Na današnji je dan 1960. godine preminuo je blaženi Alojzije Stepinac. Rođen je 8. svibnja 1898. godine. Nakon završene sjemenišne gimnazije kratko je pohađao Agronomski fakultet u Zagrebu jer se želio posvetiti gospodarstvu na očevu imanju. Doskora je od toga odustao. Nadošao je Prvi svjetski rat u kojem je bio ranjen i zarobljen. Studirao je u Rimu te zaređen za svećenika1930. godine. Uočena je njegova revnost i odgovornost te je 1934. zaređen je za biskupa. Zagrebački nadbiskup postaje 1937. Drugi svjetski rat je bio na vidiku. Pokrenuo je mnoge pokrete (katoličku akciju, karitas). Za vrijeme drugog svjetskog rata u svojim mogućnostima pomagao je progonjene i patnike. Prosvjedovao je protiv progona, diskriminacije, zatvaranja i ubijanja nevinih ljudi. Komunistička vlast je tražila da odvoji crkvu od zajedništva s Rimom što Stepinac nije mogao učiniti. U montiranom procesu osuđen je na 15 godina robije i prisilnog rada. Proveo je pet godina u Lepoglavi a ostali dio života u kućnom pritvoru u rodnom Krašiću. Njegova smrt 10.02. 1960. godine objavljena je u svim svjetskim novinama. Bio je simbol otpora jednom i drugom totalitarizmu, nacističkom i komunističkom.
Danas u 10.30 sati misa u Krašiću koju će izravno prenositi i HRT.
Danas u Slunju snijeg, magla…
Strahote koje su se događale u Drugom svjetskom ratu i poraću nisu prestale. Povijest se ponavlja. Donosimo svjedočanstvo jedne od mnogih žena iz libijskog logora. Možda će nekima biti slabo kad bude čitao ovo svjedočanstvo objavljeno u Famiglia cristiana.
Libijski konc-logori – Nisu to zatvori nego radije koncentracioni logori. Događa se u Libiji preko Sredozemnog mora. Zatvori su mjesta gdje su zatvorene osobe lišene slobode po odredbi nadležne vlasti. Tisuće osoba zatvorene u Libiji, nisu učinile nikakvo kazneno djelo, nije nikakv sud izrekao pravorijek da budu lišene slobode. Žene, muškarci, djeca , adolescenti, zatvoreni u libijskim konc-logorima ne samo da su lišeni slobode nego su u mnogim slučajevima podvrgnuti torturama, ubojstvima, batinanju, elektrošokovima, seksualnom nasilju. Ne samo da su lišeni slobode nego su lišeni hrane i vode: hrana i voda su racionalizirani tako da ih održe na životu samo zato da bi ih prodali nekom drugom trgovcu za prisilne radove u nekom drugom libijskom logoru.
Po svjedočanstvu izbjeglica, koji su uspjeli pobjeći iz ovih mjesta pakla, dolazimo do informacija, potresnih informacija. “Bili smo zatvoreni u jednom vladinom prljavom prostoru, prenatrpanom ženama i djecom. Svaki su dan žene silovane od strane stražara i morale su raditi za njih. Kad dolazi nova “pošiljka” žena i djece, da bi napravili mjesto za njih, biraju među nama slabije djevojčice ili one trudne ili s malom djecom i ubijaju ih pred našim očima. Povremeno pucanjem, drugi put ih batinaju i završavaju masakriranjem njihovih glava udarcem puškom. Iza toga smo bile prisiljene očistiti krv žrtava a potom smo morale zajedno sa stražarima beživotna tijela ili ona koja su još u agoniji, bacati u pustinju ili obližnja polja. Tako pripovijeda jedna tražiteljica azila iz Etiopije. Dok govori pogled joj je odsutan kao tijelo lišeno duše. Zahvaljujući njoj uspijevamo saznati o nevinim žrtvama u libijskim kampovima.
Mlada žena nam priča u suzama kako su molile stražare da ne odvode dvoje djece žene koju su upravo ubili moleći ih da poštede bar malene o kojima će se brinuti zatvorenice u ime ubijene majke. Nije bilo nikakvog milosrđa sa strane stražara a maleni su odvedeni i nisu se nikad vratili. “ Ne znam što su učinili s njima” – nastavlja. “Bili su jako maleni, plakali su. Bili su prestrašeni i stiskali su su se uza me da ih stražari ne odvedu ali nisu uspjeli ostati”. Mlada žena nastavlja iskaz o okrutnosti libijskih logora pri čemu ju je prekidao plač. Želi se osloboditi od ovih strahota. Želi da se zna što se događa u Libiji jer je uspjela preživjeti i osjeća dužnost svjedočiti “da nitko više ne iskusi ove strahote”. (prema Famiglia Cristiana)
Što reći? Uznemireni smo mi koji živimo u miru i obilju. Na djelu je sotonski projekt ubijanja ljudi. Sotona se služi ljudima da ih uvuče u ubijanje, klanje i u tome uživa. Solidarnost u zlu postaje pogonska snaga sluga sotone. Mi to zovemo udruženi zločinački pothvat. Dok mi o tom diskutiramo toliki nevini pate. Možemo vapiti i apelirati na svjetske moćnike da otklone uzroke tolikih migracija, bijega milijuna ljudi koji traže spas pred nasiljem, sušom, terorizmom…Državnici, svjetski moćnici, trebaju otklanjati uzroke ovih strahota. U našoj nedavnoj prošlosti bili smo svjedoci i osjetili smo na svojoj koži strahote koje je prouzročila agresija. Osjetili smo ravnodušnost velikog svijeta ali i ruku pomoćnicu dobrih ljudi. Oduprli smo se zlu odlučno i hrabro. Ali, moramo misliti i na one koji danas trpe. Naša molitva je snaga koja potiskuje mrak zla. Zlo umanjujemo našom ljubavlju, dobrotom, žrtvom za druge.
U ovaj hladni i ponekad okrutni svijet Krist je unio ljubav kao snagu koja nas jedina može spasiti