Jutros je slavljena zornica u 6,25 sati u slunjskoj crkvi a odmah potom je počela božićna ispovijed. Na raspolaganju je petorica svećenika a kasnije i šestorica. Ovo je prilika da se ispovjedimo, doživimo oproštenje i istinsku božićnu radost. U svojoj oholosti čovjek potiskuje krivnju. Prvi čovjek svaljuje krivnju na ženu, ona na zmiju. Okrivit ćemo sve druge za svoje ludosti a sebe ispričati. Ovo je taktika sotone: želi nas uvjeriti da nema osobnog grijeha. Drugi korak je besmisao, očaj. Neprijatelj želi da takav završi u osobnoj destrukciji: nema ti lijeka!. Ta rečenica odzvanja i vodi u očaj, mrak, tamu, besmisao, samoubojstvo. Međutim Božje je milosrđe veće od naših slabosti i padova. Ispovijed je istinsko ozdravljenje. Kod ispovijedi ne radi se o časovitim slabostima, psovkama na pr. nego se radi o stanju ravnodušnosti, ignoriranja pa i prezira Božje ljubavi. Kad se takav vrati Božjoj ljubavi ne samo da je ozdravljen nego se ovomu raduje nebo. “Ovaj moj sin bijaše mrtav i oživje!” – reći će otac sinu koji se vratio. Danas sam kao svećenik posjetio dva bolesnika. Zli ljudi vrte priču da dolazak svećenika bolesniku znači kraj! A upravo je obratno: to je istinsko ozdravljenje. Naša granica nije smrt nego ljubav! Mi ne mjerimo svoj život godinama nego ga mjerimo darom Ljubavi.
Jedna od grupa jutros
Oni su prepoznali Božju ljubav i povjerovali joj!