Emaus u Vagancu

29 ožu

U danima nakon Uskrsa običavamo nekoga posjetiti. Mi to zovemo Emaus. Sjećanje na dvojicu učenika koji bježe iz Jeruzalema nakon Isusova svršetka na Križu. Utučeni: sve je propalo – mislili su. Isus im se pridružio na putu u Emaus gdje su ga prepoznali kod “lomljenja kruha”. Nitko to nije mogao uraditi kao Isus! U pouskrsno vrijeme posjetimo drage osobe, posebno bolesne i usamljene…Put nas u predvečerje vodi u Vaganac. Selo obasjano suncem kao da je zaspalo. Ono malo ljudi povuklo se u kuće. Kod bake Mare iza koje je 90 godina. Oči oslabile, opća nemoć. Ovisi o dobroti drugih. Dane provodi u molitvi i predanju u Božje ruke. Mudrost križa nije joj neka teorija nego ona živi križ s Kristom raspetim…Zalazak sunca neobičan. Netko zapalio suhu travu na nekadašnjem pašnjaku zvanom Gmaina. Vatra se širi i bez pomoći vatrogasaca neće se sama ugasiti. Šteta. Kad je pao mrak vatra izgleda kao stihija koja sve uništava pred sobom.

2903161a

Ulazak u Vaganac

2903161c

U Vagancu vidimo lijepe kuće

2903161d

Pogled prema groblju, školi, crkvi

2903161e

Vatra na Gmaini

2903161g

Po noći vatra izgleda zastrašujuće

2903161f