za stradalnike rata i župljane povratnike. Godine 2003. imenovan je kanonikom Senjskog kaptola.

Na skromnoj svečanosti u Rakovici okupili su se svećenici iz dekanata i sam biskup dr. Mile Bogović koji je svečaru poželio dug život, obilje zdravlja i ustrajnost u svećeničkoj službi. Na misi su pjevali pjevači iz Mrkoplja, župe u kojoj je mons. Petar radio 23 godine.

            Naručena oltarna slika sv. Jelene

            Kao što je poznato agresori su 1991. ne samo razorili župnu crkvu sv. Jelene nego i uništili sav inventar. Oltar sa slikom sv. Jelene nestao je u vatri. Nakon što je crkva obnovljena proteklih godina treba je pomalo popunjavati inventarom. U crkvu se ne može stavljati bilo što. Svaki detalj treba dobro osmisliti i popunjavati sveti prostor umjetničkim djelima. Do sada su nabavljene klupe, križni put, razglas…Sada je na redu oltarna slika sv. Jelene. Upravo ove 2005. godine župnik je naručio oltarnu sliku sv. Jelene. Kao uzorak poslužila je fotografija uništene oltarne slike kako bi se održala nekakova veza sa prošlošću. Izrada slike povjerena je akademskom slikaru Mirku Stojić iz Lučkoga. Dimenzije su 240 x 130. Ulje na platnu. Dakako, ovakova slika košta (samo bi okvir stajao 2.500 kn). Bilo bi dobro da u nabavci ove vrijedne i skupe slike sudjeluju i sami župljani. Mogli bi reći svojim unucima da su i oni sudjelovali u tome. Svakako, imat će prilu za to u 2006. godini.

 

 

 

STJEPAN SABLJAK (1816-1896)

Svećenik, začasni kanonik, c. i kr. školski savjetnik, ravnatelj senjske gimnazije…


            Naš je kraj dao značajnih ljudi u prošlosti o kojima se malo zna. Dobro je mlađoj generaciji skrenuti pažnju na neke ljude koji su zaslužni za napredak ne samo ovog kraja nego i šire. Zahvaljujući ljubaznosti i skrbi gospođe Jelene Puškarić Đurinovac, koja se je potrudila da pronađe u  arhivima i bibliotekama vrijedni materijal, možemo donekle osvijetliti lik Stjepana Sabljaka iz Rakovice, svećenika, kanonika, ravnatelja senjske gimnazije i školskog savjetnika. Ovo može biti poticaj čitateljima da i dalje istražuju i skrenu pažnju na zaslužne ljude u bližoj i daljnjoj povijesti našega kraja.

            Godine 1899. c. k. stražmeštar Polde Sabljak objelodanio je rodoslovno stablo obitelji Sabljak iz Rakovice, točnije iz Korita, kako je to istražio i pribilježio Ilija Sabljak „na zahtjev milog mi sinovca g. Polde Sabljaka c. i kr. stražmeštra“ (Sveučilišna knjižnica u Zagrebu br. 153935). Iz ovog vrijednog zapisa doznajemo da se Filip Sabljak doselio iz Modruša (Sabljak selo) sa ocem i suprugom u Korita 1810. godine. Ovdje su mu rođena djeca: 1) Marko (1811.), 2) Ana (1813.), 3) Stjepan (18.08.1816.), 4) Filip (1818.), 5) Franjo (1820.), 6) Jure (1822.), 7) Anton,  8) Kata (1830.). Iz drugog braka Filip je još imao sina Matu (1836.). Dakle Stjepan je treće od devetero Filipove djece. Ilija Sabljak u spomenutom rodoslovlju bilježi: „Drugi sin Filipov, Stjepan Sabljak, dan bje u školu, kašnje se sam protiska kroz veće škole i posta svećenik i kao takav bje namješten na velikoj gimnaziji u Senju kao profesor, kašnje posta ravnateljem iste gimnazije, a godine 1865. posta školskim savjetnikom u Zagrebu“.

            U gimnaziji je Stjepan pokazao naklonost prema svećeničkom zvanju. Zaređen je za svećenika 1841. Budući je bio marljiv i željan pedagoškog rada, već 1844. godine imenovan je učiteljem u senjskoj gimnaziji koja je stekla pravo javnosti. Godine 1850. imenovan je ravnateljem iste gimnazije. Godine 1868. imenovan je c. i kr. školskim nadzornikom za pučke škole Vojne krajine. Odlikovan je 1867. za zasluge u promicanju školstva viteškim redom Franje Josipa I. Podizanje školstva i njegova modernizacija bila je preč. Stjepanu Sabljaku životna opsesija. 

            Stjepan Sabljak istovremeno je bio ugledni svećenik i revan u svom pozivu. Bio je začasni kanonik senjskog kaptola i prisjednik duhovnog stola.

            Nakon zaslužene mirovine dolazi u Karlovac gdje ostaje do svoje smrti 19. studenog 1896. Pokopan je na dubovačkom groblju u Karlovcu uz veliko mnoštvo Karlovčana.

            Stjepan Sabljak je ostavio pismeni trag iza sebe: napisao je kroniku senjske gimnazije pod naslovom „Historisch-topografische Skizze von Zengg – Chronik des Gimnasiums in Zengg, Triest 1853.

            Iza ovih šturih podataka krije se jedna bogata ličnost koja je istovremeno djelovala na dva polja: duhovnom i prosjetiteljskom. Preč. Stjepan Sabljak, uz svoj duhovni rad, dao je velik obol školstvu koje je nailazilo na velike poteškoće. Siromaštvo, kao posljedica turskih provala i dugogodišnjeg pustošenja, nije se moglo tako lako ukloniti. Upravo su ove (ne)prilike bile izazov za predaniji rad mnogih znanih i neznanih učitelja, svećenika i naprednih pojedinaca u uklanjanju nepismenosti, tog teškog oblika sljepoće. Plodovi ovih samozatajnih pojedinaca žive u generacijama koje su stasale. Primjer Stjepana Sabljaka jasno govori da se i u nepovoljnim prilikama i nenaklonjenim vremenima može puno učiniti u podizanju razine školstva. Ulaganje u djecu ipak je najsigurniji ulog koji se stostruko vraća.

----------------------                                                     

Upućujem čitatelja na dio literature koja je korištena za ovaj kratki prikaz:

- Cuvaj: Povijst školstva 1896, 1-10 svezaka

- Katolički list 1896, str. 394

- Pleme Sabljak, rodoslovna crtica, Zagreb 1899

- Tko je tko u NDH, Hrvatska 1941-1945., Minerva, zagreb, 1997

 

-----------------------------------------

IZ DREŽNIKA

           

            Podsjetimo naše čitatelje da se župa Drežnik spominje već 1185. godine. Nakon izgona Turaka župa se obnavlja 1791. Narod se vraća i popunjava ovaj oslobođeni prostor. Tada su najveće bogastvo bila djeca i život je krenuo velikom dinamikom. Župnik Vukelić izgradio je sadašnju crkvu sv. Ante Padovanskog 1883. godina. U Drugom svjetskom ratu stradalo je oko 15 % najvitalnijeg stanovništva ove župe. I tada je dijete bilo najveća vrijednost pa su sela drežničke župe živnula. Odlaskom radno sposobnih u veće gradove i inozemstvo nakon 1960. godine počelo je osipanje drežničkog kraja. Godine 1991. srpska je agresija razorila baš sve kuće, župnu crkvu, prognala sve stanovništvo. Tijekom rata 87 je župljana stradalo. Nakon 1995. povratak na ruševine bio je još jedan izazov ovim ljudima. Uz pomoć vlade kuće su obnovljene i narod može danas u miru i slobodi živjeti i raditi. Župa Drežnik kao vrata Plitvica postaje turistički raj. Pitanje je samo hoće li današnja generacija mladih znati prepoznati jednostavnu istinu da je dijete i danas najveće bogastvo. To su prijašnje generacije u daleko težim uvjetima prepoznavale i prenijele su život do danas.  Ako automobil i novac budu važniji od djeteta onda je ova generacija već „mrtva“.

            U župi Drežnik mnogo se toga dogodilo 2005. godine. U obnovljenoj crkvi okuplja se zajednica vjernika koja živi i svjedoči budućnost. U školi evanđelja „školuju“ se djeca i odrasli za Božje kraljestvo. Ovdje župnik Mile Šajfar bilježi tek neke događaje i slike iz bogatog života ove župe Drežnik.     

            Zaređena braća Nikola i Ivan Hodak

            Na Petrovo 29.06.2005. u župnoj crkvi u Drežniku dogodio se događaj koji će se pamtiti: gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović podijelio je đakonski red Nikoli Hodak a svećenički red njegovom bratu Ivanu. Uz podršku roditelja, braće, brojinih vjernika, 20-ak svećenika, bogoslova i časnih sestara, dvojica braće napravili su korak koji će odrediti njihov život. Ivan je zaređen za svećenika a njegov brat za đakona, zadnji red prije svećeništva. Bilo je potresno kad su se dvojica braće, nakon primljenog reda, zagrlili. Spontani pljesak okupljenog naroda podržao je njohov korak.Nakon mise u prostorijama župnog stana organizirana je zakuska za brojne goste. Slavlje se nastavilo u crkvenoj dvorani u Drežničkom Selištu, rodnom selu ređenika.

            Krizma u Drežniku 03.07.2005

            Nakon Rakovice slijedila je ispovijed krizmanika u župi Drežnik u subotu 02.07.2005. u 12 sati. Župa Drežnik pripremila je 50 krizmanika a pridružili su im se krizmanici iz Vaganca, njh osmero. Nakon ispovijedi krizmanika i kumova dekan je podijelio odgovor na njihove molbe, a župnik vlč. Mile Šajfar dao je posljednje upute povodom sutrašnjeg slavlja krizme.

Sutradan 03.07.2005. u 12 sati gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović potvrdio je 58 mladih koji su se godinama spremali. Na misi je pjevao mrkopaljski mješoviti crkveni zbor koji je time pridonio ovom slavlju. 

            Predstavljanje jedne knjige

            U Drežniku se dogodio kulturni događaj koji zaslužuje posebnu pažnju. U četvrtak, 14.07.2005. u 19 sati u župskoj dvorani predstavljena je knjiga pod naslovom „Matija Pavličić – hrvatski sv. Alojzije“. Autor je knjige g. Vinko Juzbašić i izdavač, a suzdavač Župni ured Bošnjaci. Knjiga se pojavila 2005. godine i ovo je njeno prvo predstavljanje. Zašto baš u Drežniku? Matija Pavličić, o kojemu govori knjiga, vuče porijeklo iz Drežnika. Njegov je otac otišao u Bošnjake i tu se nastanio. Matija je drugo od sedmero djece. Rođen je 24.02.1885. a umro je već u dvadesetoj godini, 08.07.1904. i pokopan u Bošnjacima.

Knjigu je predstavio sam autor g. Vinko Juzbašić i bošnjački župnik preč. Vladimir Mikrut a birane tekstove čitao bogoslov iz Bošnjaka g. Stjepan Šumanovac. Ostaje zagaonetka kako se jedan mladić do 20. godine života mogao tako profilirati kao intelektualac i kao zrela duhovna osoba- isticali su predstavljači knjige. Na predstavljanju knjige pojavio se i zadarski nadbiskup mons. Ivan Prenđa. Ponadati se da će ovaj mladić Matija zasjati na hrvatskom nebu kao blaženik.

PROMOCIJA MATIJE PAVLIČIĆA

u Drežniku i Bošnjacima

            Tijekom 2004. godine više puta smo, bošnjački župnik vlč. Vladimir Mikrut i ja, bili u vezi s drežničkim župnikom vlč. Milom Šajfarom. Razlog je bio uzorni sjemeništarac Matija Pavličić (1885. - 1904.) čiji je otac Nikola rođenjem bio Drežničanin. U Bošnjacima je trajala župna Godina Matije Pavličića, pisao se drugi Pavličićev životopis, skupljali izvori i tražile eventualne veze i korjeni. Drežničani su stoga bili u Bošnjacima za bošnjački crkveni god Sv. Martina Biskupa 11. studenoga 2004. a bošnjački KUD »Branimir« uzvratno uoči Antunova 2005. godine. Početkom srpnja 2005. ugovorili smo s drežničkim župnikom termin predstavljanja knjige Matija Pavličić - Hrvatski sv. Alojzije. Određen je čevrtak 14. srpnja iza večernje sv. mise.

            Iz Bošnjaka smo taj dan krenuli župnikovim autom negdje oko 10 sati. Bilo nas je troje: župnik vlč. Mikrut, bogoslov Stjepan Šumanovac i ja. Išli smo auto-cestom do Karlovca a onda skrenuli cestom za Slunj i Drežnik Grad. Putem smo dvaput stali osvježiti se i pojesti ono što smo ponijeli. Osim molitve naši su usputni razgovori bili vrlo živi a ticali su se ponajviše toga što dalje činiti u svezi Pavličićeva promicanja i upoznavanja. Pred drežničku župnu crkvu smo došli oko pola 4. Čekao nas je župnik Šajfar a ondje je bila i č. s. Blanka. S. Blanka je iz ovoga kraja, članica je Družbe sestara Naše Gospe (notrdamke) a poznaje i naš kraj jer je radila i živjela u nedalekoj Gunji a sada se ponovno onamo vraća jer će biti vjeroučiteljica u Posavskim Podgajcima. Vlč. Šajfar je, nakon upoznavanja, najprije htio da se odemo smjestiti gdje ćemo prenoćiti. Njegov župni dvor je u uređenju pa smo otišli u nedaleki pansion vlasnika Jure i Marije Vidoš. To je trokrevetni prostor s malom priručnom kuhinjom i kupaonicom. Ondje smo se odmarali i dogovarali o programu predstavljanja. Telefonom je zvao novinar Glasa Koncila Zvonko Ranogajec koji nije mogao nazočiti predstavljanju zbog jednog iznenadnog smrtnog slučaja pa smo se dogovarali oko budućeg članka. Uskoro nam se ondje pridružio župnik Šajfar i domaćini pa se poveo opušteni razgovor uz osvježenje. Oko pola 7 došli smo pred crkvu jer je u 7 sati bila zakazana sv. misa. Pred crkvom su bile dvije časne sestre; jedna dominikanka a druga iz Družbe Presvetog Srca Isusova s kojima smo kratko razgovarali. Tu smo upoznali i mons. Milu Pecića poznatog katoličkog pisca i župnika u Slunju. Mons. Pecić je vrijedan svećenik, višegodišnji urednik godišnjaka slunjskog dekanata Mostovi, vičan peru i neumorni kroničar ovoga kraja. On je prije našega razgovora fotografirao drežničku župnu crkvu Sv. Antuna Padovanskog na kojoj su bili radovi. Vlč. Šajfar nam je rekao kako raniji izvođači nisu dobro uradili ovaj posao i sada druga tvrtka mora obijati malter i raditi na krovu. Iako je drežnička župa prostorno velika a mala brojem vjernika njihova župna crkva me je iznenadila svojom veličinom. To je jednobrodna crkva jednostavnih proporcija građena u križ. Tijekom domovinskog rata bila je teško oštećena, kao i sve katoličke crkve ovoga kraja. Unutrašnjojst je jednostavna, bez ukrasa sa velikom oltarnom palom sveca svega svijeta sv. Ante. Dok smo mi tako razgovarali narod je, njih 40-tak, polako ulazio u crkvu a ja sam svima njima, netom prije početka sv. mise, podijelio Pavličićevu spomen-sličicu s molitvom te na crkvenom stoliću s katoličkim novinama ostavio još pedesetak primjeraka za one koji nisu sada ovdje. Sv. misu je predvodio bošnjački župnik u koncelebraciji vlč. Šajfara i mons. Pecića. Nakon nje svi smo ponijeli stolice u nedovršenu župnu dvoranu te primjetili da je došlo još nekoliko svećenika a među njima i zadarski nadbiskup mons. Ivan Prenđa. On je ovamo došao iz znatiželje, kako nam je poslije govorio, jer je bio u nedalekoj župi Plitvice, ondje čuo za predstavljanje ove knjige i došao s plitvičkim župnikom vlč. Ilijom Janjićem. Zaintrigiralo ga kako to da jedno ovako malo mjesto ima predstavljanje nekakve knjige. Trebao je biti nazočan i biskup gospićko-senjski mons. dr. Mile Bogović ali je iznenadno bio spriječen. Predstavljanje je započelo oko pola 8 sati a vodio ga je vlč. Šajfar. Na početku je mjesni župnik pozdravio okupljene i kratko predstavio nas i razloge predstavljanja ove knjige. Potom je dva kraća teksta, koja su o Pavličiću napisali dr. Fran Binički i njegov sjemenišni duhovnik vlč. Franjo Kiš, pročitao bošnjački bogoslov Stjepan Šumanovac. Nakon njega sam govorio o knjizi, razlozima njezina pisanja, Pavličiću, njegovim korjenima i objavljenim člancima. Iza mene je dva kratka dijela iz Pavličićevih tekstova pročitao bogoslov Šumanovac a potom je govorio župnik Mikrut. On je težište svoga izlaganja stavio na obilježavanje Godine Matije Pavličića koja je u Bošnjacima trajala od 8. srpnja 2004. do istog dana ove 2005. godine. Poslije njegova izlaganja razvio se vrlo živi dijalog između nas i okupljenih. Napose je nadbiskup Prenđa spominjao da je iznenađen ovim nepoznatim uzornim mladićem, napose njegovom zrelošću. Molio sam ga da nas pouči što dalje činiti vezano za njegovo upoznavanje pa i moguće pokretanje postupka za proglašenje blaženim i svetim. Rekao nam je da najprije treba nešto učiniti na preoblikovanju postojeće molitve, pokrenuti postupak za slugu Božjeg na biskupijskoj razini a onda mu se i utjecati. Molio sam da u hrvatskoj biskupskoj konferenciji upozna naše biskupe s ovim mladićem što je on i obećao. Zamolio je župnika da mu se s tim u svezi pismeno obrati a da će on učiniti što može. Potom smo župniku Šajfaru poklonili dvije knjige iz bošnjačke prošlosti; prvu dr. Ivana Jelića o Krvavim bošnjačkim izborima 1897. godine i drugu reprint jedne knjige fra Bernardina Tome Leakovića iz 18. stoljeća. Od kuće smo, kao poklon, ponijeli i uramljenu Pavličićevu sliku - portret pa sam tada predložio župniku Šajfaru da se dvorana gdje se održavalo ovo predstavljanje imenuje njegovim imenom kao još jedan znak veza Bošnjaka i Drežnik Grada. Župnik Šajfar je to prihvatio pa će odsada ova dvorana biti Dvorana »Matija Pavličić«. Poslije toga je nekoliko okupljenih ponešto pitalo o Pavličiću a moj župnik je iznio i nekoliko primjera njegova zagovora i pomoći poklonivši poslije knjige okupljenim svećenicima te općinskom načelniku Franji Franjkoviću i Josi Pavličiću. Načelnik je odmah kupio 20 knjiga, župnik Šajfar isto a onda isto toliko i vlč. Janjić koji je rodom iz župe Vidovice poznate hrvatske i duhovne oaze u bosanskoj Posavini kod Orašja. U drugoj nešto manjoj dvorani bio je priređen stol s kolačima i voćem gdje smo se duže zadržali. Razgovarao sam najprije kratko s nadbiskupom Prenđom a poslije duže s mons. Pecićem i preč. Petrom Bogutom o knjigama, proteklom ratu, obnovi i Bosni. Mons. Pecić je svakom od nas poklonio prošlogodišnje Mostove te dvije svoje knjige: Godine otpora i hrabrosti i Zakopani dnevnik. O njegovoj vrlo vrijednoj dnevničkoj knjizi Zakopani dnevnik već sam bio čuo. Naime on je 1991. i 1992. godine vodio dnevnik događanja i potom ga zakopao u zemlju. Iza oslobođenja ga je otkopao i objavio. Mons. Pecić očito zna veliku važnost i vrijednost marnog zapisivanja i objavljivanja!

Začudilo me je kad smo morali krenuti koliko je bilo sati - pola 11! Ova tri sata su tako brzo prošla, nikom nije bilo dosadno i nitko poslije predstavljanja nije otišao. Oprostili smo se jer smo morali još na večeru u restoran obližnjeg Irinovca koji je radio do 11 sati. U restoranu smo naručili jela i razgovarali. Vlč. Šajfar je govorio o godinama rata i okupacije, obnovi i poteškoćama. On je još uvijek podstanar u jednoj kući a hrani se po restoranima i onako kako se snađe. Začudio nas je kad je rekao da je već 29 godina svećenik jer mu se po izgledu to ne vidi. Predloženo mu je da pohodi Bošnjake jedne nedjelja a da kolekta bude za obnovu njegove župe što je on prihvatio ali zbog zauzetosti ne i ove godine.

Oko 12 sati bili smo u našem pansionu. Sva smo trojica bili iznenađeni ovakvim prijemom, župnikovom organizacijom ali i zainteresiranošću za Matiju Pavličića. Prodali smo čak 72 knjige. Ujutro je u 8 sati bio doručak na mansardi pansiona obitelji Vidoš. S nama je sjedio i razgovarao domaćin Jure koji je govorio o obnovi ali i o tome kako se sada ovdje živi. Zbog blizine Plitvičkih jezera mnogi onamo rade a turisti prespavaju u okolici pa i kod njih jer u selu postoje mnogi pansioni za smještaj što je vrlo važno u preživljavanju ovih ljudi. Jure je umirovljenik, radoholičar, supruga Marija i djeca pomažu. Zanimljivo mi je bilo to da oni svoje turiste pronalaze preko Interneta i tako ugovaraju termine. Nakon doručka morali smo krenuti. Dogovor je bio otići malo i kod Jose Pavličića gdje je živio i župnik Šajfar. Ondje smo razgovarali o predstavljanju ali i o tome gdje  su kuće obitelji Pavličić pa s tim u svezi i gdje bi mogla biti rodna kuća Matijinog oca Nikole, rođenog Drežničanina. On nam je rekao da je ovdašnji nadimak svih Pavličića - Kekići. Isti taj prezimenski nadimak imaju i bošnjački Pavličići što je bio očiti znak o istom podrijetlu. Ispred njegove kuće nam je pokazao prostor i kuće gdje žive drežnički Pavličići. Joso nam je govorio i o sebi; bolestan je, ima umjetno koljeno, trideset godina je radio u inozemstvu, supruga je još onamo, nisu imali djece. Župnik Šajfar je morao na novu dužnost a mi kući. Krenuli smo oko 10 sati istim putem nazad. Putem smo razgovarali o dojmovima a župnik Mikrut i Stjepan molili časoslov, poslije i krunicu. Ja sam bio vozač negdje prije Karlovca jer je župnik bio umoran a Stjepan vodič i ugodan subesjednik.

Ugodno smo iznenađeni prijemom za koje smo zahvalni domaćinima ali i našim župljanima koji su molili za ovo predstavljanje i širenje poznavanja našeg sumještanina. Bila je to promocija uzornog Matije Pavličića odnosno prvo veće upoznavanje Drežničana s njim. Vjerujem ne i zadnje!

Vinko Juzbašić

MLADA MISA vlč. IVANA HODAKA U DREŽNIKU

31.07.2005

            U rodnoj župi Drežnik Grad proslavio je Mladu misu vlč. Ivan Hodak 31.07.2005. Mladom su se svećeniku pridružili svećenici, bogoslovi, časne sestre, brojna rodbina i velik broj vjernika. Nakon napornog studija i nakon što je 29.06.2005. u istoj crkvi primio svećenički red, mladomisnik je stao pred narod Božji i prikazao misnu žrtvu. Ovo je nova stranica u njegovu životu: od sada će živjeti i raditi za druge.

            Svoju prvu svečanu misu započeo je u 12 sati u drežnikgradskoj crkvi sv. Antuna Padovanskoga. Nakon što je primio blagoslov od svojih roditelja, mladomisnik je stupio na oltar u zlatnoj boromjeki (dar vlč. Josipa Bogovića, bivšeg župnika).

Kroz misno slavlje nazočne je vodio vlč. M. Špehar, profesor na riječkoj teologiji, a evanđelje je čitao đakon Nikola Hodak, rođeni brat Ivanov. Propovijedao je preč. Mile Čančar, župnik i dekan senjski i prepozit Senjskog kaptola. Za što bolji uspjeh slavlja zalagao se mjesni župnik vlč. Mile Šajfar, a ugođaju svečanosti ove mise doprinijela je i nazočnost dvadesetak svećenika.

Po svršetku mlade mise i obveznog slikanja, svi su se zaputili u dvorište župnog stana na zakusku. Tu je domaće pjesme i plesove izvodio «KUD Izvor» iz Rakovice. Oko 15.00 sati uzvanici su se zaputili u Drežničko gdje je mladomisnik podjelio radost zajedničkog blagovanja sa brojnom rodbinom, kolegama svećenicima i uzvanicima. Druženje se nastavilo do večernjih sati. Mladog svećenika, nakon ovog svečarskog ugođaja, čeka odgovoran rad u nekoj od župa Gospićko-senjske biskupije. 

 

 

Umro Marko Turkalj

U 92. godini života umro otac s. Blanke Turkalj

            Na drežničkom groblju pokopan je 20.03.2005. Marko Turkalj, otac časne sestre Naše Gospe Blanke Turkalj. Ona je, u dogovoru sa svojom glavaricoma, zadnje godine života posvetila svom ocu i istovremeno preuzela katehizaciju u školama Korenica, Vaganac i L. Petrovo selo. Pogreb  je predvodio župnik vlč. Mile Šajfar a pridružili su mu se rektor sv. Katarine u Zagrebu, slunjski župnik, vrhovna glavarica sestara Naše Gospe sa suradnicama i velik broj mještana. Pokojni Marko spada u red katoličkih muževa koji su u najtežim nedaćama znali ostati vjerni Bogu i Crkvi. Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

 

 

 

 

 

--------------------------------

IZ VAGANCA

           

            Župa Vaganac, u svom hodu kroz vrijeme, napravila još jedan korak, ostavila iza sebe još jednu godinu. U toj godini (2005) dogodilo se toga puno. Mali dio toga zabilježio je župnik vlč. Mile Šajfar. Mi to stavljamo na ove stranice  sa željom da to pročitaju oni Vagančani koji su otišli u svijet kao i oni koji su na bilo koji način vezani sa ovom župom.

            Nakon 60 godina donosimo po prvi put imena žrtava Drugog svjetskog rata župe Vaganac. Radi se o 266  žrtava  što je 15,6% od broja župljana. Učinili smo najmanje što smo mogli: iznijeli smo njihova imena iz mraka. 

           

            Križevo 14.09.2005

            Župa Vaganac proslavila je 14.09.2005. svog zaštitnika - Uzvišenje sv. Križa. Iako je to radni dan, novoizgrađena crkva bila je ispunjena vjernicima. Osim onih koji stalno žive u Vagancu, za ovu su priliku došli i oni koji su odselili u veće gradove. Već tradicionalno na ovaj dan dolaze vjernici iz Senja predvođeni svojim župnikom preč. Milom Čančar. Misu je predvodio mons. Marijan Ožura, cetingradski župnik, a pridružilo mu se 12 svećenika. Svodovima ove prelijepe crkve, treće u jednoj generaciji, odzvanjala je molitva i pjesma...Nakon mise oko crkve narod se družio i obnavljao uspomene iz nedavne prošlosti. Uoči blagdana uklonjene su ruševine crkve koju su pobunjeni Srbi razorili 1991. godine. Navečer je upravo na ovom mjestu priređeno narodno veselje. Za dobru atmosferu pobrinuo se pjevač Mate Bulić.

            Uklonjene ruševine crkve razorene 1991

           

Stradao Ive Pecić

            Radeći u dvorištu svoje kuće u Vagancu stradao je 19.05.2005. Ive Pecić. Zbog neprilagođene brzine automobil slovenskih oznaka prešao je na drugu stranu ceste i teško ga povredio. U vozilu prve pomoći umro je prije dolaska u dom zdravlja Slunj. Pokopan je 21.05.2005. na vaganačkom groblju. Pogreb je vodio mons. Tomislav Šporčić, generalni vikar Gospićko-senjske biskupije uz 15-ak svećenika i isto toliko časnih sestara. Naime, pokojni ima brata svećenika mons. Milu Pecića i sestru časnu sestru s. Tatjanu. Pokojni je čitav život radio u Njemačkoj i upravo je ove godine navršio 65. godina i trebao dobivati zasluženu mirovinu. Radovao se ne toliko mirovini koliko mogućnosti da kod svoje kuće radi i stvara. Iza sebe je ostavio suprugu i dva odrsala sina. 

 

 

ŽRTVE DRUGOG SVJETSKOG RATA I PORAĆA ŽUPE VAGANAC (općina Ličko Petrovo selo)

1941-1946

            Zahvaljujući upornosti i ljubavi dr. Ivana Dujmovića donosimo imena žrtava Drugog svjetskog rata i poraća župe Vaganac ( koja se uglavnom poklapa sa tadašnjom općinom Ličko Petrovo selo). Gospodin Dujmović  se oslanjao, uz partizanske izvore, na žive svjedoke. Zahvaljujemo takvim ljudima na nesebičnoj pomoći i suradnji. Njegov popis pregledala je grupa Vagančana - Ankica Mikuljan, Mara Markezić, Mara Kukuruzović i Ante Čančar – i  dodala  još desetak imena koja nisu bila ubilježena. Tako izlazimo u javnost, sa zakašnjenjem od 60 godina, sa hrvatskim  žrtvama rata i poraća ovog prostora. Radi se o 266 žrtava. Dakako, dopuštamo da su neki podaci, zbog vremenskog razmaka nepotpuni, pogotovo u naseljima Željava, Novo selo, L. Petrovo selo, ali je ovaj popis  solidna osnova za konačnu sliku stradanja u župi Vaganac odnosno općini Ličko Petrovo selo. Žrtve sela Čavnik (u BiH), koje pripada župi Vaganac, tek su djelomično popisane i tako nisu ušle u ovaj popis. Molimo naše čitatelje i živuće svjedoke da nam jave podatke o žrtvama koje nisu na ovom popisu.  Na osnovu ovih i eventalno prikupljenih podataka može se puno toga odčitati, zaključiti i pojasniti. Takvu analizu pripremamo iduće godine u našem godišnjaku.

            Ovi nas jezivi podaci vode u najmračnije razdoblje europske povijesti. Sramota i sblazan rata dogodio se u kršćanskoj Europi. Na ovim prostorima odnio je mnogo nevinih života među Hrvatima i hrvatskim pravoslavcima. Hrvatske su žrtve tek ovim popisom izišle u javnost. Preostaje nam da njih i sve nevino stradale u ovom mračnom razdoblju  preporučimo Božjem milosrđu i dobroti. 

 

            D. i G. Vaganac

Antonić Nikola, Kirčev, r. 1919., G. Vaganac-Kundrić, poginuo u Bihaću 1945. godine, hrv. vojnik, oženjen, 4 djece

Bilen Mile, Stipe i Ane r. Markezić, r. 1922., G. Vaganac, ubijen svibnja 1945. kod Maribora od partizana

Bilen Pero, Dane i Kate r. Jakovljević,r. 1897., G. Vaganac, ubijen 1944. u G. Vagancu od partizana, oženjen, 3 djece

Bilen Slavko, Pere i Angeline r. Klišanić, r. 1928., G. Vaganac, podlegao u zatvoru Stara Gradiška 1946., mladić, vojnik 

Bobinac Ana, Jose /Dudije/ i Josipke, 13 godina, D. Vaganac, poginula 1945. od granate bačene od partizana u Vagancu, civil

Bobinac Ive, Ladislava i Kate r. Petić, r. 1938., D. Vaganac, poginuo 1945. u D. Vaganacu

Bobinac Josipka, žena Jose, 40 godina, D. Vaganac, majka 6 djece, poginula od granate 1945. bačene od partizana u Vagancu, civil

Bobinac Ladislav, Miškov,star 50 godina, D. Vaganac, ubijen 1945. u Zemunu, oružnik

Bobinac Ludvig, Petrov /Percelov/ i Milkin, r. 1910., D. Vaganac, poginuo 1943. u Otočcu, vojnik

Bobinac Niko, Ladislava i Kate r. Petić, r. 1941., D. Vaganac, poginuo  1945. u D. Vagancu

Bobinac Petar (Percel), 70 godina, D. Vaganac, oženjen, civil, mučen i ubijen 1942. u L. Petrovom selu od lokalnih partizana: odsjekli mu glavu i nosali na štapu

Bobinac Roko, Petrov /Percelov/ i Milkin, r. 1903., D. Vaganac, poginuo 1945. u Zagrebu

Cindrić /Kovačić/ Mile „Bugarin“, Mare r. Cindrić, 16 godina, D. Vaganac, pog. 1945. u D. Vaganacu od mine

Cindrić Joso,  sin Franje, 15 godina, D. Vaganac, poginuo 1945. u Vagancu

Cindrić Joso, Ivin (Iveljin), star 65 godina, D. Vaganac, otac 9 djece,  strijeljan  1945. u Vagancu kod svoje kuće od strane partizana, civil

Cindrić Mile,  Jose i Rojke r. Kukuruzović, r. 1921. godine, D. Vaganac, mladić, neoženjen, ubijen 1945. na Križnom putu od strane partizana,  vojnik

Čančar Dane, Marka i Kate r. Jelečanin, r. 1921., G. Vaganac, ubijen na Križnom putu /Bleiburg/ 1945. od strane partizana

Čančar Joso, Ankin,  star 55 godina, G. Vaganac, otac 5 djece, poginuo 1944. u Cazinu

Čančar Pere, Ante i Marije r. Mikuljan, r. 1918., G. Vaganac, nestao 1942.

Jakovljević Stipe, Mile i Ane r. Jandrić, r. 1914., G. Vaganac, poginuo 1944. kod Cazina, oružnik, oženjen, ostalo 4 djece, vojnik

Jančić Ante, žena Jeka r. Jandrić, star 30 godina, G. Vaganac, 2 djece, ubijen 1943. u Bihaću, vojnik

Jandrić Franjo, Mile, r.1935., D. Vaganac, dječak poginuo od mine 1946. u Vagancu

Jandrić Ive, Petra i Mande r. Čančar, r. 1923., G. Vaganac, nestao u ratu

Jandrić Joso, Franje i Marice, r. 1928., D. Vaganac, poginuo 1945. od granate u kući (zajedno sa majkom Maricom i sestrom Katom)

Jandrić Kata, Franje i Marice, r. 1931., D. Vaganac, poginula 1945. od granate (njih troje: Joso, Kata i majka Marica)

Jandrić Ljubo, Ivice i Anke r. Knežević, r. 1919., G. Vaganac, poginuo 1944. na srijemskom bojištu

Jandrić Marica, D. Vaganac, 55 godina, poginula 1945. u D. Vaganacu u kući (zajedno sa dvoje djece)

Jandrić Mićo, Franje i Marice, r. 1924. godine, D. Vaganac, nestao 1942

Jandrić Nikica, Ivice i Anke r. Knežević, r. 1914., G. Vaganac, 1945. nestao kod Sv. Nedjelje

Jelečanin Ante, Ivana /Ivčić/ i Jelke r. Kukuruzović,  r. 1925., G. Vaganac, poginuo 1944. (nepoznato)

Jelečanin Franjo, Ante i Kate r. Rukavina, r. 1925., G. Vaganac, poginuo 1944. u G. Vagancu

Jelečanin Ive, sin Mande r. Grgić /Negrinice/,  r. 1912., G. Vaganac-Kundrić, ubijen 1942. u Kestenovcu

Jelečanin Joso, Milin, star 50 godina, otac 5 djece, G. Vaganac, poginuo 1945. u Petrinji

Jelečanin Luca, r. 1915., majka 4 djece, G. Vaganac-Kundrić, strahovito mučena zbog braće i ubijen 1948. u Gradiški

Jelečanin Mića, Martina i Jeke r. Jakovljević, r. 1923., G. Vaganac, poginuo 1944. u G. Vagancu

Jelečanin Mića, Nike i Ivke r. Jakovljević, r. 1925., G. Vaganac, poginuo 1944. u G. Vagancu

Jelečanin Nikica, Stipin  r. 1916., G. Vaganac-Kundrić, ubijen 1945

Jelečanin Niko, Jelin, r. 1922., g. Vaganac, poginuo 1944. na nepoznatom mjestu

Jelečanin Niko, Stipe i Jele, r. 1925., G. Vaganac, poginuo 1944. na nepoznatom mjestu

Jelečanin Petar, Marije,  r. 1910., G. Vaganac, poginuo na nepoznatom mjestu

Knežević Ante (Mistovac), Katin, star 25 godina, G. Vaganac-Kundrić, poginuo 1942. u Bugaru, oružnik, ostalo 3 djece

Knežević Fanika, Antina, r. 1921., G. Vaganac-Kundrić, mučena i ubijena od srbopartizana 1946. na Klokočevici, civil

Knežević Ilija (Mistovac), Katin, star 40 godina, G. Vaganac-Kundrić, ubijen 1942. u Kruškovači, civil

Knežević Ivan, Marice r. Mažar, r. 1894., G. Vaganac, poginuo 1943. u Bihaću, civil

Knežević Ive, Milin /Milčinov/, zvan Crni, r. 1920., G. Vaganac, neoženjen, poginuo 1942. u Bugaru od partizana, hrvatski vojnik

Knežević Joso zvani Josić, Nike i Ivke, G. Vaganac, oženjen, otac 7 djece, ubijen blizu kuće iz zasjede dok se vraćao iz mlina od srbopartizana 1941., civil

Knežević Joso, G. Vaganac, otac 5 djece, vojnik, ubijen od partizana

Knežević Jura, Katin, r. 1921., G. Vaganac-Kundrić, nestao 1945. godine, vojnik

Knežević Mile „Milčina“, star 70 godina, G. Vaganac 45, ubijen 1941. u Rastovači, bačen u bezdan od strane četnika, civil

Knežević Niko, Jose i Ruže r. Bobinac, r. 1923., G. Vaganac, ubijen 1945. kod Bleiburga od strane partizana

Knežević Slave, Milin, r. 1903., otac 4 djece, G. Vaganac, poginuo 1944. u Petrinji

Komljenović Dane, Ivana i Ruže r. Nikolić, r. 1929., G. Vaganac-Kundrić, ubijen 1946. u Arapovu Dolu

Komljenović Mara, r. 1915., G. Vaganac-Kundrić, poginula 1943. u Vagancu, civil

Komljenović Paula, Danina, stara 35 godina, G. Vaganac-Kundrić, ubijena 1945. u Vaganacu, civil

Konjević  Ive, Petra, r. 1926. godine, D. Vaganac, ubijen 1945. na Križnom putu /Bleiburg/

Konjević Franjo, r. 1902., D. Vaganac, otac 4 djece, ubijen 1944. u Slunju

Konjević Ivica, star 70 godina, D, Vaganac, ubijen 1945. u Slunju

Konjević Joso, D. Vaganac, otac dvoje djece, ubijen od partizana u Veljunu 1942., civil

Konjević Luka, Josin, D. Vaganac, ubijen u Slunju

Konjević Mile, Petrov, r. 1924. godine, D. Vaganac, ubijen 1945. na Križnom putu /Bleiburg/

Konjević Petar, Ivičin, star 50 godina, otac 4 djece, D. Vaganac, ubijen 1946. u Slunju

Krizmanić Ante, Jurin, star 50 godina, D. Vaganac, ubijen 1946. u Slunju

Krizmanić Ive, Jurin, star 55 godina, D. Vaganac, ubijen 1944. u Cazinu

Kukuruzović Dane, Mate i Pavlike r. Jandrić, star 12 godina, G. Vaganac, poginuo 1942. u G. Vagancu

Kukuruzović Danica, Ante i Julike r. Štrk, r. 1923., G. Vaganac, ubijena 1947. na Klokočevici od UDB-e, prethodno strahovito mučena, civil

Kukuruzović, dijete od 6 godina, Jose (Josine) i Kate, G. Vaganac, poginulo zajedno s roditeljima i bratom od bačene granate (partizanske) 1943

Kukuruzović, dijete od 8 godina, Jose (Josine) i Kate, G. Vaganac, poginulo 1943. zajedno s ocem Joasom i majkom Katom od bačene partizanske granate

Kukuruzović Ive  („Mašinićev“), Stipe i Kate r. Jandrić, mladić r. 1925., G. Vaganac, nestao na Križnom putu 1945. kod Bleiburga, oružnik

Kukuruzović Ive, Ante i Julike r. Štrk, r. 1920., G. Vaganac, ubijen 1942. u L. Petrovom selu od strane lokalnih srbopartizana, strahovito mučen: pečen na ražnju, u mučenju se istakle mjesne partizanke

Kukuruzović Ive, Jakova i Milke /Milkače/ r. Čančar, r. 1903., G. Vaganac, poginuo 1941. u G. Vagancu

Kukuruzović Ive, Jure /Jurkana/ i Seke r. Nikolić, r. 1922., G. Vaganac, ubijen 1945. kod Bleiburga od strane partizana

Kukuruzović Jakov, žena Milka /Milkača/, star 45 godina, G. Vaganac, poginuo 1943. u G. Vagancu

Kukuruzović Joso „Josina“, G. Vaganac, zemljoradnik, poginuo od granate (partizanske) 1943. u Vagancu (zajedno sa ženom Katom i dvoje djece od 6 i 8 godina), civil

Kukuruzović Joso, Nikice i Jele r. Rukavina, r. 1919., G. Vaganac, ratar, mladić, u zbjegu prema Karlovcu iza Cvitovića u očaju raznio se granatom, vojnik

Kukuruzović Jure, Mate i Pavlike r. Jandrić, 10 godina star, G. Vaganac, poginuo 1942. u G. Vagancu

Kukuruzović Karlo /Drago/, Jure i Mare /Maruške/ r. Čančar, r. 1923., G. Vaganac, poginuo 1942. u Bihaću, hrv. vojnik

Kukuruzović Kata r. Nikolić /Sekača/, stara 65 godina, G. Vaganac, poginula 1943. u G. Vagancu

Kukuruzović Kata, muž Joso zvani Josina, G. Vaganac, poginula 1943. od granate (partizanske) zajedno s mužem i dvoje djece od 6 i 8 godina

Kukuruzović Marko, Tomin, r. 1906., G. Vaganac, ubijen 1942. u Bugaru (od partizana), hrv. vojnik

Kukuruzović Mate, žena Pavlinka r. Jandrić, star 50 godina, G. Vaganac, oženjen, otac 6 djece, poginuo 1944. kod Cazina od partizana, oružnik

Kukuruzović Mićan, Nikice i Jele r. Rukavina, r. 1923., G. Vaganac, poginuo 1942. u Slunju

Kukuruzović Milka, Pere i Anke, r. 1928, G. Vaganac, ubijena u Vagancu 1942., civil

Kukuruzović Pere “Percaš“, Josin, star 30 godina, G. Vaganac, poginuo 1944. u Vagancu

Kukuruzović Slave, r. 1919., G. Vaganac, poginuo 1943. u G. Vagancu

Majetić Dane, 70 godina, D. Vaganac, ubijen 1943. na nepoznatom mjestu

Majetić Joso, Danin, star 30 godina, D. Vaganac, poginuo 1943. na nepoznatom mjestu

Majetić Jure, Ivičin, r. 1924. godine, D. Vaganac, nestao 1945.

Majetić Mile, Danin, r. 1920., D. Vaganac, poginuo 1943. na nepoznatom mjestu

Mikuljan Mile, Antin /Banov/, star 40 godina, G. Vaganac, poginuo 1945. nepoznato

Mikuljan Pere, Antin /Banov/, r. 1905., G. Vaganac, strijeljan 1945. u G. Vagancu od strane partizana bez suda i obrane, civil, ostalo iza njega 7 djece

Nikolić Marko, Stipe i Kate r. Štrk, r. 1921. G. Vaganac, poginuo 1942. u Gospiću

Nikloić Mile /Ivodžin/, Ivana i Jelke r. Holjevac, r. 1927., G. Vaganac, ubijen 1942. u Arapovu Dolu, civil

Nikolić  Petar, Ivanov /Iverin/ star 30 godina, D. Vaganac, nestao 1943. godine

Nikolić Ante /Ivodžin/, Ivana i Jelke r. Holjevac, r. 1923., G. Vaganac, poginuo u borbi 1944. u Vagancu, hrv. vojnik

Nikolić Ante, Stipe i Kate r. Štrk, r. 1923., G. Vaganac, ubijen 1945. na Križnom putu (Bleiburg) od strane partizana

Nikolić Dragan, Ivanov i Jelin, r. 1933., D. Vaganac, poginuo 1942. D. Vaganac

Nikolić Franjo, Stipe i Ane r. Mikuljan, r. 1923., G. Vaganac, poginuo 1944. u G. Vagancu

Nikolić Ivan, Ivana, star 70 godina, D. Vaganac, poginuo 1946. u Plješivici

Nikolić Jakov, Mikeljin, r. 1924. godine, D. Vaganac, nestao 1946. godina

Nikolić Jure „Jurega“, žena Kata zvana Cacinka, 50 godina, D. Vaganac, oženjen, petero djece, ubijen 1942. u L. Petrovom selu

Nikolić Marko, Martinov i Katin, r. 1921., D. Vaganac, ubijen 1945. kod Bleiburga 

Nikolić Mile, Danijelov, r. 1928., D. vaganac, poginuo 1942. u D. Vagancu

Nikolić Mile, Marka i Kate r. Čančar, r. 1919., G. Vaganac, poginuo 1944. godine, na nepoznatom mjestu

Nikolić Miro, Danin /Bećarov/ i Ankičin, r. 1921., D. Vaganac, ubijen 1942. u Kruškovači

Nikolić Niko, Mikeljin, star 60 godina, D. Vaganac, ubijen 1946. u Gospiću

Nikolić Pere, star 60 godina, D. Vaganac, ubijen 1945. u Gospiću

Nikolić Slave, žena Mara r. Jandrić, star 60 godina, G. Vaganac, ubijen 1944. u G. Vagancu od partizana

Nikolić Stipan zvan Stipelek, supruga Luca, star 58 godina, G. Vaganac, ubijen 1944. u G. Vagancu od prtizana

Nikolić, Josin /Japanov/ i Daničin, Ivica, r. 1924. godine, D. Vaganac, poginuo 1944.  u Srijemu

Orešković Đuka, Franje, poginuo u Bihaću 1942., vojnik

Pecić Ante /Pekeč, Mali Ante/, 70 godina, G. Vaganac, podlegao mučenju u Slunju 1945. od strane partizana

Pecić Bara, suprug Ivan /Ićula/, stara 60 godina, G. Vaganac, poginula u G. Vagancu 1943. od granate

Pecić Franjo /Franzuz/, star 70 godina, G. Vaganac, poginuo 1942. u G. Vagancu

Pecić Franjo, Nikin i Ružin, r. 1927., G. Vaganac, ubijen kod Bleiburga na Križnom putu 1945. od partizana

Pecić Franjo, r. 1872., G. Vaganac 20, orobljen i ubijen 1942. u Veljunu na putu s konjskom zapregom u Karlovac od strane četnika, civil

Pecić Ivan, Kulin, G. Vaganac, poginuo 1945.

Pecić Mara zvana „Bika“, Ićule i Bare, r. 1923., G. Vaganac, poginula 1942. u G. Vagancu od granate zajedno s djetetom

Pecić Nikola /Beban/, Franje i Kate r. Knežević, r. 1923., G. Vaganac 20, mučen i ubijen 1942. u L. Petrovom selu od strane srpskih lokalnih partizana

Pecić Nikola, Pere i Ane, r. 1922., G. Vaganac, ubijen 1942. u L. Petrovom selu od partizana

Pecić Vinko, Franje i Jeke r. Štrk, r. 1904., G. Vaganac 20, oružnik, otac 4 djece, poginuo 1944. kod Cazina od partizana

Pecić, dijete Andrije i Mare zvane „Bika“, rođeno 1940., G. Vaganac, poginulo 1942. u G. Vagancu (zajedno s majkom Marom-Bikom i Barom Ićulinom) od granate

Petrović Ive /Garin/, Milin, r. 1922., G. Vaganac, ubijen kod Bleiburga 1945. od strane partizana

Petrović Petar, Julike r. Cindrić, star 12 godina, D. Vaganac, poginuo 1945. u Vagancu

Ric Ivica, Micanov, r. 1925., D. Vaganac, ubijen 1943. u Njemačkoj

Špehar  Niko, Lukin /Lukičin/, r. 1919., D. Vaganac, nestao 1945.

Špehar Ive, Danin i Katin, 30 godina, D. Vaganac, ubijen 1946. na Golom otoku

Špehar Mile, Danin i Katin, 40 godina, D. Vaganac, obješen 1946. u Karlovcu od partizana, oženjen, troje djece, majka Kata bila prisiljena gledati njegovo vješanje

Špehar Stipe, Jurin, r. 1920., D. Vaganac, ubijen 1945. nepoznato

Špehar Stipe, Stipin /Ćipelin/ i Jelkin, 50 godina, D. Vaganac, ubijen 1944. u Vagancu

Štrk Franjo, Ive i Ike r. Čančar, r. 1918., 3 djece, G. Vaganac-Kundrić, ubijen 1945. na Križnom putu od strane partizana

Štrk Mićan, Franje i Ivke r. Kukuruzović, r. 1917., G. Vaganac-Kundrić, poginuo 1944. u Vagancu

Štrk Niko, Ive i Ike r. Čančar, r. 1922., G. Vaganac-Kundrić, ubijen 1945. u Vagancu

Štrk, dijete Mićana i Mare r. Gašparović, r. 1944., G. Vaganac-Kundrić, ubijeno 1944. u Vagacu od bačene granate

Vuković /“Nikolić“/ Ive, Martin i Jeka zvana Frka, r. 1925., G. Vaganac, poginuo /od partizana/ kod Bihaća 1945., vojnik

 

            Rastovača

Čančar Petar, r. 1890., Rastovača, ubijen 1941. u Arapovu Dolu

Hodak Adam, 50 godina, Rastovača, ubijen 1942., civil

Holjevac Franjka, starica, 70 godina, Rastovača, ubijena 1945. u Arapovu Dolu, civil

Ivašković Ante, sin marka, Rastovača, poginuo na nepozanatom, vojnik

Ivašković Franja „Vranja“, Rastovača, starac, 70 godina, ubijen 1941. na Rastovači, civil

Ivašković Marko, sin Franje, Rastovača, 50 gdoina, ubijen u L. Petrovom selu 1942., civil

Ivašković Mile, sin Markov, Rastovača, poginuo na nepoznatom, vojnik

Komljenović Joso, sin Milje i Kate, Rastovača, r. 1917., poginuo u Cetingradu, vojnik

Komljenović Jure „Juka“ sin Milje i Kate, r. 1923., ubijen 1941. u Rastovači, civil

Komljenović Stipe, sin Ilije, r. 1922., Rastovača, ubijen 1941. u Rastovači, civil

 

            Ličko Petrovo selo

Bubaš Ljubica (zaručnica N. Bubaša), L. Petrovo selo, ubijena na Čelopeku 1942

Bubaš Nikola, L. Petrovo selo, ubijen na brdu Čelopek 1942

Jelić-Razić Josip, L. Petrovo selo, r. 1908., L. Petrovo selo, pog. 1942., oružnik

Katalinić Kata, 70 godina, L. Petrovo selo, ubijena 1942. u L. Petrovom selu, civil

Klišanić Pero, 50 godina, L. Petrovo selo, ubijen 1942. u L. Petrovom selu, civil

Klišanić Zele, L. Petrovo selo, ubijen 1942

Kreković Milan, r. 1906., L. Petrovo selo, ubijen 1942. u L. Petrovom selu, civil

Majetić Lenika, 30 godina, L. Petrovo selo, ubijena 1942. u L. Petrovom selu, civil

Mikuljan Daco, sin marka i Anke r. Antonović, L. Petrovo selo, ubijen 1942. na Izačiću, civil

 

            Novo selo (Deriguz)

Barić Dane „Daco“, sin Luce Lujke r. Mikulić, Novo selo, 50 godina, ubijen 1942. na Ahdić brdu, civil

Barić Drago, sin Miće i Rude r. Mikulić, r. 1930., Novo selo, ubijen 1942. u L. Petrovom selu, civil

Barić Ive, sin Tome, r. 1931., Novo selo, ubijen na Ripaču 1941. civil

Barić Mićica, sin Mićice, r. 1930., Novo selo, ubijen 1942. u L. Petrovom selu, civil

Barić Mićo, star 60 godina, Novo selo, ubijen 1942. u L. Petrovom selu

barić Mile, sin Ivana i kate, r. 1913., Novo selo, ubijen 1942. u L. Petrovom selu

Barić Niko „Šepin“, sin Ivana i Kate, r. 1926., Novo selo, ubijen 1945. na Križnom puru, vojnik

Barić Pere, sin Petra i Jelke, 20 godina, Novo selo, ubijen na Križnom putu 1945., vojnik

Grgić Franjo, sin Ilije i Kate r. Jelečan, r. 1902., Novo selo, ubijen 1942. u Frkašiću, civil

Grgić Jelka, kći Ivana i Kate, r. 1924., Novo selo, ubijena 1942. u L. Petrovom selu, civil

Grgić Joso, sin Ivana i Kate, r. 1930., Novo selo, ubijena 1942. u L. Petrovom selu, civil

Grgić Marko, sin Ivana i Kate, r. 1929, Novo selo, ubijen 1941. na Ahdić brdu, civil

Grgić Pere, sin Ivana i Kate, r. 1928., Novo selo, ubijen 1945. na križnom putu, vojnik

Grgić Petar, sin Ilije i Kate r. Jelečanin, r. 1905, Novo selo, ubijen 1942. u L. Petrovom selu, civil

Konjević Cuka r. Mažar, 80 godina, Novo selo, ubijena 1943. u Novom selu, civil

Konjević Dane „Daco“, star 80 godina, Novo selo, ubijen 1942. u L. Petrovom selu, civil

Konjević Petar „Pero“, sin Dane i Marice, r. 1912., Novo selo, ubijen 1942. u L. Petrovom selu, civil

Kurolt Dragutin „Dragan“, sin Jurja i Lucije, r. 1910., Novo selo, pog. 1942. u L. Petrovom selu, civil

Mažar Ive, sin Jure i Luce, r. 1913., Novo selo, ubijen 1942. u L. Petrovom selu, civil

Mikulić Jelka, kći Tome i Mande r. Špehar, r. 1926., Novo selo, pog. 1942. u L. Petrovom selu, civil

Mikulić Niko, sin Jure, r. 1920., Novo selo, pog. 1943. u Ogulinu, vojnik

Mikulić Ruža „Roža“, kći Franje i Marije, 30 godina, Novo selo, ubijena 1943. u Novom selu, civil

Mikulić Tome, 80 godina, Novo selo, ubijen 1942. u L. Petrovom selu, civil

Mikulić, dijete, Ruže r. Mikulić, r. 1943. Novo selo, pog. 1943. u Novom selu, dijete

Perak Dane „Daco“, 80 godina, Novo selo, ubijen 1943. u Novom selu, civil

Perak Dane, sin Ilije i Mande r. Ivančić, r. 1912., Novo selo, ubijen 1942. kod Izačića, civil

Perak Ivan, sin Ilije i Mande, r. 1903., Novo selo, ubijen 1942. u Bihaću, civil

Perak Manda r. Ivančić, 80 godina, Novo selo, ubijena 1943. u Novom selu, civil

Perak Marica, 66 godina, Novo selo, ubijena 1943. u Novom selu, civil

Perak Marica, kći Ivana i Ivke r, Mikulić, r. 1930., Novo selo, ubijena 1943. u Novom selu, civil

Perak Stipan, sin Ilije i Mande r. Ivančić, r. 1915., Novo selo, ubijen 1947. u Plješivici, oružnik

Šorak Marko, sin Milana i Jele r. Kurolt, r. 1920., Novo selo, ubijena u Zagrebu 1945., civil

Šorak Vlado, sin Milana i Jele, r. 1930., Novo selo, ubijen 1941. u Ahdić brdu, civil

            Rešetar

Komljenović Joso, sin Mile i Kate, Rešetar, 4 djece, ubijen 1942. na Veljunu, civil

Komljenović Mile, sin Ive i Ljube, 16 godina, Rešetar, ubijen 1946. u Korenici, civil

Komljenović Stipe, zemljoradnik, Rešetar, ubijen 1941., civil

Mukuljan Juraj, oko 30 godina, Rešetar, odveden 1942. u L. Petrovo selo, mučen (vukli ga svezanog konjem) i ubijen 1942., civil

Nikolić Ante, sin Ive i Jelke r. Holjevac, 22 godine, Rešetar, ubijen 1942. u Rešetaru u borbi, vojnik

Nikolić Ruža „Ruda“, Mile /Mikolje/ i Kate r. Vukelić, r. 1924., Rešetar, od posljedica rata umrla u Zemunu 1946., civil

Petrović Anka, 26 godina, Rešetar, ubijena 1942. u Rešetaru, civil

Petrović Dane, 60 godina, Rešetar, ubijen 1942. na Čelopeku, civil

Petrović Ive, 35 godina, Rešetar, nestao tijekom rata, vojnik

Petrović Mile, sin Jekin, 30 godina, Rešetar, ubijen kod Maribora 1945. na Križnom putu, SS-trupe

Petrović Nikola Nikica, Dane i Marije Majstorović, žena Ane, 3 djece, 35 godina, Rešetar, mučen i ubijen 1946. u Korenici, vojnik

Petrović Slavko, Jose i Ivke (Ike) r. Jandrić, žena Božica, 4 djece, 35 godina, Rešetar, ubijen 1942. kod Veljuna, civil

Petrović, dijete Mile i Anke r. Komljenović, 1942., Rešetar, ubijeno 1942. u Rešetaru, civil

Petrović, starica, 70 godina, Rešetar, ubijena 1942. u Rešetaru, civil

Šolaja Jeka (Jelena),  65 godina, Rešetar, ubijena 1942. u Rešetaru, civil

Šolaja Jure, sin Jeke, 32 godine, Rešetar, pog. 1942. u Rešetaru, vojnik

Šolaja Kate, 27 godina, Rešetar, 2 djece, ubijena 1942. u Rešetaru, civil

Šolaja Luka, sin Josipa i Ane r.  Mažar, r. 1917., 3 djece, Rešetar, ubijen kod Bihaća 1941., vojnik

Šolaja Mile „Milek“, sin Josipa i Ane r. Mažar, 27 godina, 3 djece, Rešetar, nestao 1945., vojnik

Šolaja Mile, Rešetar, 2 djece, zemljoradnik, ubijen od partizana u Rešetaru, civil

Šolaja, dijete Kate Šolaja, r. 1941., Rešetar, ubijeno 1942. u Rešetaru, civil

Vukelić Ivaka, kći Jure i Marice, r. 1920., Rešetar, mučena i ubijena 1946. na Plješivici od partizana, vojnik

Vukelić Ivan, Rešetar, ubijen 1942. na Čelopeku, civil

Vukelić Jura, Rešetar, poginuo

Vukelić Mile, sin Jure i Marice, r. 1924., Rešetar, ubijen 1942. u Grabovcu, vojnik

Vukelja Slavko, r. 1925., Rešetar, pog. u  Rakovici 1942. od partizana, vojnik

 

            Arapov Dol

Holjevac Ante, sin Ive i Marije, 30 godina, Arapov Dol, ubijen 1944. u Vagancu, vojnik

Holjevac Mile, sin Ive i Marije, r. 1927., Arapov Dol, ubijen 1942. u Korenici, civil

Komljenović Petar „Pajica“, sin Marka i Ane r. Nikolić, r. 1900., 5 djece, Arapov Dol, ubijen 1942. u L. Petrovom selu, civil

Rukavina Ante, sin Ive i Kate r. Grgić, 28 godina, Arapov Dol, nestao 1944., oružnik

Rukavina Ive, 60 godina, 4 sina, Arapov Dol, ubijen 1942. od partizna u Arapovu Dolu, civil

Rukavina Jelka r. Komljenović, kći Stipe i Marije, 30 godina, Arapov Dol, ubijena 1942. na Klokočevici, civil

Rukavina Mare, žena Mile Rukavina, Arapov Dol, 1 dijete, mučena u Korenici i ubijena, grob nepoznat, civil

Rukavina Mile, sin Ive i Kate r. Grgić, 30 godina, 1 dijete, Arapov Dol, ubijen 1945. kod Maribora na Križnom putu, vojnik

Rukavina Slave, sin Ive i Kate r. Grgić, 24 godine, Arapov Dol, ubijen 1942. kod Rakovice izvan borbe, vojnik

            Zaklopača

1. Rukavina Mile, 40 godina, Zaklopača, ubijen 1944., civil

 

            Željava - Vodnice

Hodak Franjo, sin Ilije i Kate r. Bilen, r. 1924., Željava, pog. 1945. u Istri, vojnik

Hodak Ilija, sin Franje i Marije r. Perišić, r. 1900., ubijen 1942. u Vodnicama, civil

Hodak Mile, sin Luce „Luje“, r. 1900., Željava, ubijen 1942. u Vodnicama, civil

Hodak Nikola „Nikica“, sin Franje i Marije r. Perišić, Željava, r. 1907., ubijen 1945. na križnom putu, oružnik

Hodak Vid, sin Franje i marije r. Perišić, r. 1892., Željava, nestao 1943., policajac

Ivelić Mićo, star 50 godina, Željava, poginuo u varaždinu 1946.

Ivelić Mile, sin „Kurdele“ i Anke, Željava, 20 godina, ubijen 1942. u Željavi, civil

Ivelić Pere, sin „Kurdele“ i Anke, Željava, 18 godina, ubijen 1942., civil

Ivelić Stipe, star 50 godina, Željava, poginuo 1946. kod Varaždina

Jurić Lenka, kći Jure, Željava, 60 godina, ubijena 1941. u L. Petrovom selu, civil

Kolaković Ante „Antina“, r. 1905., Željava, ubijen 1942. u Željavi, civil

Kolaković dane, sin Petra i Kate r. jandrić, r. 1901., Željava, pog. 1954. u Zagrebu, oružnik

Levar Ive, sin Mile, 20 godina, Željava, pog. 1942. u Bugaru

Levar Joso „Joja“, 50 godina, Željava, ubijen 1942. kod Varaždina

Levar Jure, sin Mate i Cuke, r. 1925., Željava, pog. U Bugaru 1945., domobran

Levar Luka, sin Mate i Cuke, r. 1923., Željava, pog. 1945. u Bugaru, domobran

Levar Mile „Jelonja“, star 70 godina, Željava, ubijen u Željavi 1942., civil

Levar Pave, sin Mate i Cuke, r. 1921., Željava, pog. U Bugaru 1945., domobran

Levar Pere, sin Mile, 20 godina, Željava, pog. 1942. u Bugaru

Mažar Božo, star 40 godina, Željava, ubijen 1942. u L. Petrovom selu

Mažar Jure, star 50 godina, Željava, ubijen 1942. u L. Petrovom selu, civil

Mikuljan Lucija, stara 60 godina, Željava, pog. 1944. u Bihaću, civil

Rukavina Alberto „Đuka“, sin Stipe i Luje r. Levar, r. 1920., Željava, ubijen 1947. u Plješivici, oružnik

Rukavina Božo, sin Miće i Ruže, r. 1925., Željava, ubijen 1942. u Željavi, civil

Rukavina Danica, kći Ane, 18 godina, ubijena 1941. u Željavi, civil

Rukavina Ive, sin Miće i Ruže, r. 1923., Željava, ubijen 1942. u Željavi, civil

Rukavina Jelka, kći Jose i Ruže, r. 1934., Željava, pog. 1945. u Željavi, civil

Rukavina Joso „Joja“, sin Ane, 20 godina, Željava, ubijen 1941. u Željavi, civil

Rukavina Nikola, sin Maće i Ruže, 25 godina, Željava, ubijen 1941. u Otočcu

Rukavina Nikola, sin Miće i Ruže, r. 1921., Željava, ubijen 1942. u Željavi, civil

Rukavina Pavao „Pajo“, sin Jose i Ruže r. Nikolić, 16 godina, Željava, ubijen 1946. u Kapeli, civil

Rukavina Silvestar „Čajko“, sin Jose i Kaje r. Levar, r. 1895., Željava, ubijen 1942. u Željavi, civil

Rukavina Zaija, sin Maće i Ane, r. 1912., Željava, ubijen 1942. u Željavi, civil

Tomljenović Jakov, sin Luke i Ane r. Rukavina, r. 1896., Željava, pog. 1943. u Prozoru, vojnik

Tomljenović Luka „Luker“, sin Luke i Ane r. Rukavina , r. 1896., Željava, ubijen 1941. u Baljevcu, civil

Tomljenović Mate „Šepo“, sin Luke i Ane r. Rukavina, r. 1983., Željava, ubijen u Željavi 1943., civil

Tomljenović Mile, sin Mate i Kate, r. 1916., Željava, ubijen u Bihaći 1942., oružnik

Tomljenović Vinko, sin Mate i Kate, r. 1914., Željava, ubijen na Prijeboju 1942., civil

Tomljenović Vlado, sin Luke i Sofije r. Kreković, r. 1920., Željava, ubijen 1945. na Križnom putu, vojnik

Vicković Adam, sin Jandre i Marte r. Ivelić, r. 1905., Željava, ubijen 1944. u Slunju

Vicković Dane, sin Marka i Mare, 50 godina, Željava, ubijen 1941. u Željavi, civil

Vicković Ive, sin Dane i Anke r. Komljenović, r. 1916., Željava, pog. 1942. u Bugaru, domobran

Vicković Mile, sin Dane i Marije, r. 1905., Željava, ubijen 1942. u Željavi, civil

Vicković Pero, sina Dane i Anke r. Komljenović, r. 1914., Željava, pog. 1942. u Bugaru, domobran

 

DJEDOVINA

Ako jedanput iziđem iz tijesna stana…

To je samo nada.

Udahnut ću puno zraka koji opaja.

 

Na zemlju neoranu, umornu, dračavu,

prislonit ću uho neka sluša

kletvu jalovu.

 

Očeve je stope izbrisala kiša.

Sve što više  slušam, zemlja je sve tiša.

Još da nije gloga i suhe mu grane,

ispucana zemlja gutala bi rane.

                        Ivan Dujmović

 

-----------------------------

IZ KORENICE

 

            Župa Korenica upisala je još jednu godinu u svoju stoljetnu povijest. U godini 2005. ova je dinamična župa, u kojoj mladost čini najbrojniju generaciju, utvrdila „tlo pod nogama“. Izgrađena crkva samo je znak one prave crkve, žive crkve, koja daje ovom prostoru i vremenu smisao. Već su stvorene neke strukture koje će usmjeraavti duhovnu enegiju prema budućnosti. Iduća 2006. godina trebala bi proći u znaku pripreme za slavlje 200.  obljetnice župe. Naime, župa je osnovana 1807. godine pa bi se u 2007. navršilo 200 godina njene povijesti.

Ovdje donosimo samo nekoliko slika iz života župe sv. Jurja u Korenici kako je to pribilježio župnik vlč. Stipe Zeba.  

            Župa sv. Jurja mučenika Korenici iz godine u godinu postaje sve snažnija i zahtjevnija župa. Ako se zaviri u matične knjige naći će se zapis za ovu godinu (do prosinca): tri umrla, deset vjenčanih i trideset krštenih! Sve to ukazuje na živost ove župe satkane od mladih obitelji. Stambeno zbrinjavanje se i dalje nastavlja otkupom postojećih kuća kao i sve većom izgradnjom novih kuća. Država osigurava zemljište i materijal, a izgradnju financiraju same obitelji. Još je mali broj obitelji ostao stambeno nezbrinut.

            Nastavljena je i izgradnja župnoga stana koji, na žalost, još nije useljiv. Još preostaje: krečenje, izrada fasade, instaliranje centralnog grijanja , postavljanje podova te namještaj.

            U crkvi smo izradili od ličke hrastovine „sedes“ a majstor je bio Petar Tomičić iz Gospića. U izradi je i kameni oltar (menza) te ambon koji bi trebali biti do Božića postavljeni. Radove izvodi klesar Ivica Pezelj iz Gospića.

            Crkveni pjevački zbor, koji živo sudjeluje u liturgijskom slavlju predvođen gospođom Danijelom Mazarekić, i ministranti pohodili su 6. veljače 2005. župu Bilaj. Župljani Bilaja toplo su primili župljane Korenice predvođene župnikom vlč. Stjepanom Zeba, negdašnjim župnikom i samoga Bilaja. Ovaj susret je i medijski bio popraćen od strane Hrvatskog radija kao i dnevnog tiska.       Na blagdan sv. Jurja uzvraćen je posjet Bilajaca prijateljima u Korenici. Bilajski župnik, vlč. Zlatko Sušić, dopraćen župljanima u narodnoj nošnji, predvodio je misno slavlje uz koncelebraciju susjednih svećenika. Proslavi blagdana pridružila se i grupa vjernika iz župe Vaganac također obučena u narodne nošnje. Poslije svete mise slavlje je nastavljeno pred crkvom pjesmom i kolom okićeno različitim hrvatskim nošnjama.

            U protekloj godini aktivnije se radilo s mladima župe, održavani su susreti u župnom stanu na kojima su mladi produbljavali svoje vjersko znanje. Međusobno zajedništvo učvršćivali su u raznim izletima među kojima je bio i pohod na ruševine starog grada Mrsinja koji se nalazi na visokoj litici iznad Korenice. U povijesti je grad Mrsinj poslužio i krbavskom biskupu kao privremeno sklonište pred turskom najezdom. Konkretnost svoje vjere pokazali su mladi u akciji prikupljanja pomoći šesteročlanoj obitelji Nadarević iz Udbine koja je ostala bez oca te se našla u teškoj situaciji. Mladi su u pekari "Babić" sami izrađivali vjenčiće od tijesta te ih nudili vjernicima na prodaju.

Posebna radost župe su njeni ministranti, njih 25-ero, dječaka i djevojčica, obučeni u ministrantska odjela ures su oltara na euharistijskom slavlju. Ministranti imaju i svoje ustrojstvo sačinjeno od : predsjednika, dopredsjednika i časnog suda. Uz svoje redovite susrete u protekloj godini sudjelovali su i na dekanatskom susretu ministranata održanom 27. lipnja na Baškim Oštarijama. Prije početka nove školske godine ministranti su 1. rujna održali biciklijadu. Pomolivši se u crkvi zaputili su se biciklima do ponora podno Plješivice uživajući u ljepotama prirode. Na povratku kući dočekani su ručkom pripremljenim na roštilju. Ručak uz bistru rječicu pripremili su mladići koji izučavaju kuharski zanat.

Spomenimo ukratko još neke događaje:

            24.srpnja posjet bogoslova. Tom je prilikom biskup pod misom podijelio niže redove nekim bogoslovima.

            Susreti časnih sestara Milosrdnica s djevojkama iz župe Korenica 8. svibnja i 6. studenog 2005.

            Posebni događaj je gostovanje oko 40 mladih Portugalki, organiziranih u udrugu „Opus Dei“. Smjestile se su se u Srednju školu Korenica i boravile od 6. do 12. kolovoza 2005. Njihov dnevni red sastojao se od zajedničke molitve, posjeta obiteljima, uređivanja crkve. Ostavile su iza sebe svjedočanstvo kršćanskog života i vidljivi znak: poklonile su lijepi drveni tabernakul župi.

 

            Krizma 26. svibnja 2005.

            U župi Korenica posebni je doživljaj slavlje krizme 26.05.2005. Biskup je tom prilikom podijelio sakrament Potvrda (Krizme) osmašima. Radi se o 33 mladih koji su time postali punopravni članovi crkve. Ovdje donosimo njihova imena:


 

Andrić-Vukančić Dejan

Barić Ivona

Bilić Josip

Budimir Matea

Čančar Valentina

Dasović Nikolina

Dejanović Ivana

Franjičić Dejana

Grahovac Andrijana

Hrgota Marijana

Hrgota Valentina

Jerković Sandro

Josipović Dejana

Josipović Katarina

Jularić Marijana

Kajišić Marko

Lukić Branko

Marić Bojan

Martinović Franjo

Mijač Danijel

Narančić Milan

Nikolić Dragana

Pećnik Martina

Pešut Daria

Rosandić Anita

Stojanović Dragana

Štrbac Andrea

Tomić Martina

Tunjić Josip

Vidović Andrijana

Vuković Jandre

Zavacki Igor

Zurak Antonija


 

 

Prva pričest 12. 06. 2005.

Dan Prve pričesti u Korenici ostaje duboko zapamćen. U pripremi djece za ovaj dan sudjelovali su roditelji, rodbina i čitava župa na čelu sa župnikom. Obitelj u kojoj djeca rastu prva je škola vjere. Druga je škola crkva, okupljena obitelj oko oltara. Djeca su upravo na ove dvije razine rasla i napunjala se mudrosti. Prva pričest nastavak je započetog procesa ili putovanja prema zrelosti i donošenju plodova. Ovdje donosimo imena prvopričesnika. Ne zaboravimo da iza svakog ovog imena stoji velik broj dobrih ljudi - od roditelja, učitelja, rodbine - do župnika.

 

 


 

Alešković Kristijan

Anđić Franjo

Brdar Blanka

Burić Robert

Čančar Kristijan

Draženović Petra

Grgurić Ivona

Ilić Antonija

Jandrić Ivan

Jandrić Mario

Jurković Robert

Kalfić Ivan

Keser Ivana

Knežević Antonija

Kostelac Filip

Kovačević Slaven

Mandić Drago

Maračić Lucija

Marković Ana-Marija

Matejčić Angela

Mijić Tomislav

Milec Ana-Marija

Paulić Nikolina

Paušić Kristijan

Pernar  Tihomir

Rogić Ivona

Smolčić Andrijana

Špehar Ivan

Šunjić Zvonimir

Tomić Ivana

Živičić Katarina


 

 

------------------------------

IZ PLITVICA

           

            Župa Plitvice osnovana je 25.07.2003. Dakle, ima tek dvije godine povijesti. U tako kratkom vremenu ne može se stvoriti tradicija. Zapravo župa Plitvice još nema ono najosnovnije: sakralni prostor. Vjernici se okupljaju u društvenim prostorijama a župnik stanuje u iznajmljenom stanu. Svaki je početak težak pa tako i rađanje i rast ove mlade župe. Na vidiku je, ipak, dodjela lokacije za župnu crkvu u naselju Mukinje i izgradnja kapele u naselju Smoljanac. Ovdje donosimo kratki zapis župnika vlč. Ilije Janjića o godini 2005.  

 

           

Izvješće o župi BDM, Majci Crkve, na Plitvicama za 2005. godinu

U idućih nekoliko stranica zabilježit ćemo dio onog što se u najmlađoj župi Gospićko-senjskoj biskupiji iz Slunjskog dekanata događalo u 2005.godini.

Statistički podaci za 2005

2005-ta godina (do 01.prosinca) završena je s 15 krštenja, 14 djece i jedna odrasla osoba koja je primila sakramente kršćanske inicijacije. Bilo je 5 vjenčanja i 10 sprovoda. Nastavlja se pozitivan trend u odnosu rođenje – preminuli kao i u prethodne dvije godine.

U blagoslovu obitelji na početku 2005. godine blagoslovljeno je 270 obitelji i kuća s oko 1000 žitelja. Ova brojka nije precizna jer mnogi nisu bili u stanovima prigodom blagoslova a i kasnije nisu pozivali župnika za naknadni blagoslov.

Župa Plitvice nalazi se u NP Plitvička jezera. Svete mise nedjeljom i radnim danom održavaju se na dva mjesta, na Mukinjama u prostoru stambene zgrade (ex “Dom Mladih“) i u Smoljancu u prostoru osnovne škole. Na obje Mise sudjeluje oko 150 osoba. Povremeno bude i treća Misa u privatnoj kući u Rastovači gdje se okupi 10 – 15 pretežno starijih osoba. 2005. godine u odnosu na 2004. broj sudionika na euharistijskim slavljima (misama) pao je za oko 30 %. Koji je pravi razlog tomu ne znam ali, razgovarajući s ljudima koji žive u naseljima Mukinje i Jezerce, najčešći odgovor je: radi se, ovo je turistički kraj , nemamo vremena i kada crkva bude podignuta doći ćemo.

Planovi u 2006. godini

Kako je već ranije u prošlom broju „Mostova“ navedeno planira se izgradnja župne crkve BDM i pastoralni centar na Mukinjama, kao i izgradnja filijalne crkve sv.Ivana Krstitelja u Smoljancu gdje je do 1991. godine postojala kapelica.Također je u planu i obnova već razrušene crkve sv.Petra na Prijeboju. Za župnu crkvu i pastoralni centar Gospićko-senjska biskupija, koja je glavni pokretač i investitor, uputila je dopis nadležnim institucijama RH za dobivanje potrebnih dozvola za izgradnju iste. Za filijalnu crkvu sv.Ivana Krstitelja u Smoljancu dozvole su riješene te u proljeće 2006. godine započet će izgradnja nove kapelice. Za drugu filijalnu crkvu, sv. Petra na Prijeboju, postoji mogućnost pomoći od strane Ministarstva kulture RH za 2006. godinu.

            Važniji događaji u Župi 2005. godine

            30.ožujka na 14-tu obljetnicu pogibije prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića, u sportskoj dvorani služena je sv.Misa na kojoj je sudjelovalo oko 150 osoba iz župe i desetak vjernika iz župe Steinkirchen kod Münchena u Njemačkoj. Na Misi nije sudjelovao nitko iz Općine i Uprave NP PJ, kao ni svećenici iz dekanata osim vlč.Mile Ivančića župnika u Zavalju. Žalosna je činjenica da u ovakvim prigodama ne sudjeluju župnici iz dekanata i javne osobe iz političkog i društvenog života. Ne smije se zaboraviti žrtve Domovinskog rata posebice prve. Nadam se da će na 15-toj obljetnici 2006. godine sudjelovati barem vjernici i njihovi župnici iz slunjskog dekanata.

            Odlazak Pape Ivana Pavla II   

            Drugog travnja u 21:37 h preminuo je papa Ivan Pavao II, veliki papa i veliki prijatelj Hrvata. Ostat će zapamćen po mudrom i hrabrom vođenju Crkve iz drugog u treće tisućljeće.

            6. travnja sv. Misu zadušnicu za papu predvodio župnik uz sudjelovanje redovitih vjernika.

            8. travnja papin sprovod u Rimu.

            19. travnja  izabran za papu kardinal Joseph Ratzinger koji je uzeo ime Benedict XVI

            1. svibnja molitvom krunice započele svibanjske pobožnosti

            Zaštitnik župe 16.05.2005

            16. svibnja, Duhovski ponedjeljak, Crkva slavi blagdan Marije Majke Crkve, a naša župa svog zaštitnika (patrona). Sv. misu u sportskoj dvorani na Mukinjama predvodio vlč. Žarko-Vladislav Ošap, svećenik Banjalučke biskupije, župnik u Drvaru (BiH) uz koncelebraciju domaćeg župnika i župnika slunjskog dekanata.

Početkom lipnja bio je predviđen humanitarni koncert za buduću crkvu na Plitvicama. Koncert se trebao održati na igralištu sportskog centra Plitvice uz poznate pjevače domaće estrade pop-glazbe, koji su bili spremni održati koncert. Sav prihod od koncerta bio bi namjenjen za buduću crkvu. Od koncerta se odustalo iz razloga što uprava JUNP Plitvička Jezera nije dala svoj pristanak da se koncert održi.

Krizma u župi 11.06.2005

            11.lipnja župa je slavila svetu Krizmu u Drežniku, budući na Plitvicama nema crkve za tako svečano slavlje. Sv.Misu na krizmi predvodio je msgr.Mile Bogović biskup Gospićko-senjski, uz koncelebraciju župnika Ilije Janjića, župnika drežničkog Mile Šajfara, vlč. Luke Pranjića voditelja HKC u Adelaideu u Južnoj Australiji i fra Draženka Tomića, tajnika gospićko-senjskog biskupa. Misno slavlje uzveličao je svojim pjevanjem zbor župe BDM Majka Crkve Plitvice.

            Krizmanici su: Dragan Milana Conjar, Mario Juraja Car, Božana Nedjeljka Hodak, Sandra Petra Hodak, Valentino Petra Hodak, Jasmin Dragana Kolić, Nikica Ivana Krizmanić, Mario Ivice Matovina, Mateja Mate Matovina, Dejan Zvonka Mažar, Milan Slavka Mesić, Tatjana Gorana Perica, Stjepan Mihovila Rosandić, Jelena Jure Rukavina, Dario Mirka Sanković, Maja Mirka Sanković, Jasna Ivice Sorić, Josip Mile Špoljarić, Nikolina Ante Špoljarić, Ivan Stipe Turkalj, Lidija Ivice Vuković i Predrag Nikole Vuković.

Biskup je u propovjedi pozvao krizmanike na dosljedno svjedočenje vjere u životu. Na kraju mise župnik je zahvalio biskupu na podjeljivanju sakramenta sv. Potvrde krizmanicima i pozvao krizmanike na aktivno sudjelovanje na euharistijskim slavljima svake nedjelje u našoj župi. Zatim je zahvalio roditeljima i kumovima kao i župnom pjevačkom zboru. Krizmanica Maja Sanković u ime krizmanika biskupu je zahvalila za podjelu skramenta.

            Prva Pričest 19.06.2005

            19.lipnja prva sv. Pričest. 21 prvopričesnika u Drežniku predvodio župnik uz sudjelovanje roditelja i vjernika župe Plitvice te domaćina vlč.Mile Šajfara i njegovih vjernika.

            Imena prvopričesnika: Suzana Nikole Antonić, Iva Miroslava Bićanić, Nikola Mirka Bićanić, Mario Mile Bionda, Ana Mate Hodak, Jelena Stipe Hodak, Antonio Željka Luketić, Petra Jakova Mandić, Vedran Milana Marković, Danijel Dane Matovina, Ivica Predraga Matovina, Melani Milana Mlinarić, Tea Milana Mlinarić, Toma Miroslava Preslik, Martina Milana Rosandić, Ante Jure Rukavina, Ivona Milana Sertić, Ante Miroslava Špoljarić, Juraj Ivice Vuković i Marina Slavka Žanić.

            Zbor sv. Ivana u Smoljancu     

            26.lipnja zbor sv. Ivana Krstitelja u Smoljancu. Sveto misno slavlje u prostoru osnovne škole predvodio vlč. Ante Čotić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, župnik u Strožancu kraj Splita. Koncelebrirali su domaći župnik i drežnički župnik Mile Šajfar. Na misi je pjevao župni pjevački zbor „Gospe u Siti“ iz Strožanca kod Splita.

            Izlet ministranata u Baške Oštarije 27.06.2005

            27. lipnja šestorica ministranata iz župe skupa s ostalim ministrantima iz dekanata bili na jednodnevnom izletu na Baškim Oštarijama.

            Zbor Petrova na Prijebiju 02.07.2005

            2. srpnja sv. misu na Prijeboju predvodio župnik uz sudjelovanje oko 50 osoba. Ova Misa slavljena je kao Petrova, ali nije prihvaćeno da se služi u druge dane osim na dan Petra i Pavla.

            Početak školske godine s misom         

            8.rujna na blagdan Male Gospe svetom misom u 12.00h zazvan je Božji blagoslov i Marijin zagovor za početak nove školske godine. Na misi su sudjelovala sva djeca iz škole i nekoliko njihovih učitelja.

            Kamen temeljac crkve hrvatskih mučenika na Udbini

            9. rujna polaganje kamena temeljca crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Iz župe sudjelovalo oko 50-ak vjernika.

            Listopadske pobožnosti

1. listopada početak listopadskih pobožnosti molitvom krunice u čast BDM. Svaku večer molitva krunice i sv. Misa.

            Pohod groblja

            1.studenog Svi Sveti i 2. studenog Dušni dan. Pohodili smo groblja gdje počivaju naši pokojnici.

            Završetak liturgijske godine

            20. studenog  na posljednju nedjelju u liturgijskoj godini slavi se blagdan Krista Kralja.

            27. studenog, prvom nedjeljom Adventa ili Došašća, započeli smo novu liturgijsku godinu. Svako jutro u 06:00 h u vremenu Došašća okupljali smo se na svetim misama Zornicama.

 

Svojim župljanima, djelatnicima Nacionalnog Parka Plitvička Jezera i djelatnicima OŠ „Plitvička  Jezera“ blagoslovljenu i uspješnu 2006 godinu želi

župnik Ilija Janjić

 

Župa Marija Majka Crkve Plitvice

Ilija Janjić župnik

Mukinje 1 P-a

53231 Plitvička Jezera

Croatia

+385 (0) 53 774 088

ilija.janjic@gs.t-com.hr

 

-----------------------------

IZ ZAVALJA

            Župa je Zavalje spcifična: do nje se ne može doći iz Hrvatske bez putovnice. Nakon deset godina mira na ovim prostorima, pitamo se kakvu budućnost ima ova župa? Ako se podsjetimo da je u povijesti bilo težih kušnja i nevolja u njenoj povijesti, pitamo se zašto danas ne bi izišla iz krize i postala ugodan prostor za život.

            Donosimo ovdje nekoliko slika iz života ove drage nam župe. Župnik vlč. Mile Ivančić, inače domaći sin, dijeli s ovim ljudima ponos, tjeskobu, žalost, nadu i prkos. U nekim razdobljima jednostavno treba izdržati. Škola, koja je proradila prošle godine,  kao da je upaljeni plamičak koji baca makar slabo svjetlo na budućnost ovog kraja.                 

 

            Proslava zaštitnika župe sv. Franje 08.10.2005

            Župa Zavalje po mnogočemu je specifična. Iako spada u Gospićko-senjsku biskupiju i Slunjski dekanat nesretnim slučajem ostala je u Bosni i Hercegovini. Zbog izgradnje zloglasnog aerodroma „Željava“ odsječena je od Hrvatske i silom prilika morala se vezati uz Bihać i BiH. Srpski su je agresori okupirali i razorili 1994. i narod protjerali. Nakon sloma srpske agresije 1995. Zavalje je i dalje ostalo u BiH. Sudbina ovih ljudi je pomalo tragična: ostali su izolirani u kutu podno istočnih padina Plješivice. U izgradnju i obnovu njihovih kuća, zapošljavanje i povratak tek su neke međunarodne udruge dale mrvice. Uglavnom se vratio stariji svijet. Župa ima tek četiri đaka!

            Zbor sv. Franje Asiškog, zaštitnika mjesta, pomaknut je sa 4. na 8. listopada s nakanom da mognu doći iseljeni Zavaljčani. Misu je u 11 sati predvodio novi cvitovački župnik vlč. Ivica Miloš a koncelebrirali su mons. Marijan Ožura, mons. Mile Pecić, vlč. Ilija Janjić, fra Stipo Raštegorac i župnik vlč. Mile Ivančić. Polupraznu crkvu ispunio je uglavnom stariji svijet. Ovaj je put izostao dolazak vjernika koji žive u Hrvatskoj (naročito Zagrebu). U crkvi se čulo milozvučno pjevanje koje podsjeća na stara dobra vremena kad je u ovoj župi vrvjelo od života. Hoće li se život opet vratiti u ove predivne prostore? O tome za sada malobrojni župljani Zavalja zajedno sa župnikom Milom Ivančićem mogu samo sanjati. 

 

Iz BIHAĆA:

Novoizgrađena crkva u Kraljama /Bihać/

            Vjernici naselja Kralje kod Bihaća dosanjali su stoljetni san: izgradili su novu crkvu u svom naselju! Ovo naselje, kojemu gravitira oko 200 katoličkih obitelji, udaljeno je nekoliko kilometara od župne crkve u središtu Bihaću. U izgradnji ove Gospine crkve sudjelovali su mještani Kralja, banjoljučki biskup mons. Franjo Komarica, mještanin fra Rafo Ivanković te oo. franjevci koji vode župu Bihać, fra Jure Šalić i fra Stipo Raštegorac. U 11 sati slavlje je počelo procesijom prema novoizgrađenoj crkvi. Među mnoštvom katolika našlo se i muslimana koji sa simpatijama podupiru izgradnju ovog Božjeg hrama. Slavlje i posvetu crkve predvodio je banjolučki biskup mons. Franjo Komarica. Pridružili su mu se svećenici sa obe strane državne granice. Iz slunjskog dekanata sudjelovalo je petorica svećenika: mons. Marijan Ožura, preč. Petar Bogut, vlč. Mile Ivančić, vlč. Mile Šajfar te dekan mons. Mile Pecić. Biskup je Komarica govorio emotivno svojim vjernicima koji su ga prekidali pljeskom. Bihaćki katolici imaju šansu da budu znak i jamac suživota među različitim kulturama. Ovaj je suživot i solidarnost potvrđena u nedavnom ratu i ostaje nadahnuće za budućnost. Na kraju mise vjernicima u crkvi obratio se bihaćki imam biranim riječima i čestitao na izgradnji ovog hrama biskupu Komarici i vjernicima. Bihaćki gradonačelnik g. Hamdija Lipovača u svom obraćanju istakao je da ne bi želio biti gradonačelnik Bihaća u kojem ne bi bilo katolika ili pravoslavaca. Narod je ove riječi popratio pljeskom. Gradonačelnikov poljubac biskupu Komarici znak je poštovanja ovom humanistu i proroku u burnim vremenima novije bosansko-hercegovačke povijesti. Nakon mise narod se veselio oko crkve, čula se pjesma...

           

 

 

 

 

IZ POVIJESTI:

 

Dr. sc. Agneza Szabo:

DRAMATIČNA ZBIVANJA I GODINE OTPORA I HRABROSTI U SLUNJSKOME KRAJU U DVIJE PECIĆEVE KNJIGE

            Prije nego što u glavnim crtama izložim sadržaj ovih dviju knjiga koje su ne samo značajne za hrvatsku povijest i kulturu najnovijega vremena, nego jednako tako i za produbljenje kršćanskoga života našega naroda, ali i izgradnju svakoga čovjeka bez obzira na vjeru i narodnost, želim istaknuti da su obje knjige svečano promovirane u Zagrebu na dan 10. svibnja 2005. godine u 19 sati u dvorani franjevačkog samostana hercegovačke provincije, Avenija Gojka Šuška 2. Osim autorice ovih redaka, koja ovdje iznosi ponešto prošireni sadržaj svojega izlaganja, knjigu su također predstavili akademik Josip Pečarić, biskup gospićko-senjski dr. Mile Bogović, autor knjiga mons. Mile Pecić i urednik Ivan Strižić. Odabrane odlomke iz knjiga čitao je dramski umjetnik Zlatko Crnković.

       

            Knjiga prva: Mile PECIĆ: Zakopani dnevnik: Dramatična zbivanja 1990.-199l. u slunjskom  kraju, Biblioteka Svjedočanstva,  Izdavač DoNeHa,  Zagreb, 2003., str. 201. 

        Već iz samog naslova prve knjige mons. Pecića koja, kako je navedno, ima naslov Zakopani dnevnik : Dramatičn zbivanja 1990.-1991. godine u slunjskom kraju, može se dobro razumjeti o čemu se radi. Riječ je o dnevniku koji donosi svakodnevne bilješke o doista  teškim, ali jednako tako i slavnim događajima za cijeli naš narod, ovdje posebno slunjskoga kraja. Važno je pri tome, da ono što je mons. Pecić tada u bitnostima zabilježio, ostaje za uvijek, pa i za cijelu vječnost, a ovdje, u ovome vremenu za pouku i izgradnju. A da takav dnevnik mons. Pecić nije učinio, ne bismo danas  imali ovako dragocjenih izvornih dokumentarnih dokaza – prvorazrednih povijesnih vrela o nedavnoj povijesti našega naroda. Slažem se pri tome sa riječima autora da su ljudske riječi pre-slabe da u cijelosti prikažu te potresne događaje, ali mi činimo ono što možemo. Kada su naši Slunjani pod pritiskom granata i drugog oružja i svakovrsnih nevolja, morali napustiti svoja ognjišta, autor dnevnika jedan je svezak poslao na čuvanje u Bihać, a ostala dva zamotao je u  najlonsku foliju i zakopao u zemlju, na dubinu od pola metra, u prostoriju gdje su bili skriveni  kipovi i slike iz crkve, a ulaz zazidan.

            Međutim, nakon pada Slunja 17. studenog 1991., koji je pod okupacijom do 6. kolovoza 1995., velikosrpski agresor je pronašao prostoriju, zazidana vrata, devastirao kipove i slike iz župne crkve, ali eto rukopisnog dnevnika nije pronašao. Dnevnici su nađeni netaknuti. I prema želji mnogih, a posebno blagopokojnog zagrebčkog nadbiskupa i uzoritog kardinala Franje Kuharića, rukopisni dnevnik imamo danas u cijelosti objavljen.

            Cjelokupna knjiga Dnevnika satkana je od više napisanih cjelina. To su ponajprije Predgovor  knjizi što ga je napisao biskup gospićko-senjski dr.Mile Bogović, u kojem čitamo i ove biskupove riječi: Pecić „je osjetio već 1989. da dolaze sudbinska vremena za mnoge narode, posebno za hrvatski narod na po-dručju njegova djelovanja. Gledamo ga kako nosi križ, kako bi Matoš rekao, 'cijele jedne nacije'. U Pecićevoj „duši odjekuju granate, koje udaraju po Vuko-varu, Gospiću i Dubrovniku; on posebno osjeća križ svoje slunjske župe i svoga dekanata.'' Uz to ''Pecić je budno pazio da sve što se važnijega zbivalo u njego-vom dohvatu zabilježi, jer je bio svijestan da će i sam poslije dosta toga zabo-raviti (...)''. I štoviše, ''Pecićevo pismo će neprestano probijati na površinu ma kako se ono bude premazivalo i ispravljalo (...)''. Stoga Pecićev Dnevnik ''želi istaknuti važnost istine pred svakom laži, vrijednost kršćanskih i ljudskih odnosa naspram svemu onome što se takvim odnosima protivi.''  

            Osim Predgovora biskupa Bogovića, Pecićev je Dnevnik satkan iz tri glavna sveska ili poglavlja. To su I. Svezak koji bilježi najvažnije događaje, patnje i stradanja njegova naroda u Slunjskome kraju od 24. 09. 1989. do 15. 09. 1991. zatim II. svezak knjige u kojem su pomno zabilježeni  najvažniji događaji  od 15. 09. 1991. do 12. 10. 1991. i treći Svezak od 12. 10.1991. do 15. 10. 1991. U svima njima, autor je između brojnih nastojanja oko uspostave mira i dijaloga od strane hrvatskoga naroda i njegove demokratski izbrane vlasti, pomno zabi-lježio teške progone i stradanja i spaljivanja brojnih sela, među kojima je bio i Vaganac, selo Pecićeva djetinjstva (...), ''iz kojega su njegovi izbjegli mogli samo iz pristojne udaljenosti, uz gledanje plamena... čuti mukanje krava, cviljenje vezanih pasa, koji nisu mogli pobjeći pred vatrom...ali i vapaj nemo-ćnih starica i staraca. Njihov se krik gubio u noć.'' Ipak, sutradan u izbjeglištvu, u nedjelju, na Misi 13.10.1991. u 11 sati, mons. Pecić, kako je također zabilježio u ovome Dnevniku,  pokušavao je u propovijedi narodu približiti misao Evanđelja: izgubljena materijalna dobra ne znače za vjernika da je sve izgubio. Na kraju sam preporučio molitve za žrtve rata u domovini i kod nas. Čuo se plač i jecanje(...).

             U istome kršćanskome duhu napisan je cjelokupni sadržaj knjige. Me-đutim, da se u cijelosti vjerno predoči,  trebali bismo toliko dana, koliko ih je bilježio i prikazao, i štoviše proživljavao i sam don Mile Pecić zajedno sa svojim narodom,  s kojim je iz dana u dan dijelio i kušao neposredno njegovu sudbinu. Još  je jedna bitna činjenica prisutna na svakoj stranici Dnevnika. Naime,  hrvatski se narod, u našem slučaju Slunjani i cijeli slunjski kraj od srca radovao i to s pravom, padu komunističkoga terora, i namjeravao je u kršćanskome miru i radosti, i slobodi nastaviti izgrađivati sebe i sve svoje, ali to nije želio veliko-srpski agresor. On nije želio da hrvatski narod nakon ropstva desetljeća komu-nističkoga terora i strahovlade od 1945., a jednako tako i od 1918. do započetih demokratskih promjena (1990.) bude svoj na svome, i u miru i slozi sa svima drugima. I slijedila su  velikosrpska zastrašivanja.... balvani, prepadi,  otimanja ljudi, pucnjave, i sve druge nevolje. Dobro se sjećamo ''Krvavog Uskrsa'' kojega je autor također pomno zabilježio kao i druge činjenice, odnosno teške patnje i stradanja, i druga iskušenja, koja su narodu bila nametnuta, te na kraju i istje-rivanja iz vlastitih domova, ubijanja nedužnih ljudi, razaranje crkava i svega što je kršćanskome srcu sveto i drago, zajedno sa nametanjem i brojnih  drugih ovozemaljskih zala iz dana u dan. I na kraju višegodišnji nametnuti odlazak u progonstvo, s mukama i patnjama koje takova svakodnevica donosi.

             Međutim, Pecićev Dnevnik ne iscrpljuje se u brojnim nedaćama, koje  je i sam autor zorno, ali jednako tako tek sažeto i u bitnostima zabilježio. Pecićev Dnevnik prepun je blizine Božje, i Boga samoga koji je prvi dijelio patnje i stradanja svoga naroda, i nosio ih zajedno s njima. I upravo u toj prožetosti Božjom blizinom, koja zrači iz svake riječi Pecićeva Dnevnika, i Slunjani su izdržali svoje progonstvo, dijelili ga s Bogom jedinim, i na kraju slavno i kršćanski izdržali i vratili se na svoja sveta ognjišta, nakon slavodobitne “Oluje” uoči Gospe Snježne 1995. I zato je Pecićev Dnevnik, i uza sva pomna bilježenja patnji i stradanja njegova naroda, koja on istovremeno promatra u cijeloj zemlji, dakle i izvan Slunjskoga kraja, drugačiji....U njegovu Dnevniku pomno je zabilježeno kako je i hrvatski narod slunjskoga kraja u tim teškim danima znao pobožno moliti, osobito krunicu, ići na Sv. Misu, primati Sv. Sakramente, rađati i krstiti svoju djecu, graditi privremene kapele, hodočastiti na Sv. mjesta, također i Mariju Bistricu. Kada ga budemo čitali, vidjeti ćemo, i štoviše uvjeriti  se, da se prije svega radi o duhovnome Dnevniku –odnosno dnevniku kršćanskoga života, ali jednako tako i kršanskoga nošenja križa, kao i trajne kršćanske nade našega naroda. I unatoč najvećim patnjama naroda, Pecićevi su zapisi prožeti  kršćanskim mirom i nadom, i utjehom unutarnjom, i u tome jest trajna ljepota i vrijednost i ovoga Dnevnika. Naime, Pecićev Dnevnik nije nipošto samo popis patnji i stradanja naroda, premda su i one pomno zabilje-žene, koliko je to bilo moguće, istovremeno i u duhu kršćanskih vrijednosti. Stoga ću i završiti prikaz knjige Zakopani Dnevnik – Dramatična zbivanja 1990.-1991. u Slunjskome kraju odabranim riječima mons. Pecića, koje je on sam zapisao i objavio u Mostovima 1995., a koje je također stavio i kao svojevrsni moto ovome Dnevniku, i koje unatoč svih, novonastalih, kao i možda neočekivanih problema, ipak uvijek vrijede, pa tko i danas. One, naime, glase: Ako usporedimo 1945. i 1995. vidjet ćemo velike razlike. Godine 1945. narod je bio desetkovan, bez svećenika, bez inteligencije i političkih vođa, obespravljen i u bijedi. (...). Danas ne gladujemo, i ne žeđamo u bijedi i siromaštvu. Imamo mlade ljude svih zanimanja i profila. Zato, ne treba se plašiti povratka i obnove.''

 

             Knjiga druga: Mile PECIĆ, Godine otpora i hrabrosti: čitanje znakova vremena i razmišljanja u razdoblju od 1991.-2003., Biblioteka Svjedočanstva, Izd. DoNeHa, Zagreb, 2004.

            Dopustite sada i nekoliko riječi o drugoj knjizi mons. Mile Pecića, koja, kako je navedno ima naslov GODINE OTPORA I HRABROSTI s podnaslovom Čitanje znakova vremena i razmišljanja u razdoblju od 1991. do 2003. godine.

              Nakon sažetog Predgovora iz pera dr. Tomislava Ivančića u kojem on upozorava na duboke razlike između agresorskog i obrambenog rata, odnosno pravednog rata od nepravednog rata, pri čemu je obrambeni rat i sveta dužnost svakoga građanina, slijede brojna i zanimljiva poglavlja knjige. Dopustite da ih zbog vrijednosti njihova sadržaja, i to kršćanskih vrijednosti, barem načelno spomenem, jer upravo iz njih saznajemo o čemu se radi u knjizi. Tako u prvom poglavlju koje ima naslov UZROCI AGRESIJE, kojega je bit da je pomirenje – znak moralne snage, ali dakako, ne bilo kakvo pomirenje, nego kršćansko pomirenje, autor, dakako ne prešućuje zločine nad žrtvama Drugog svjetskog rata, kao i kasnijih ''komunjara'' i nedavne velikosrpske agresije, posebno i teške zločine nad ženama. U žarištu ovoga poglavlja je izuzetno vrijedna fotografija koja svjedoči kako Slunjska djeca mole nad Jazovkom 18.5. 1994. godine, i koja, upravo zato što je ovdje istaknuta, jest podloga i za naša razmišljanja. Dakako, takova javna molitva mogla se javno pokazati istom nakon oslobađanja zemlje, u svetim danima ''Bljeska'' i ''Oluje'', jer prije 1990. ta se sveta mjesta hrvatskih patnji i stradanja nisu smjela niti spomenuti.

            Ostala glavna poglavlja imaju naslove: OKUPACIJA, PROGONSTVO, PRIJATELJI, POVRATAK, u kojima je riječ, kao što se i vidi iz samih  naslova, o stradanjima Slunjskih građana i cijeloga njegova područja u tijeku veliko-srpske okupacije iza koje je stajala zloglasna JNA, koja je licemjerno tvrdila da želi ''razdvojiti sukobljene strane'' a u stvari je bila potpora agresorima, što je uskoro i javno postala. Drugo poglavlje pod naslovom PROGONSTVO  jedno je od središnjih poglavlja ove knjige, i prožeto je dubokim kršćanskim vrijed-nostima, na kojim je temeljima i izvojevana sveta i pravedna hrvatska pobjeda i povratak na vjekovna ognjišta. Spomenimo nekoje najvažnije činjenice,  koje su i istaknute u podnaslovima ovoga poglavlja:  molitva pred Slunjskom Gospom na Trsatu u sklopu proslave 700-te obljetnice svetišta Majke Božje Trsatske upriličeno 17. studenoga 1991. i kao zaključno hodočašće na Trsat. Autor je također podsjetio čitatelje da se na Trsatu, uz Gospu Trsatsku čuva i štuje kip Gospe Slunjske.Turske su čete 1758. osvojile Slunj i zapalile franjevački samostan. Premda su osvajači kasnije protjerani, ipak je  fra Bernardin Lopu-šinić, jer se samostan nije mogao obnoviti, ponio sa sobom kip Majke Božje Slunjske na sigurnije mjesto, na Trsat, gdje se uz Gospu Trsatsku čuva i štuje već četiri stoljeća. Ne možemo ovdje iznositi sve sadržaje autorova rada, ali ipak spomenimo Božić koji je oko 16.000 prognanika iz slunjskog dekanata provodilo u progonstvu: primjerice Misu polnoćku u Karlovcu u Domu Hrvatske vojske, Božić na Bjelolasici za prognane Slunjane, ili pak Sv. Mise u franje-vačkoj crkvi na Kaptolu u Zagrebu za Slunjane u poslijepodnevnim satim, ali  i drugim mjestima, kao i ljubav osvjedočenih prijatelja iz zemlje, također i iz Italije, Austrije i Njemačke.

          U središtu ove knjige jest i poglavlje pod naslovom POVRATAK, u kojemu autor  ističe golema zla i žrtve ljudi,  koje je velikosrpski agresor ostavio u gotovo svim okupiranim i patničkim dijelovima zemlje, pa tako ništa manje i u Slunjskome kraju zajedno s istoimenim povijesnim gradom Slunj, u kojemu su također teško uništene i pogažene sve kršćanske vrijednosti zajedno s crkvama i kapelama, nedužnim ljudima i njihovim dobrima. Posvetio je i osobitu pažnju  duhovnim pripremama na povratak. Narod se je s jakom vjerom, odlučnošću i nadom trebao privikavati na neugodna iznenađenja, kao što su bila spaljene kuće, opljačkana imovina, zaostale granate...Štoviše, upozoravao je don Pecić svoj narod, uza svu pravednu i dužnu pomoć od strane hrvatske Vlade i huma-nitarnu pomoć izvana, obnova treba prvenstveno biti djelo nas samih...A to je trebalo postupno izgrađivati nakon teškog iskustva komunističkog sustava koji je uništavao svaku kreativnost i kršćansku samosvijest...Želio je tako don Pecić  ukloniti šok, a umnožiti, usprkos svemu, radost i zahvalnost povratka. Dakako, povratku je bitno pridonijela i pobjedonosna ''Oluja'', u kojoj je ponosno sudjelovala i Slunjska pukovnija, sastavljena od sinova Slunja, Drežnika, Rako-vice, Lađevca, Cvitovića, Blagaja i Cetingrada. Zato je autor i ovoj slavnoj, ali i mučeničkoj temi našega naroda,  posvetio zasebno poglavlje. Ove slavne i zau-vijek svete događaje za noviju hrvatsku povijest don Mile Pecić dokumentirao je i pomno odabranim fotografijama među kojima su i spaljena slunjska crkva obrasla šikarama, a jednako tako dokumentirane su i razrušene crkve i u ostalim mjestima slunjskog dekanata: primjerice Cvitović, Cetingrad, Blagaj, Drežnik, ili pak teško razrušene župne crkve u Vagancu, Zavalju, Prijebolju i tako redom. Odabranim fotografijama dokumentiran je zauvijek slavni i pobjedonosni ulazak hrvatske vojske u Cetingrad - Batnogu 8. kolovoza 1995. jer je tamo velikosrpski agresor i nakon slamanja na dan Snježne Gospe 5. kolovoza 1995. i dalje pokušavao pružati ogorčeni otpor. U knjizi ima još puno vrijednih foto-grafija, među kojima su prvi đaci u Slunju nakon četiri godine progonstva (Slunj, 20. 9. 1995.), ili pak slunjski vjernici u spaljenoj crkvi 1996. godine, ili pak krštenje malog Lovre u spaljenoj crkvi, a ostale će pogledati i nad njima razmišljati, zhvaljivati i moliti sami čitatelji.

           U ostalim i jednako vrijednim dijelovima knjige mons. Mile Pecić pomno je opisao DOLAZAK SVETOGA OCA IVANA PAVLA II. HRVATSKU, kako prvi posjet Sv. Oca 10. i 11. rujna 1994. tako i drugi dolazak Sv. Oca, od 3.-5. listopada 1998. i dakako, jednako radosno očekivani i primljeni i treći dolazak Sv. Oca početkom lipnja 2003. godine. Kako je don Mile Pecić također istaknuo, svaki Papin dolazak u Hrvatsku ostat će blistav događaj u povijesti hrvatskog naroda, kojim je kao Petrov nasljednik došao učvrstiti i ohrabriti Crkvu u Hrvata, koja  je krvarila kroz duga stoljeća, i od 1991. izložena smišljenom uništenju. Papa je tako ohrabrio narod koji je bio prepušten sam sebi u trenucima borbe za život i smrt. Moćni je Zapad prekriženih ruku gledao razaranja stotine crkava, kolone prognanika, silovanja, masakre. Sveti je Otac svojim dolaskom dao i moralnu zadovoljštinu u ime onog Zapada koji je su-osjećao s trpećom Crkvom na ovim prostorima. I grupa prognanih Slunjana, zajedno s ostalim hrvatskim prognanicima, bila je također na dočeku Sv. Oca 11. rujna 1994. u Zagrebu, što je autor dokumentirao i odabranom fotografijom. A za vrijeme drugog dolaska Sv. Oca Ivana Pavla II. u Hrvatsku, Slunjani su se, tada već slobodni, sreli sa Sv. Ocem u Mariji Bistrici i sa svetim su ponosom i zahvalnošću nazočili proglašenju blaženim kardinala Alojzija Stepinca – koji je simbol svih hrvatskih patnji i stradanja. A za vrijeme trećega dolaska Sv. Oca Slunjani su naravno, razdragani, bili sa Sv. Ocem na Misi u Rijeci na Delti 8. lipnja 2003.

            Sv. Otac posebno je odlikovao Slunjane i cijeli slunjski kraj kada je Lika dobila biskupa u osobi mons. dr. Mile Bogovića, i oduševljeno su nazočili nje-govom biskupskom ređenju  na blagdan Sv. Apostola Petra i Pavla u Rijeci 29. lipnja 2003. Time je nakon 500 godina biskupijsko sjedište vraćeno u Liku. Autor je prekrasno opisao sve crkvene obrede, ali i veliku radost vjerničkoga naroda. Međutim u ovome prilogu nemoguće je iznijeti sve prelijepe povijesne činjenice koje je pomno naveo autor, kao ni zahvalu senjsko-gospičkoga biskupa mons. dr. Mile Bogovića, ponajprije Sv. Stolici, zatim nadbiskupu Tamarutu, a potom i Hrvatskoj vladi i Saboru, što je Lika dobila biskupa.

           Jedno od zaključnih i ne manje važnih poglavlja u ovoj knjizi ima naslov NAŠA RAZMIŠLJANJA. Kao i cijela knjiga, i ovo je poglavlje prožeto ne samo patnjama i bolima, zapostavljanjima, i mučenjima, i ubijanjima, koje je podnio naš narod, premda se i o  tim  činjenicama s kršćanskim pijetetom dovo-ljno opširno i argumentirano govori. Ali je bit knjige, a posebno  i ovog poglavlja kršćanski optimizam. Zanimljivo je pri tome, da autor pomno upozorava na činjenice koje uzrokuju nedostatak optimizma, kršćanskoga dakako, a potom i tihog umiranja. Autor identificira ''viruse'' koji stvaraju nepovjerenje, ili pak truju ljudske odnose, a taj je virus nametnuti pesimizam proizašao iz doba polstoljetnog komunističkog betoniranja....slobode...ali i nerealnih očekivanja nakon stečene slobode i oslobođenja zemlje. Don Pecić izrijekom kaže: Nisu nam potrebni katastrofičari, kritizeri, koji sve dovode u pitanje, a ništa ne čine. Jednostavnost EVANĐELJA poziva nas, napisao je don Pecić,  da učinimo što možemo. I onda, ako ponekad odmah ne vidimo plodove svoga zalaganja i nastojanja. Optimizam – iznad i protiv svake nade –neodvojivi je dio kršćanskoga života. Optimizam otvara zapretnu energiju i krči put u budućnost. Imamo li takvog optimizma kršćanskoga, pita nas autor?

           Autor također istražuje korijene nezadovoljstva u narodu: Primjetio je, da su nezadovoljni i mladi i stari, i zdravi i bolesni, i školska djeca, također zapo-sleni i nezaposleni...od kolijevke pa do groba, brojni su ljudi nezadovoljni. Mladi gledaju imućne. Mali pod navodnicima, one na visokim položajima, ali su, ističe don Mile Pecić, i oni na položajima, i oni bogati, također nezadovoljni. Autor ističe i stalnu utrku za dokazivanjem sebe...sve do zaborava na mjeru u poslu i radu, itd...Spominje i revolucije, koje su buntom željele donijeti zado-voljstvo, jer uglavnom se misli da je zadovoljstvo u imati.. Ali što imati?...No-vac, položaj, karijeru, i unatoč svega toga, ljudi su i opet nezadovoljni.

            Don Pecić pomno je upozorio i na humanizam bez Boga...Kao i na varavost prigovora:. Što radi Crkva, zašto ona šuti, itd. Premda, kada je potrebno, ona diže svoj glas, i svi smo svjedoci tome, ali ona uvijek posvećuje svoju osobitu pažnju unutarnjim vrijednostima, u čijem su žarištu i pobožno nošenje Križa Gospodinova i Njegovih poruga i nepravda... Na samom kraju knjige nalazimo i dokumentiranu Kronologiju velikosrpskog zločina od 1991. do 1995. godine kao i Popis žrtava slunjskoga dekanata u Domovinskome ratu, kojih je ovdje 259, i koje su za nas svete.

          Ustvari obje su autorove knjige prožete kršćanskom mistikom, a ne kritizerstvom i  besplodnim političkim razmišljanjim ove ili one vrsti.

           I na kraju, prikaz obiju izuzetno korisnih povijesnih, ali i duhovnih knji-ga, koje je napisao mons. Mile Pecić, želim zaključiti njegovim riječima, koje glase: Jedina je i prava i trajna ''radost  naša u prijateljskom opstojanju s BOGOM  s darovanim ljudima oko nas, prirodom i nama samima. Ona je temeljna usmjerba vjernika, izraz zajedništva s Bogom, iz kojega sve izlazi i k njemu se sve vraća. Nadvldati  nezadovoljstvo i otkriti radost življenja, zadaća je svakoga od nas. Vanjske okolnosti ne mogu pri tome bitno odmoći  niti domoći''.

         Dr. sc. Agneza Szabo

 

 

 

DNEVNIČKI ZAPISI

Donosimo ovdje dnevničke zapise iz 1993. godine autora  Mile Pecića pisane u progonstvu u Karlovcu. Podsjetimo čitatelja da je to vrijeme kad je srpski vojni stroj okupirao četvrtinu Hrvatske (uključujući i slunjski kraj) i nastavio etničko čišćenje što nije spriječio ni dolazak snaga UN. Hrvatska je prethodno perfidno razoružana. Srpska agresija  je nastavljena u Bosni i Hercegovini  da bi taj prostor i onaj hrvatski bio u povoljnom trenutku pripojen velikoj Srbiji. Hrvatska je početkom 1992. formalno priznata.  Uz mlaki ili ravnodušni stav Velikih sila srpski ratni stroj žari i pali. Osvojeni se prostor «srbizira»: uništavaju se tragovi drugih kultura i istovremeno srpska diplomacija lobiranjem želi dobiti međunarodno priznanje za osvojeno. Hrvatska je pod embargom UN na  uvoz oružja nužnog za obranu. Karizmatički vođa dr. Franjo Tuđman pokušava diplomacijom učvrstiti priznanje Hrvatske i istovremeno stvoriti kakvu-takvu vojnu ravnotežu kao jedinog jamca sigurnosti u ovom području. Prognanici smješteni po izbjegličkim kampovima, hotelima, kod rodbine…čekaju povratak svojim kućama.

26.03.1993 (petak)

Sinovac Mile, nakon 8 dana boravka kod mene (u Karlovcu), otišao u Rijeku. Mladić je prošao sve mladenačke krize i sada razmišlja muževnije. Koliko treba strpljivosti da dijete postane zrelo ljudsko biće!

U 8 sati korizmena ispovijed u domu HV. Došao je velik broj ljudi. Koliko se danas ljudi „skinulo“, odbacilo teret u mučnom usponu prema vrhuncima. Posebno mi je drago ispovijedati djecu. Ona su iskrena, spontana i neusiljena. A kako djeluje tužno neki vjernik koji se dođe opravdavati a ne ispovijedati i priznati griješnost. Kako su velike razlike u profinjenosti duše: od grubih ili vulgarnih oblika religioznosti do onih brižno njegovanih i iznijansiranih. Čovjek uz čovjeka a tolika razlika među njima!

Vjeronauk za treći razred u 10.45 a potom četvrti. Treba zaključiti ocjene za tromjesečje. A kako djecu ocijeniti u uvođenju u kršćanski život? Vjeronauk nije školski predmet bez veze sa životom. Pokušavam spojiti ocjenu i vjeronauk kao „životni“ predmet…Ručao sam malo pašte i vrhnje (danas je petak). U 15 sati nastavak ispovijedanja u domu HV. U domu, uz veliku propagandu, baptisti organiziraju svoj skup – koriste demokraciju i nevolje prognanika da bi ih „kupili“. Ove razne razbijače katoličkog jedinstva financiraju mračne snage u svijetu. Masonerija ne može progutati rađanje „katoličke“ države u Europi. Ne treba imati iluzija da će koristiti sva sredstva da „rastoče“ katoličko jedinstvo i katoličku tradiciju hrvatskog naroda.

27.03.1993 (subota)

Šest sati vjeronauka u školi u Grabriku (Karlovac) za slunjsku djecu. Zaključio sam ocjene za treći kvartal. Djeca su predobra. Žao mi je kad im moram dati slabiju ocjenu a to je nužno da ih potaknem na veće zalaganje i uporniji rad.

Ručao sam kod tete Ane Katić. Sarma. Skupilo se društvance. Čim sam došao u svoj stanić telefon zvoni: dolaze mladenci. Sat vremena sam se opružio i odmorio. Nazvao sam gvardijana. Naime, u školi su me posjetili predstavnici općine Slunj (Povjereništvo) i zamolili da u ponedjeljak 29.03.1993. u 18 sati držimo misu za sretan povratak prognanika svojim kućama. U planu je bio protestni miting protiv onih koji spriječavaju povratak kućama, ali je to u Karlovcu riskantno zbog blizine bojiša. A i taj bi protest bio bez rezultata. Gvardijan je prihvatio ovu misu.

Navečer sam gledao engleski krimi-film. Iako su u njemu ljudski odnosi (u braku) prikzani nakaradno, ipak film daje podosta materijala za razmišljanje. Kako je mali razmak između ljubavi i mržnje! Što ljude motivira da počine takove zločine? U ljudskoj podsvijesti je vulkan koji nastoji „izrigati“ potisnute i prigušene „materije“ a to se pokazuje u čudnom ponašanju pojedinca…

28.03.1993 (nedjelja)

Nakon hladnih dana osvanuo je vedriji i topliji dan. Bura je ovih dana zaustavila promet prema Dalmaciji: trajekti ne voze zbog bure, most na Maslenici srušen, a to znači izolaciju Južne Hrvatske. Uz to četnici bacaju razarujuće granate na Zadar, Biograd, Šibenik…Svijet ostaje ravnodušan.

U 9 sati sam otišao na tržnicu. Obitelj Gržan prodaje voće. Iz Slunja su. Čestitam da su se dali na posao a ne čekaju pred karitasom za pomoć…Dolazi do izražaja netrpeljivost Karlovačana prema Slunjanima. U pitanju je više elemenata koji su po srijedi u ovom „sukobu“. Radi se o zavisti, lokalnom ponosu, borbi za stanove i uopće o urođenoj težnji da se došljaku nešto pripiše i time opravda vlastite neuspjehe, lijenost i inerciju. U svezi s tim dolazi mi misao: hoće li hrvatski narod i u miru umijeti spasiti ono što je krvavo izborio u ratu? Nećemo li biti gubitnici veći u miru nego u ratu? Zbog častohleplja i povrijeđene taštine čak nekoji intelektualci napadaju temelje hrvatske države. Je li to sluganski mentalitet koji voli služiti tuđincu za šaku novčića nego sam odgovorno donositi  odluke? Istina, nama još nedostaje politička volja i politička svijest: ona je tek u stvaranju. Ali, nakon tolikih lekcija iz bliže i daljnje povijesti, neshvatljivo je da ima slijepaca koji ne vide da služe intersima tuđinca odnosno neprijatelja.

Misa u 12 sati. Puno našeg naroda. Krstim malu Mariju Petrović iz Slunja, 3 dijete. Rođena je u Puli pred 14 mjeseci i čekali su da je krste u Slunju. To se oteglo pa su došli u Karlovac nedavno, smjestili se u naselju Gaza i sad ga krste u domu HV. Iz fonda za pomoć obiteljima s više djece dao sam im 50.-DM. To je znak pažnje roditeljima koji imaju treće dijete.

Iza mise mnoštvo pitanja, savjeta…Ručao sam kod Markezića i u 14.45 krenuo u Zagreb. Č.s. sviračica želi da je odvezem do roditelja koji su prognanici iz Bosne a smješteni su u Sv. Klari (Zgb). Bože, kud je sve naš narod prognan sa svojih stoljetnih ognjišta!

U Zagrebu također krštenje pod misom u 16 sati (Maja – drugo dijete, iz Podmelnice). Nakon mise razgovarao sam s mnogim pojedincima. Posebno se isticala gđa Požega iz Slunja. Ima troje djece. Stariji sin ne želi ići na vjeronauk u Zagrebu. Mali se opravdava da sam im rekao da će se oni krizmati u Slunju i on želi ići u crkvu i vjeronauk samo u Slunju. Suze su joj tekle. Pokušavam je uvjeriti da je crkva svuda ista i da mali treba ići na vjeronauk a kad bude spreman lako ćemo ga krizmati. Za nju i malog to je veliki problem. Meni to ne bi bio problem. Slično u Karlovcu: roditelji mi dođoše s molbom da njihovom Zoranu dadem veću ocjenu iz vjeronauka kako bi mali prošao na tromjesčju s odličnim. Pokušavam im reći da malog pripremaju za život, da se ne može u životu šlepati raznim vezama. Oni tvrde da mali plače, ne spava, prijeti da više neće ići u crkvu i vjeronauk. Meni to izgleda krivo postavljen problem. Zar roditelji ne mogu djecu pripremiti za život? Postaju li djeca diktatori koji diktiraju roditeljima? Čini mi se da je to nemoć roditelja pred velikim problemima. Dvojim da se djeci može pomoći popuštanjem.

Iza mise s Josipom M. posjećujemo obitelj njegovog brata Ante u Sesvetama. Ugodan razgovor i razgledanje fotografija iz Vaganca. Povratak u Karlovac oko 22 sata.

29.03.1993 (ponedjeljak)

Nakon mise u 8 sati pohod dvojici bolesnika. Dvoje staraca iz Cvitovića. Prirodni proces starenja i mirenja odnosno prihvaćanje starosti i smrti. To djeluje impozantno: prihvaćanje starosti i smrti i time pobjeđivanje. Kako to neki teško razumiju? A tako je jednostavno!

U stanu sam uzeo svoje bilješke i u školu. Treba zaključiti ocjene za svih osam razreda (oko 300 đaka) iz slunjskog kraja. Ovaj sam put bio malo škrtiji: davao sam trojke, četvorke i rjeđe ocjenu 5. Već su neki roditelji intervenirali zbog strožeg ocjenjivanja. To je još komunistički mentaliteet: da se može vezom – intervencijom sve postići tj. bez truda. S ocjenama, razgovorom s nastavnicima i ispunjavanjem dnevnika zadržao sam se do 12.30 sati. U stanu sam skuhao 2 hrenovke i 3 krumpira i to mi je ručak. Malo sam prilegao. Telefon svako toliko zvoni. Razni problemi. Zove na pr. gđa Gašparović iz Pule: dinarski broj računa otisnut u Mostovima nije dobar jer nedostaju neki predbrojevi i zato mi mora poslati novac za Mostove poštanskom uputnicom. Banalna stvar, ali i to je dio životne problematike. Napisao sam dopise za nadbiskupiju: radi se o krsnim listovima (iz parica). Sastavio sam molitvu vjernika za večerašnju službu Božju i razmislio što bih govorio narodu. U 18 sati je misa za povratak prognanika kućama. Mise se održavaju u mnogim gradovima Hrvatske. Iznenadio sam se kad sam u prostranoj franjevačkoj crkvi (u Karlovcu) ugledao dupkom punu crkvu. Ugalvnom narod iz slunjskog kraja. Gvardijan mi nudi da predvodim misu ali mu ustupam prioritet. Svom narodu govorim svake nedjelje, nek gvardijan nešto reče. Narod je više nego strpljiv. Čini mi se da naš kardinal  i neki svećenici previše ističu da moramo neprijatelje ljubiti. Ovaj naš narod ne zna mrziti i to mu ne treba govoriti. On to proživljava. Čini mi se da je neukusno previše isticati ljubav prema neprijatelju. Treba naglašavati ljubav prema svojoj obitelji, svom narodu a onda prema drugim narodima. To je prirodan put. Ako u ovom ratu naučimo ljubiti svoj narod, biti solidarni u nevolji…to je dobar temelj i za ljubav prema drugima pa i prema neprijatelju.

Nakon mise popio sam čašicu s gvardijanom. Pred crkvom sam se zadržao s ljudima u razgovoru. Stižu iz raznih krajeva Hrvatske (iz Istre) i pričaju svoja iskustva. Potom sam se navratio kod obitelji Turkalj (imaju sina svećenika). Razgovor o padu Slunja i patnjama kroz koje smo prolazili. Gledano sa distance naš je progon bio „uspješan“: spasili smo uglavnom živote djece i mladih. Razgledanje fotografija koje je baka ljubomorno nosila sa sobom preko Bosne. Kako je neka fotografija ponekad važna. Vratio sam se oko 22 sata u stan. Skuhao 2 hrenovke, popio šalicu mlijeka i dao se na sređivanje bilješki.

30.03.1993 (utorak)

Miran dan koji sam proveo pišući pisma i rješavajući nagomilane administrativne probleme. Skuhao sam za ručak grah s paštom ali mi zaprška nije uspjela pa mi je sve bilo jadno. Oko 17 skočio k Markezićima... Proveo večer u miru i tišini.

31.03.1993 (srijeda)

Nakon mise listanje novina. Oko 10 sati dolazi vlč. Joso Bogović. Idemo u Gazu, naselje za prognanike. Javljamo se ravnatelju N. Jurašinu. Tu zatičemo Ivanku i Ivicu iz Povjerenstva općine Slunj. Mnogo je problema: prostor skučen u kućicama. Ako je u pitanju 5-eročlana obitelj onda se nekako može, ali ako se sastave 2 obitelji po 3 i 2 člana to može biti nepodnošljivo. Tražimo prostor za misu. U blizini je vojarna koju možemo preurediti. Vlč. Bogović želi od Uskrsa misiti za svoje prognane župljane u franjevačkoj crkvi. Rad je u ovakvom kampu vrlo delikatan. Ručali smo kod oo. franjevaca i ponovno navratili u kamp Gazu. Zatim smo posjetili u uredu povjerenika općine Slunj g. Stipu Poljaka. U 16 sam se sati našao u svom staniću i malo počinuo. Iza 17 sati pošao sam prema Krašiću po vino za Uskrs. U zaseoku Medven Draga (brat s. Robertine). Dobio sam 20 litara vina. S ljudima sam se zadržao u ugodnom ćaskanju do 21.30 sati. Zaustavila me policija. Bili su to dečki iz Slunja pa smo ugodno porazgovarali. Po noći zaustavljaju i kontroliraju sva vozila.

01.04.2005 (četvrtak)

Druga godišnjica krvavog Uskrsa na Plitvicama. Pokušavam razmisliti što se je sve dogodilo u ove dvije godine…U 10.30 sati u domu HV prof. Kurečić govori svim djelatnicima u katehizaciji o iskustvima i problematici odgoja u vjeri. Bilo nas je 30. Odmah u 13 sati pokop na Jamadolu Anke Obrovac iz Ponora a iza pokopa misa u crkvici Srca Isusova. Odmah iza mise produžio sam u Lukovdol. Bilo je 15 sati. Dočekao me obilan ručak. Oko 17 samo krenuli preko Vrbovskog – pridružio se vlč. Mate Vuković – u Mrkopalj. Uskrsna ispovijed. Prema Mrkoplju sve veći snijeg, ima ga preko pola metra ali je cesta očišćena. Skupilo se više od 10 svećenika. U 18 sati (to je prvi od tri dana ispovijedanja). Skladno pjevanje u crkvi a u kući ugodno ćaskanje. Svećenici su prezaposleni u ovim vremenima pa se osjeti umor.Vratismo se preko Vrbovskog  u Lukovdol gdje sam još pola sata ćakulao. Oko 23 sata ušao sam u svoj stan u Domobranskoj u Karlovcu.

02.04.1993 (petak)

Probudio sam se umoran i s glavoboljom. Vjeronauk u školi a zadnji je dan škole. Nešto sam si spremio za ručak. Danas je petak i nemrs. Iz Karitasa Zagreb traže jednu djevojčicu za put u Rim. Premalo je vremena a djevočica već mora imati putovnicu. Ravnatelj škole je izabrao Margitu Magdić. Najbolji je đak u školi. Bit će prigovora zašto baš ta djevojčica…ali

U 17 sati zvoni telefon: s. Mariangela iz Karlovac kaže da u 17.30 dolazi k meni teta Rafaela, s. franjevka, iz Splita. Međutim morao sam voziti Margitu u Zagreb jer je polazak u Rim u subotu u 6 ujutro. Krenuli smo prema Zagrebu, otac djevojčice Mirko i Margita. U Hrvatskom karitasu na Kaptolu 1 susreli smo mons. Stankovića, mons. Milovana (tajnik HBK), vlč. Dukića iz inozemne pastve. Djevojčicu smo ostavili čč. ss. I kratko posjetili vlč. J. Bogovića na Kaptolu 3. U 19.30 već sam bio u Karlovcu. Nakon TV-dnevnika pošao sam k fratrima. Teta Rafaela je čekala. Nakon večere dovezao sam je u stan u Domobranskoj.

03.04.1993 (subota)

Misa u 7.30. Praznici su i danas nemam napornih 6 sati vjeronauka u školi. Dan sam proveo sređujući bilješke i pripremajući nedjeljnu liturgiju. Subota je svećeniku dan sabranosti i tihog pripremanja proslave Dana Gospodnjeg. Toliko toga ima što bi trebalo pročitati.

04.04.1993 (nedjelja)

Cvjetnica. Dren je simbol Cvjetnice u našem kraju. Ovdje ga u Karlovcu nema. Ljudi su utrgnuli razne grančice. Na pijaci je bilo na prodaji i maslinovih grančica. Misa u 12 sati u domu HV. Mnogo ljudi. Ne mogu ući u dvoranu. Omladina ostaje u hodniku. Nažalost, nema mjesta. Zvučnici na zidu jesu neka veza, ali nema vizuelnog kontakta sa svećenikom. Nije bilo procesije jer je prostor neprikladan. Pozvao sam ljude – nabrojio imena svih naših župa – na strpljivost i vjeru u povratak. Teta Rafaela je pripremila ručak i na brzinu oko 14.30 krećemo u Zagreb. U Zagrebu narod čeka. Dobivam od tete Mare dva uskrsna jaja obojana na slunjski način. Jedna me žena pita: kad ćemo kući? Plače. Na rubu je živaca, pije apaurine. To me je potaklo da na kraju mise kažem: nitko nam ne može spriječiti povratak na naše pragove. U to nitko ne smije sumnjati!

Iza mise mnogo pitanja i uredovanje u sakristiji. S tetom posjećujemo naše na Trešnjevci Zvonka i Dragicu Dijak. Ugodan razgovor i sjećanje na Vaganac. U 22 sata sam u Karlovcu. Telefon zvoni: jedna gospođa moli pomoć da joj smjestim roditelje u naselje Gaza u Karlovcu. Slučaj je teži: u naselje imaju prvenstvo oni koji su bili smješteni u hotelima. Njeni su roditelji bili u privatnom smještaju gdje su dobili otkaz. Veliki je problem kako pomoći prognanicima smještenim kod njihovih rođaka. Vlada želi zaraditi devize zato prazni hotele. Mnoštvo problema.

05.04.1993 (ponedjeljak)

U 9 sati providiranje bolesnice  Stepić iz Cetingrada smještene u Gazi na br. 35. Uz kavu razgovor s prognanicima koji su se okupili u ovu kućicu. Doznajem da po glavi dobivaju ½  kg kruha. Sami kuhaju /imaju plin i struju/ a hranu dobivaju. Relativno su zadovoljni. U 16.30 ispovijedanje prije mise (u 17 sati). Nakon mise kod Jose Markezića.

6. travnja 1993 /utorak/

Topao i sunčan dan /6. travnja/. Misu sam zakazao za 17 sati. Prije mise mogućnost ispovijedanja. Ispovjedio sam 15 osoba prije i 10 iza mise. Deset do šest krenuo sam prema Rijeci kamo sam stigao 15 minuta prije osam navečer. Vožnja ugodna kroz Gorski Kotar. Užitak je bio gledati zalaz sunca: poput užarene crvene kugle spuštalo se prema brdima na zapadu.

07.04.1993 /srijeda/

U 9.30 u dvorištu nadbiskupije susret sa svećenicima koji pristižu iz raznih dijelova nadbiskupije. Veselim se ovom susretu povodom  Mise posvete ulja u katedrali. Tu su prognani svećenici, svećenici sa prvih linija bojišta, „isluženi“ i oni mlađi…U katedrali u 10.30 sati pvorka kreće iz sakristije  oko katedrale. Oko 100 svećenika  u albama i štolama djeluje impozantno. Koliko briga, tereta, tjeskoba, patnja…počiva  na ramenima ovih ljudi? Nekojima je ovo treći rat, prošli su komunističku diktaturu…

Nadbiskup govori polagano ali svaka riječ promišljena i na mjestu. Kako se odnosim prema otajstvima koja slavim? Ne smijem, mislim, pretjerivati: nitko nije dostojan časti koju kao svećenik obnaša. Za mene je preuzetost sebe učiniti tako kreposnim da budem dostojan sv. Otajstava koja slavim. Nisam ih dostojan ni onda kad sam najpobožniji. To je dar i kao dar i milost prihvaćen. Čini mi se da je ponekad crkvena vlast „frustrirala“ svećenike tražeći od njih savršenstvo i žigošući posrtaje i slabosti pojedinih svećenika. Od svećenika se traži zdravo „seljačko“ rasuđivanje i moral razboritog vjernika. Mnoge je ljude slomilo to što su od njih traženi zahtjevi koji nadilaze ljudsku narav. Čini mi se da i Crkva ide prema zrelosti  i u tom pogledu. Danas mnogo lakše prihvaća svećenike koji su imali neku nesmotrenu „avanturu“.

U 13 sati ručak u nadbiskupskom domu. Skroman ručak kako dolikuje ratnim prilikama. Nadbiskup je nakon zdravice pozvao mene imenom (kao slunjskog dekana) da progovorim kleru. Rekao sam par riječi: ne mogu ostaviti prognani narod jer vjeruje svećeniku i crkvi. Povratak je naš imperativ. Iskoristio sam mikrofon  pa sam pozvao vlč. Josipa Bogovića koji je bio na robiji 3,5 mjeseca. Bilo mu je drago da je mogao progovoriti. Lijepo je rekao par misli o svojim iskustvima. Govorili su župnici-dekani ugroženih dekanata (Gospić, Otočac, Ogulin). Odskakale su riječi mons. Pezelja. On je spočitnuo crkvi tj. biskupu da imaju samo verbalnu podršku obnovi. Na drugoj strani riječi dr. Marijana Jurčevića bile su poziv na optimizam. Ovo je vrijeme patnje a patnja je već oplođena. Svećenik je danas ne diskriminiran nego mu se nude šanse za rad.

Nakon ručka par riječi s nadbiskupom Pavlešić koji bi želio doći u Karlovac što sam pozdravio, a zatim razgovarao s ordinarijem Tamarutom. Njega sam pozvao u Karlovac jedne nedjelje kad to već želi ili može.

U 15.30 kod časne majke Terezijane na Drenovi. Molio sam je da odvoji 2 sestre za Karlovac, naselje Gaza gdje će uskoro biti smješteno 2.500 prognanika (80% iz slunjskog kraja). Poglavarica ne vidi u tome smisla. Sestre su joj sve zaposlene i do iza lipnja ne može na to pomišljati. Žao mi je jer bi sestre u tom naselju  bile više nego  potrebne. Morat ću tražiti sestre iz nekog drugog reda.

Navratio sam kod svoje nevjeste Mare na Drenovi i sestrične Katice. Pri povratku zadržao se kod Ivice Vukovića u Lukovdolu do iza 21 sat. Oko 22 došao sam u stan u Domobranskoj 20b u Karlovcu.

08.04.1993 (Veliki Četvrtak)

Lijepi sunačni dan. U Bosni bjesni rat. U utorak 06.04.1993. navršila se prva godina od izbijanja strahota u Bosni. Nakon akcije hrvatske vojske, kojom je oslobođena Maslenica, srpski su zlikovci sve češće počeli bacati  granate iznenada na Zadar, Šibenik, Biograd i sela na liniji razdvajanja. Prema dogovoru u Ženevi ovih dana HV se mora vratiti natrag (prema rezoluciji Vijeća sigurnosti). Ali, ne dolazi natrag srpska vlast nego kontrola UNPROFOR-a. Bože, kako svijet teško prihvaća Hrvatsku u njenim granicama. Toliko bombardiranje hrvatskih gradova gleda ravnodušno, a kad HV pokuša odgovoriti i protjerati zlikovce na razumnu udaljenost, svijet odmah reagira s optužbama na račun Hrvatske.

U 17 sati misa Večere Gospodnje u domu HV zajedno s Karlovčanima. Malo je čudno da vjernici ne drže do mise na Veliki Četvrtak. Zajedno smo spojili Slunjane i Karlovčane. Koncelebrirao sam sa župnikom Zidarićem. Dvorana, koja običnom nedjeljom ne može primiti samo vjernike Slunja, nije bila puna.

Nazvao me vlč. Vuković iz Lukovdola: njegovi stižu iz Uvale Scott (Kraljevica) u Gazu. Moli da ih dočekam i smjestim. Vlada iz hotela šalje prognanike u unutrašnjost u pripremljena naselja.

09.04.1993 (Veliki Petak)

Sunačan i topao proljetni dan. Oko 10 sati na pošti predao pošiljke. Svaki dan netko traži godišnjak Mostove.  Prošetao po tržnici: mnogo naroda, kao u mravinjaku. Svašta se prodaje: od rabljenih stvari do moderne tehnike. Pijaca dobro opskrbljena. Ipak, nisam našao morske ribe. Susrećem na svakom koraku naše ljude. Žalim što nisam ponesao fotoaparat jer ima zanimljivih stvari. Na pr. parkirani su traktor, konj sa zapregom i luksuzni automobil.

Ručao sam grah, bez riba.

U 14.30 bio sam pred domom HV. Počeo se skupljati  naš narod  na službu Muke Kristove u 15 sati. Dvorana je bila gotovo popunjena. Obredi su bili dostojanstveni i pobožni. Završili smo u 16.30 jer već u 17 obrede na istom mjestu imaju Karlovčani župe Srca Isusova.

Iza obreda s tetom Rafaelom pošao sam u naselje prognanika Gazu. Montažne kućice se popunjavaju: već je popunjeno 2.000 ljudi od 2.500 koliko naselje može primiti. Navratili smo se kod obitelji Nike Vukovića. Otac radi u Njemačkoj, a žena sa 2 djece do sada je bila u Uvali Scott. Inače su prognanici iz Drežničkog Selišta. Vlč. Ivica mu je brat. Jučer su stigli. Kćerkica se jako prestrašila kad je noćas zapucalo. Upozoravam da je to u Karlovcu skoro normalno…Susrećem mnogo ljudi iz naših krajeva: djece, mladih i starijih. Neki su tek pristigli i privikavaju se na novi ambijent. Neki su se već dobrano privikli. Sve u svemu život je ovdje dinamičan. Koliko će ovi ljudi ovdje ostati? Hoće li četnici zapucati po njima iz obližnjih brloga?

Kod druge obitelji Cindrić – Petrović zadržao sam se još duže. Ljudi su nezadovoljni hrvatskom politikom povlačenja (Maslenica). Obitelji Petrović sam predprošle nedjelje krstio treće dijete. To je najbolji odgovor agresorima: rađanje djece.

Navečer su mi došla dva sina zbog smrti oca. Umro je u bolnici, neprovidiran. Od raka. Pokopat ćemo ga sutra na Jamadolu.

HTV ima program prilagođen današnjem danu. Prenosila je izravno križni put  iz Koloseuma u Rimu koji je vodio Papa. Rim je naša povijest, pamćenje, svaki kamen obilježen tragovima kršćanske civilizacije.

10.04.1993 (Velika Subota)

Pomalo se bojim današnjeg dana:  10. travnja je dan NDH a to može biti dovoljan razlog da četnici bace granate na Karlovac. Ujutro sam išao na tržnicu. Sve vrevi od ljudi. Pred Uskrs kupuju zadnje sitnice. Ne mogu zamisliti da granata padne u ovo mnoštvo. Susrećem Ajku. Zabrinuto kaže da se nešto dogodilo tragično kod Josipdola. Naši su otišli u Bosnu po civile da ih tajno prevedu u slobodnu Hrvatsku. Naišli su na zasjedu i ima mrtvih, poginulih, zatočenih…Ali mi reče da o tom ne govorim  jer je sve još nejasno. Kao da se moja slutnja ispunja: da će današnji dan donijeti tragediju. Ptam se zašto su baš na Veliki Petak, uoči dana NDH, išli u Bosnu kad se dobro zna da će upravo oko toga dana četnici posebno otvoriti oči i stražariti…Tijekom dana pristižu sve dramatičnije vijesti iz okupiranog područja. Slutnje su opravdane…

Navečer u 21 sat vazmeno bdjenje za naše Slunjane u domu HV. Karlovčani su počeli u 19 sati i još nisu završili. Mrali smo kasniti 10-ak minuta. Počela je kiša tako da smo blagoslovili oganj u holu doma /tj. kadionicu/. Bdjenje je trajalo sat i pol. Iza bdjenja s tetom Rafaelom navratio k Markezićima gdje smo jeli uskrsno jelo.

11.04.1993 – Uskrs

U 9 sati vjenčanje dva para u crkvi Srca Isusova. Na matičnom su se vjenčali jučer a u crkvi danas. Vlado Butina (snimatelj)  mi reče da je Jenki poginuo i još trojica naših blizu izvora Mrežnice. Bilo ih je u grupi 52 navodno. Četvorica su došli u Ogulin. Ostali su se razbježali, mnogi ranjeni i traže pomoć. Pokušala je jedna satnija prići k njima ali su četnici oklopnjacima  i teškim oružjem zapriječili pristup. Kakav masakr!  UNPROFOR je navodno na licu mjesta i pravi uviđaj (ali pod četničkim diktatom). Bojim se da su naše odmah streljali kako ne bi imali s njima posla poslije. Bože, kakav Uskrs?!

U 12 sati misa u domu HV. Kišovit dan, kao da nebo plače nad našom tragedijom. Počeo sam misu deset minuta kasnije zbog  gužve. Dupkom puna dvorana, hodnici, hol. Krštenje Maje Žgela iz Lađevca. Prije mise ljudi prepričavaju što se dogodilo s našima na poligonu.  Nedostaje prava informacija pa ljudi svašta nadodaju i zamišljaju. Nekoje žene plaču. Pokušavam ih na misi ohrabriti. Ako budemo imali vjere, odlučnosti, sloge i smisla za žrtvu ništa nas ne može zaustaviti  u usponu prema slobodi. Hrvatska će biti onakva kako budemo htjeli i kako budemo odlučni. Iza mise opet rep ljudi za razne potrebe i probleme iz naših župa. Na početku mise sam izgovorio imena svih naših župa da se ljudi s njima povežu i da održimo emocionalnu vezu s domom. To je ljudima dosta važno.

Ručao sam u stanu s tetom a u 14.30 krenusmo prema Zagrebu /nas troje/. U Zagrebu ljudi pitaju za tragediju na poligonu kod Slunja. Ovaj me Uskrs podsjeća na krvavi Uskrs 1991. na Plitvicama kad smo u Slunju pred crkvom komentirali krvave događaje na Plitvicama ne sluteći što nas sve čeka u ove 2 godine.

Iza mise razgovori pred crkvom. G. Miro Modrušan iznosi probleme u političkim strukturama naše općine: opaža se nesloga i sitni lokalni interesi. To šteti općim interesima. Moli me da svojim autoritetom – crkva ima jedini autoritet – ublažim suprotnosti.

Posjetili smo u Velikoj Gorici obitelj Ive Markezića. Troje djece, dvosobni stan na 7. katu. Uzor katoličke obitelji. Pun stol jestvina. Razgovor o Vagancu i predivnim časovima sretnog djetinjastva. Kad ćemo se tamo naći? Bože, kako se oteglo progonstvo!

12.04.1993 (Uskrsni ponedjeljak)

Misa u 8 u crkvi Srca Isusova u Karlovcu. U 10.30 preč. Marijan Radanović me poziva da predvodim misu u crkvi Gospe Snježne na Dubovcu. To je bila župska crkva prije nego je izgrađena moderna sv. Josipa. Na brežuljku crkva djeluje romantično. Veoma je stara. Pogodila ju jedna granata i teško oštetila krov. Popravljena. Sva je islikana iznutra ali djeluje zapušteno. Kiša je i očekujemo malo naroda. Ipak, ispunjena je dupkom. Asistiraju mi kapelan i vlč. Željko (grkokatolički svećenik). Među pukom ima velik broj mojih Slunjana. Pobožan narod i ugodno je slaviti misu s takvim narodom. Posebno me je radovalo sviranje orgulja. Taj instrument ima nešto što nadilazi prostor i vrijeme.

Na ručku u župnom stanu (na Dubovcu). Posjetio sam potom vlč. Željka – grkokatoličkog svećenika, koji tu blizu ima malu crkvu koju je dobio od katolika na raspolaganje. Oženjen je. Zanimljiva je pojava grkokatolika u Hrvatskoj. Nisu li oni most prema pravoslavnim crkvama. Možda u budućnosti.

U popodnevnim satima posjetio me ogulinski kapelan vlč. Nikola Turkalj a potom vlč. Jure Turkalj (Plešce).

Danas u 14 sati zrakoplovi NATO-pakta počinju nadgledati nebo nad Bosnom. Je li to uvod u veći vojni angažman u Bosni, pokazat će vrijeme. Što to vrijedi kad je u Srebrenici danas ubijeno 15 plus 30 ljudi od strane četnika. Što znači kontroliranje neba ako je Srbiji moguće kopnenim putem  lifrovati ratnu tehniku u Bosnu. Je li to samo „farbanje“ svjetskih moćnika da ostave dojam da se nešto radi. Pokazat će vrijeme…

13.04.1993 (utorak)

Nisam izišao iz stana osim što sam odslužio misu u 8 sati u crkvi Srca Isusova. Unosio sam do 18 sati gospodinu Janku Jurčeviću referat (pod naslovom „Zdravstvo Slunja u domovinskom ratu“). On je diktirao i pri tome formulirao tekst tako da je to išlo sporo. Bolila su me leđa od 10 satnog sjedenja na neudobnoj stolici i za niskim stolićem.

14.04.2003 ( srijeda)

Dopodne pisao članak za Zvona. Zaručnici iz Cetingrada /Cindrić – Štajduhar/ koji su se trebali vjenčati  u subotu 17.04.1993. došli su odgoditi vjenčanje. Razlog je drama koja se ovih dana događa: grupa iz Kladuše – najviše Cetingrađana – upala u četničku zamku i stradala. Među nestalima je i njihov bratić. Ne mogu slaviti dok je on možda poginuo. Potreseni su. Doznajem da su na Veliki Petak  negdje kod izvora Mrežnice naišli na minsko polje koje su četnici postavili. Poginuo je Milan Oštrina Jenki i bračni par Barić Pero i Anka (oko 50-60 godina starosti). Izišli su na slobodni teritorij Hrvatske: 1) Franjo Lesar, 2) Božo Kampić, 3) Tomo Mlinac, 4) Milan Cindrić, 5) Nikola Cindrić, 6) Miroslav Jukić, 7) Mirjana Štefanac, 8) mladić Lončarić…Sudbina ostalih je neizvjesna. Radio Petrova Gora (srpski) javlja da je „osujećena ustaška diverzija“ te su 4 poginula i 13 ranjenih. Što je s ostalima? U grupi od 52 bilo je i muslimana. Oko 15 sati nazvao me Milan Ožura, brat vlč. Marijana Ožure, iz Delnica i reče da je upravo razgovarao s bratom Marijanom u Velikoj Kladuši. Marijan je živ i zdrav, ima vjeronauk i radi normalno. To me je iznenadilo jer su mi neki javili da je šlagiran. Od toga, hvala Bogu, ništa.

15.04.1993 (četvrtak)

Večernji list javlja da je pitomo selo u kanjonu Korane nedaloko Plitvica, koje se također zove Korana, spaljeno. Novinar T. Grkovski ovu vijest doznaje iz nedavno pristilog pisma iz onih krajeva (preko „plavaca“). To je zadnje selo od desetak kuća koje su četnici spalili i razorili.

Nazvao me prof. Scarsini iz Verone. Dolazi za 8 dana u Zagreb i navratit će zajedno s direktorom Karitasa k meni. Potom poziv Centra ra raspodjelu humanitarne pomoći da dođem u Gazu. Stigla je talijanska delegacija s humanitarnom pomoći, u njoj je svećenik, pa me žele upoznati. Talijani su došli s pompom, fotoaparatima, nekakvim uniformama i sa tri kombija pomoći. Među njima je i novinarka kojoj sam dao Mostove.

Gledam vijesti. Srebrenica je pred padom: četnici su na puškomet od centra ovog napaćenog grada. Potresne slike ranjene i osakaćene djece. Svijet ostaje ravnodušan.

Na Šibenik bačene granate. Ima nekoliko mrtvih. Grad četnici nemilosrdno razaraju. Svijet ostaje ravnodušan. Svojom teškom artiljerijom žele slomiti hrvatski otpor. Kako svijet brzo reagira kad Hrvatska nešto poduzme. Kakva su to mjerila?

16.04.1993 (petak)

Sat vjeronauka prije i sat popodne. Poslao sam članak od 3 kartice u Rijeku za Zvona.Urednik me moli da preuzmem stalno mjesto u prostoru ovog  mjesečnika koji je na neki način i kronologija nadbiskupije. Dvojim se jer mislim da je bolje manje pisati a solidno, nego puno a „plitko“. Daju mi laskave komplimente za dosad objavljene članke pa me to potiče da dalje pišem. Bože, kako se mogu naoko banalne stvari zabilježiti i tako postaju „vječne“. Ipak, dobro je pisati i pribilježiti iskustva. Neke će ideje ogrijati i zapaliti nekoga budućeg čitača.

17.04.1993 (subota)

Šest sati vjeronauka. Iza ručka odmah put u Zagreb. Želi mi se pridružiti i teta Rafaela. Ostavio je na Pantovčaku kod čč.ss. Nedaleko Maksimira stan je obitelji Modrušan. Kod njih sam više puta noćivao za putovanja iz Rijeke u Zagreb. Danas se ženi Miro, najstariji od trojice sinova. On je pionir demokratskih promjena 1990/91. u Slunju. Student je šumarije. Djevojka je iz Drežnika. Krenuli smo oko 16.30 sati prema općini. Preuzeo sam ulogu snimatelja: video-traku i foto-snimke. Iako je civilno vjenčanje puno ceremonija i pomno „smišljeno“, ipak se ne može usporediti  s crkvenim vjenčanjem. Vjenčali su se u crkvi sv. Blaža a vjenčatelj je bio vlč.J. Bogović. Nakon vjenčanja, večera u stanu Modrušana. Bilo nas je tridesetak uzvanika. Ostao sam do 22 sata, a onda se vratio u Karlovac. Nerado idem subotom na vjenčanja  jer je nedjelja dan kad moram biti svjež. Ovaj sam put to učinio jer mi je Miro drag dečko i učinio je prilično za hrvatsku i kršćansku stvar. Vrativši se u Karlovac mogao sam razmišljati o našim mukama: ratu, prijetnji koja se nadvila nad nas i snazi života.

18.04.1993 (nedjelja)

Bijela nedjelja. Nakon mise u Karlovcu uzeo sam č. sestru i vlč. J. Bogovića. Pokušao sam na Pantovčaku potražiti tetu Rafaelu ali je nije bilo. Odvezao sam č. sestru na Tuškanac i u 15.30 već bio na Kaptolu 9. Iza mise odmah sam se vratio u Karlovac (uzeo g. Janka i gđu Modrušan).

19.04.1993 (ponedjeljak)

Propao mi, zbog pogreba, svećenički nogomet na Krivom Putu (Senj).

22.04.1993 (četvrtaka)

Dolzak direktora karitasa iz Verone i prof Scarsini-ja te s. Antonette. Posjetili smo prognaničko naselje Gaza, osnovnu školu Slunj (u naselju  Grabrik). Ručali u mom malom stanu. Ugovorili smo kamion hrane, gostovanje 50 djece u Veroni, izradu ručnih radova za talijansko tržište. To će sve od mene tražiti mnogo vremena i živaca ali se nešto mora činiti. Ostat ćemo dalje u kontaktu.

23.04.1993 (petak)

Put u Italiju, u grad Castelsangiovanni. Jučer me je posjetio vladin povjerenik za općunu Slunj g. Stipe Poljak i zamolio da im se pridružim u Italiju. Nisam imao namjeru ići  jer se radi o civilnoj proslavi na koju su oni pozvani. On je molio da idem i ja, da me očekuju i da bi bilo korisno. Pogotovo kad je 50-ero djece božićevalo u tom gradu u arnžmanu  crkve. Odlučio sam poći iako to nije lako: trebam naći zamjene za Zagreb i Karlovac u nedjelju. Gubim osam sati vjeronauka u petak i subotu. Telefonom sam sve sredio tako da sam u petak u 9 sati bio u Zagrebu u povjerenstvu. Krenuli smo u dva vozila u 11 sati, nas petero. Preko Ljubljane, Trsta, Venecije, Verone, Brescie, Piacenzza i gradić Castelsangiovanni. Stigli smo u 19 sati. Odsjeli u hotelu „Orso d´ oro“ (naravno troškove snosi grad Castelsangiovanni). Odamah su došli najviši funkcioneri da nas pozdrave. Nakon večere diskusija do 23 sata a onda spavanje.

24.04.1993 (subota)

U 8 sati sam misio u prekrasnoj župnoj crkvi na talijanskom. U 10 sati svečano primanje u općini i mali domijenak. Zdravice. Rekao sam i ja par riječi.

Večera u jednoj pizzeriji. Večerali smo pizzu „quatro stagioni“. Naš domaćin Bruno pokazuje dobro poznavanje političke situacije na Balkanu. On je pacifist i ne vidi rješenje u ratu i nasilju. Pitam kako bi se suprostavio četnicima  pacifizmom? Odgovara da bi i on u našoj situaciji drukčije reagirao i postupio vjerojatno kao mi.

25.04.1993 (nedjelja)

Misa u 10.30 sati. Puna crkva naroda. Uza mene je župnik Enrico. Misim na talijanskom. Progovorio sam iz srca k srcu premda mi je zapreka što ne mogu izraziti na talijanskom sve ono što bih želio.

U 15 sati defile gradom, a onda na trgu pred vijećnicom govori (u povodu oslobođenja Italije od fašizma). Posjetili smo nekoliko mjesta gdje su stradali talijanski patrioti. Impresivno su djelovali brežuljci nasađeni nepreglednim vinogradima. Marljivo su obrađeni. Jedan mi „partizan“ reče da su im Francuzi konkurenti u izvozu vina. Koliko je tu truda uloženo? Šofer Mile mi reče: „Da je to dati četnicima sve bi srušili i posijali granate“. Isti mi „partizan“ reče da nije bilo osvete iza rata između fašista i  pobjednika tj. snaga otpora. Fašisti su mogli šetati i zaposliti se iza rata bez problema. Amerikanci su oduzeli oružje i bili neka tampon zona. Bože, mislim, kakvo će biti pomirenje nas i naših četnika koji su nas opljačkali, protjerali i mnoge ubili!

U 20 sati oproštajna večera u restoranu „Barca“. Došla je sva općinska elita. Desetak vrsti jela. Uručena nam je monografija grada. Ja sam uručio 4 primjerka godišnjaka Mostovi 2003. Držao sam kratku zdravicu. Pričali smo o svemu. Talijani su dobro informirani. Gradonačelnik je više puta rekao da se crvene zbog Hrvatske i Bosne.

U 23 sata krenusmo prema Hrvatskoj. Široki autoputi, kišica. Povjerenik g. Poljak vozi moj auto. Na granici nas mrzovoljno odnosno pospano pogledaše. U Karlovac sam stigao oko 7 sati ujutro (26.04.1993), izvukao telefon iz zida i duboko zaspao snom pravednika.

26.04.1993 (ponedjeljak)

Probudio se u 11.30. Nešto poručao, opet malo zaspao, a u 17 sati misa. Nakon mise ugodno sam prebirao po uspomenama ova tri dana.

27.04.1993 (utorak)

U 11 sati put me vodi u Zagreb. U motelu Plitvice održava se konstituirajuća skupština općine Smoljanac. Našao sam se u ovom prelijepom zdanju. Tužno je vidjeti ovako velik i raskošan objekt bez turista i putnika. Skupilo nas se oko 30…Ponio sam video kameru i aparat pa sam pribilježio tijek sjednice. Za načelnika je izabran g. Ivica Kukuruzović iz Vaganca. Sve su to mladi dečki, većina u uniformama HV. Na bojišnici su. Dok to gledam, pitam se, hoće li oblaci zauvijek prekriti naš kraj? Danas su stupile na snagu  sankcije protiv Srbije. Ali, to je prekasno za mnoge. A i njihov učinak je dvojben… Uz mene je još vlč. J. Bogović od crkvenih osoba. Na kraju zajednička fotografija. 

Mile Pecić

 

DEMOGRAFSKI GUBICI KOTARA SLUNJ U DRUGOM SVJETSKOM RATU

Po prvi puta imena žrtava iznesena u javnost

Zahvaljujući istraživačkom radu g. Ivana Strižića u javnost su došla imena stradalih u Drugom svjetskom ratu kotara Slunj. Naime, spomenuti autor napisao je 2005. godine opsežnu knjigu (600 stranica) pod naslovom Žrtvoslov slunjskoga kotara, hrvatske vojne i civilne žrtve Drugog svjetskog rata i poraća. Knjiga je predstavljena 04.08.2005. u Slunju i pobudila veliko zanimanje. Po prvi put iznosi na vidjelo cjelokupne hrvatske žrtve kotara Slunj koje su do sada bile prešućivane ili djelomično obrađene, osvjetljava prilike, uzroke i posljedice ovih stravičnih stradanja. Zahvaljujući trudu g. Ivana Strižića možemo dobiti sliku demografskih gubitaka hrvatskog stanovništva u tadašnjem kotaru Slunj. Tadašnji kotar Slunj poklapa se sa prostorom koji danas obuhvaćaju općine Cetingrad, Rakovica i Grad Slunj. Po crkvenoj podjeli to su župe: Slunj, Blagaj, Cvitović, Cetingrad, Lađevac, Rakovica i Dražnik-Grad.

Evo broja žrtava Drugog svjetskog rata i poraća po općinama i naseljima u kotaru Slunj (imena će čitatelj naći u spomenutoj knjizi):

 

Općina CETINGRAD

Naslje                       vojne i civilne žrtve                   poginula kao partizani                       umrli od posljedica rata

Batnoga                   106                                 1                                            23

Batnoga-Pećine           2

Begovo Brdo               1                                 1

Bilo                            36                                2                                   

Bogovolja                  20                                 1                                              7

Cetingrad                   87                                 1                                            23

Cet. Varoš                 57                                 1                                             10

Delić Poljana              1                                                                                  4

Đurin Potok              23                                                                                   1

Gnojnice                   61                                 3                                                1

Gojkovac                    6

Grabarska                 53                                                                                 19

Kapljuv                    45                                                                                   9

Kestenje                   35                                 1                                                2

Komesarac               66                                 2                                              19

Kruškovača              70                                 1                                                8

Luke                         30                                 1  

Maljevac                  11

Mracelj                    12                                                                                    2

Palež                          6                                  

Pašin Potok              25                                  1                                                2

Podcetin                   39                                  1                                               11

Ponor                       63                                                                                     5

Radovica                 11                                                                                     3

Ruševica                 35                                                                                      7

Sadikovac               19                                                                                      3

Samarevci               6

Srednje selo            17                                                                                      1

Strmačka                  7                                                                                       1

Šiljkovača              33                                 18                                                  3

Tatar Varoš            40

Trnovi                    35

Ukupno              1058                               35                                              164

 

 

 

Općina DREŽNIK:

Naslje                       vojne i civilne žrtve                   poginula kao partizani                       umrli od posljedica rata

Čatrnja                      63                                    

Drežnik Grad          197                                3

Drežničko Selište    118                                5

Grabovac                  34

Irinovac                      4

Korana                        6

Lipovača                  68

Poljanak                   11

Smoljanac              121

Ukupno:                622                                  8

 

Općina PRIMIŠLJE:

Naslje                       vojne i civilne žrtve                   poginula kao partizani                       umrli od posljedica rata

G. Primišlje           15                                1

Tržić Tounjski                                           1

Ukupno:               15                                 2

 

 

Općina RAKOVICA:

Naslje          vojne i civilne žrtve             poginula kao partizani                       umrli od posljedica rata

Brajdić selo              15                                1                                          2

Brezovac                    3

Drage                       54

Jelov Klanac            83                               1

Korita                       70                               1

Lipovac                   15

Nova Kršlja             32                                                                             3

Oštarski Stanovi      48

Rakovica                54                              6

Rakovačko Selište  35

Ukupno:                 409                            9                                              5

 

 

Općina SLUNJ:

Naslje                       vojne i civilne žrtve                   poginula kao partizani                       umrli od posljedica rata

Arapovac                    11

Barić selo                   44                                                                          1

Cerovac                      36                           2

Cvitović                      57                           9

Čamerovac                 52

Dubrava                     46

Furjan  D.                110                            1

Furjan G.                 108                            2                                               1

Glinsko Vrelo            10                            2

Gornja Glina              84                            5 

Kremen  D.                17                    

Kremen G.                 41                            2

Lađevac D.                68                            1                  

Lađevac G.                36

Lađ. Selište  D.          30            

Lađ. Selište G.           26

Lumbardenik             58

Mali Vuković            16

Nikšić D.                   26

Nikšić G.                   14                           6    (G. i D. Nikšić)                   3

Novo selo                  18

Pleš selo                      8

Podmelnica               65                                 3                                          1

Popovac D.                 6

Popovac G.               63                                 1                                          6

Rastoke                     26                                 1

Salopek Luke            60 

Slunj                        140                              12                                          4

Taborište D.              28

Taborište G.              24                                3

Videkić selo                4

Ukupno:              1332                                50                                         16

 

 

Općina VELJUN:

Naslje                       vojne i civilne žrtve                   poginula kao partizani                       umrli od posljedica rata

Cvijanović Brdo          1

Donja Glina                 1                             8

Glinice                       43                             1

Hrv. Blagaj              134

Ukupno:                  179                             9

 

 

Vojne i civilne žrtve  kotara Slunj              3.728                  

Umrli neposredno  od posljedica rata            185

SVEUKUPNO                                           3.913

 

Sa žrtvama rata, nžalost, ponekad se može manipulirati. Poznato je da je jugoslavensko-komunistička ili bolje rečeno srpska historiografija uvećavala svoje žrtve a prešućivala druge. Nije se moglo znanstveno i objektivno istraživati žrtve Drugog svjetskog rata i poraća upravo zbog toga da se ne sruši mit koji su izgradili „istoričari“ po narudžbi  Partije. Očekivali smo da će demokratske promjene u Hrvatskoj vratiti dug prošlosti i iznijeti imena žrtava. To se nije dogodilo. Saborska komisija koja je trebala obaviti taj posao, nakon pobjede koalicije 2000. godine, prestala je raditi. Trud mnogih samozatajnih popisivača završio je u nekom podrumu. Do danas nema političke volje da iziđemo sa žrtvama. Ovu prazninu ili zastoj ispunjavaju bar donekle pojedinci i to na svoju ruku i „o svom trošku“. Takav je rad i g. Ivana Strižića koji je zagrizao ovaj veliki zalogaj i ponudio javnosti imena žrtava kotara Slunj. Ovaj se popis bazira najviše na iskazu živućih ljudi. Takvih je sve manje i zadnji je čas da otmemo zaboravu imena stradalih. Ovom popisu treba dodati još koji postotak onih kojih se nitko ne sjeće, koji su izbrisani iz pamćenja susjeda ili je čitava obitelj iskorijenjena. Takvih je, pretpostavljamo, oko 5%. Ali, možemo reći da je ovaj popis solidna osnova za stvaranje objektivne slike o žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća slunjskog kotara. 

            Iz spomenutog broja žrtava može se mnogo toga odčitati. Iz ove vrijedne knjige može se doznati koliki je postotak civila odnosno vojnika…Odmah nam pada na um pitanje koliki je demografski gubitak stanovništva. Ako je, prema Općem šematizmu Katoličke crkve u Jugoslaviji iz 1939. na tom prostoru živjelo 26.487 hrvatskog življa a poginulo od 1941. do 1947. godine 3.913 osoba, onda je gubitak 14,7%. Ovaj gubitak je neposredan. Posredni gubitak je nemjerljiv. Naime, radi se o mladom stanovništvu, u produktivnim godinama, pa demografski gubitak dobava dodatnu težinu.

            Nakon što su iznesena na svjetlo dana imena žrtava u našem kraju, kotaru Slunj, možemo odahnuti. Oni više nisu izgubljeni u bezimenoj masi nego su njihova imena dostupna svakome, za njih možemo moliti i imaju pravo javnosti. Tek sad možemo „pobijediti“ najmračnije razdoblje novije hrvatske povijesti i osloboditi energiju za budućnost. Dodajmo da nam je žao svih žrtava, nevino stradalih, bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu ili ideološku pripadnost. (mp)

 

----------------------------------------

IZ TISKA

 

„…ali bih ovdje htio spomenu­ti da je u tom pogledu na mene utjecao i pokojni kardinal Franjo Kuharić nekada župnik u Samo­boru. Njega su također zanimali znanstveni problemi, između ostalih posebno već spomenuta teorija »velikog praska« a kasnije i teorija determinističkog kaosa, i poticao me je da što dublje pro­niknem u taj odnos znanosti i vjere. Sjećam se kako mi je jed­nom davnom prigodom dok sam bio dječak govorio da znanost ima svoje granice. Kada sam ga upitao može li mi on pokazati gdje su te granice, mirno je rekao kako sada ne može, ali da trebam samo čekati jer ću ih jednom i sam otkriti i vidjeti. I doista je bio potpuno u pravu! Danas znanost fantastično napreduje, ali što je više znanstvenih spoznaja, to je sve više novih neriješenih proble­ma. Osim toga, znanstveni je opis stvarnosti toliko kompliciran da se on ne može u potpunosti rije­šiti, tako da mi ne opisujemo re­alnost nego pojednostavljen opis realnosti. Dakle nije riječ o real­nosti nego samo o njezinoj po­jednostavljenoj slici. Zato i znan­stvenik koji sve više napreduje postaje sve više svjestan granica svojih mogućnosti, postaje skro­man i otvoren prema Onomu tko je stvorio taj čudnovati, zadivlju­jući, velikim dijelom neistraženi i savršeni svijet“.

Akademik Vladimir Paar u GK od 01.05.2005.

 

Za domoljublje – ostavka!

 „Sintagme "civilno društvo" i "ljud­ska prava" ne znače ništa. Cijelo dru­štvo je civilno, a ljudska prava obuh­vaćaju sve ljude. Ali u diktiranoj javnoj percepciji udruge iz Domovinskog rata, kojima daje prednost spomenuta Strategija, mogu biti prezrene kao što su prezrene hrvatske žrtve, a nasuprot njima "civilno društvo" tvore homo­seksualci, izviđači, "umrežena" omla­dina, "mirovnjaci", gongovci, "zeleni", specifične ženske udruge i slični. Tko je vidio i da su "civilno društvo" poli­tičke i kulturne udruge hrvatskih ise­ljenika, katoličke misije u dijaspori! I tko je vidio da se u "civilnom dru­štvu" promiče hrvatsko domoljublje. Jer, u ovoj pretežito katoličkoj zemlji treba nametnuti protukatoličke krite­rije. Ne smije joj se dati da Domovin­ski rat baštini kao slavu i pobjednički trijumf, nego kao grijeh. Svrha muška­raca i žena u njoj ne smije biti obno­va nacije nego teatar liberalnih per­verzija. Njezino radništvo treba padati u još dublje ropstvo i siromaštvo dok će "vodeće udruge" sa svojom elitistič­kom pozicijom samo potvrđivati zada­ni raspored globalizacijskih elita koje će i dalje destruirati hrvatske duhov­ne, nacionalne i materijalne temelje. Pa je zato i zatražena ostavka Jadran­ke Cigelj, predstojnice Vladina ure­da za udruge, za koji je tim stručnja­ka napravio strategiju. Drznula se biti katolkinja i Hrvatica! A to se ni Bozanić ne usuđuje baš svaki dan - tek u oprez­no izabranim prigodama!“ Milan Ivkošić u članku „Za domoljublje – ostvka!“ u  Večernjem listu  od 28.10.2005

---------------------------------------

PREPORUČUJEMO KNJIGE

 

U velikom izboru knjiga koje se pojavljuju na hrvatskom jezičnom području skrećemo pažnju na neke naslove koji su vezani uz naš kraj. Uz redoviti godišnjak Mostovi preporučujemo ove naslove:

            ŽRTVOSLOV SLUNJSKOGA KOTARA, hrvatske vojne i civilne žrtve Drugoga svjetskoga rata i poraća, autora Ivana Strižića, nakladnici Pučko otvoreno učilište Slunj, Općinsko poglavarstvo Rakovica i Cetingrad, Slunj – Zagreb 2005., tvrdi uvez, 600 stranica, cijena 100.-kn. Ovo je prva knjiga koja znanstveno i objektivno osvjetljava okolnosti, uzroke i povode velikih stradanja u slunjskom kotaru koja su do sada bila prešućivana. Radi se o blizu 4.000 imena stradalih koja su spašena od zaborava. 

            RAKOVICA srce od Hrvata, povijest općine Rakovica, Zagreb 2003, 480 stranica /nakladnici Općinsko poglavarstvo Rakovice, “Mato Lovrak” d.o.o. i “DoNeHa” d.o.o. Zagreb/. Ovo je vrijedna monografija Rakovice kakvu bi poželjeli veliki gradovi.

ZAKOPANI DNEVNIK – dramatična zbivanja 1990-1991. u slunjskom kraju, autor Mile Pecić, koji je bilježio u dnevnik događaje 1991. i taj dnevnik zakopao u zemlju prije progona iz Slunja. Izdavač DoNeHa Zagreb 2003, str. 202, tvrdi uvez, cijena 50.-kn.

            GODINE OTPORA I HRABROSTI – čitanje znakova vremena i razmišljanja u razdoblju 1991-2003. godine, članci autora Mile Pecića objavljeni u godišnjaku Mostovi i drugdje. Izdavač DoNeHa Zagreb 2004, tvrdi uvez, cijena 50.-kn.

            ZBORNIK BISKUPA MILE BOGOVIĆA “PROŠLOST OBVEZUJE” – povijesni korijeni Gospićko-senjske biskupije, grupa autora, izdavač Teologija u Rijeci, Rijeka 2004, stranica 572.

            SREDNJOVJEKOVNE KATEDRALNE CRKVE KRBAVSKO-MODRUŠKE BISKUPIJE, autor Zorislav Horvat, Zagreb – Gospić 2003, 180 stranica.

            POSLJEDNJI KNEZ SLUNJSKI, pripovijest iz hrvatske povijesti 16. vijeka od dr. Rudolfa Horvata, nakladnik reprint izdanja Vladimir Katić, Slunj, 2005

            MUČENICI – GRADITELJI ZAJEDNIŠTVA, pastirska poslanica gospićko-senjskog biskupa mons. Mile Bogovića u povodu izgradnje Crkve hrvatskih mučenika, Gospić 2005

           

Ove tekstove uredio Mile Pecić a djelomično su objavljeni u godišnjaku Slunjskog dekanata MOSTOVI 2006

 

 

 

 

Dodati u rubriku Ostale župe Slunjskog dekanata:

            PLITVICE, župa Marije Majke Crkve, Mukinje 1P-a, 53431 PLITVIČKA JEZERA

 

U ISTOJ RUBRICI Svećenici Slunjskog dekanata:

Brisati Josip Štefančić i staviti Ivica Miloš

Dodati na br. 8 :

Ilija Janjić, ćupnik na Plitvicama, Mukinje 1P-a, 53431 PLITVIČKA JEZERA