Borićevac: naša suza i naša snaga

27 srp.

Dan pomalo tugaljiv. Uputili smo se prema Borićevcu, mjestu koje je izbrisano nakon 1945. s geografske karte. U Lapcu upada u oči lijepa novoizgrađena crkva. Pada lagana kiša a onda opet sunce.  Nakon desetak minuta ulazimo u Borićevac. Prema crkvenom šematizmu iz 1939. župa Borićevac broji nešto manje od 2.000 duša. Župnik je Ivan Friščić. Godine 1941. na današnji dan, dakle 27. srpnja 1941. dignut je “ustanak”. Protiv koga? Ljudi s kokardama i petokrakama upali su u  Brotnju, zaselak između Donjeg Lapca i Srba okrutno pobili sve članove 6 obitelji Ivezić, ukupno 37 osoba, među kojima je bilo 12-ero djece u dobi od tri do 14 godina. Žrtve su pretpostavlja se, žive bačene u obližnje jame – u jamu na Dabinom vrhu, u Klancu te u jamu Golubinku. Imena žrtava objavljena su u knjizi Josipa Pavičića.  Nakon toga Hrvati u Borićevcu pred prijetnjama spašavali su se 1. i 2. kolovoza 1941. bijegom prema Kulen Vakufu, a oni koji su ostali u kućama poubijani su, kuće razorene, crkva spaljena. Istu sudbinu doživjeli su i Udbinjani na sv. Luciju 13.12.1942. Ovo je, očito, bio smišljeni plan etničkog čišćenja Hrvata sa ovih prostora. Preživjeli se nisu smjeli vratiti na svoja ognjišta. O ovim zločinima za komunističke Jugoslavije vladala je zavjera šutnje.

Danas u 14 sati župnu crkvu ispunili su ljudi s raznih strana. Među njima grupa potomaka prognanih Borićevljana. Crkva je obnovljena, bar izvana. A zidine ove crkve stršale su od 1941. do naših dana. Misu predvodi slunjski župnik Mile Pecić uz koncelebraciju župnika vlč. Dine Rupčića i mons. Mile Čančara. Župnik Dino pozdravio je ugledne goste: izaslanika Predsjednice, predstavnike Ministarstva branitelja, udruga…Na početku je voditelj pozvao prisutne da na ovom mjestu velike patnje izbace iz srca svaku gorčinu, pogotovo osjećaje revanšizma ili mržnje i da se otvore ljubavi. U propovjedi je istakao da se moramo danas vratiti u bremenitu prošlost ali ne da nas ona optereti i zarobi nego da se ispunimo hrabrošću ljubavi. A povijesna istina gorka je i potresna: ubijeni su ili protjerani bespomoćni ljudi. Ovo su bili skromni, mali ljudi. Nisu mogli nikoga ugroziti. Živjeli su od žuljeva svojih ruku, radovali se izlasku i zalasku sunca. Druga je činjenica da se preživjeli nisu mogli niti smjeli vratiti na svoja ognjišta. Treća činjenica je da je nad ovim pokoljem i stradanju nevinih vladala zavjera šutnje.

Zašto nevini stradavaju? Ostajemo zbunjeni pred Božjom dobrotom i pravdom. Kako Bog može dozvoliti da toliki nevini trpe – često je pitanje. Nećemo dokučiti misterij zla u svijetu u potpunosti. Ipak, možemo u svjetlu Kristove smrti na križu doći do svjetla u tami. Krist je trpio nevin u sramoti – bio je ubrojen među razbojnike, trpio je u samoći – svi su ga napustili i u silnoj patnji. Time je dotaknuo ljudsku patnju do dna. Nijedna ljudska patnja pa ni ona nevinih nije strana Kristu. Ali ga zlo nije zarobilo. Ostao je u Očevoj ljubavi. Zlo u svijetu ne možemo pobijediti zlom nego ljubavlju. Čak u trenutku najokrutnije smrti samo nas hrabrost ljubavi može izdići iznad besmisla mržnje. Mržnja razara i uništava ponajprije nas same.  Samo oni koji ljube ostaju na liniji života.

Misa u župnoj crkvi u Borićevcu

Naveo je detalj iz 1991. kad je zarobljen i zlostavljan s grupom koja je trebala u spaljenom selu Vaganac potražiti nestale starije osobe. Od njega je uniformirani vojnik tražio da se “prekrsti s tri prsta”. Tri prsta simbol su Presvetog Trojstva u koje smo kršteni. Božji san je da dođemo u Božji trojstveni život. U sljepoći srca ljudi mogu učiniti grozne stvari. Poput Pavla /Savla/ koji je progonio i pustošio crkvu. Kad je pao s konja oholosti, oslijepio i ponovno progledao, otkrio je ljepotu Božje ljubavi koja je u Kristu pokazala nepojmljivu snagu. On će uskliknuti: nema više Grk, Rimljanin, rob, slobodnjak, muško, žensko.. Svi smo jedno u Kristu. On će isticati da je najmanji među apostolima jer je progonio crkvu Božju ali “milošću Božjom jesam što jesam!” Ovo je šansa za svakog čovjeka, za one koji su pali do dna da u Božjem milosrđu nađu novi početak. Obraćenje s pokajanjem i oproštenjem  ravno je uskrsnuću mrtvog.

Nakon mise narod je u procesiji došao do zajedničke grobnice ubijenih Ivezića u župskom groblju. Grobnica je blagoslovljena i narod se pomolio. Kod spomenika žrtvama stradalih položili su vijence ime Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović umirovljeni general pukovnik Mile Ćuk, a u ime Vlade RH i Ministarstva hrvatskih branitelja pomoćnik ministra Stjepan Sučić i državni tajnik Ivan Vukić. Vijence su položili i predstavnici udruge Hrvatski domobran, podružnica Osijek, Zaprešić, Zadar i Sisak, zatim Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Udruge branitelja Slunja, Rakovice i Cetingrada, branitelja iz Malog Lošinja, Udruge Hrvatske domovinske vojske 1941.-45. iz Ogulina kao i Hrvatske stranke prava.
…Potresno svjedočansvo ovdje je izrekla Borićevljanka Marija Bebić Krpan koja je kao šestogodišnja djevojčica bila svjedok tih događanja. Na pr. natjerali su starijeg čovjeka da na putu prema jami svira. Odrasle su ubijali prije bacanja u jamu a djecu su živu bacali…

 

 

Zajednička grobnica pobijenih Ivezića

Potresno svjedočanstvo dala je mještanka koja je 1941. imala šest godina

Vijence su položile udruge i pojedincu (na snimku predstavnici slunjskih branitelj)

 

 

 

 

 

 

3 komentara za “Borićevac: naša suza i naša snaga

  1. Pingback: Hrvatsko nebo

  2. Pingback: Borićevac: naša suza i naša snaga | Hrvatsko nebo

  3. Pingback: Borićevac: naša suza i naša snaga - Hrvatska udruga Benedikt

Komentari su isključeni