Život s virusom: hrvatsko široko srce i razum

20 ožu

Lijepi sunčani dan u Slunju. Trebam platiti ratu struje. U banki primaju jednu po jednu stranku. Ljudi stoje ispred ulaza u razmaku od dva metra. Krhka činovnica, mlad majka s dvoje djece, prima moj virman. U mojoj aljkavosti nisam sve točno ispunio, čak jedna broj krivo napisao. Ona je našla rješenje i sve uskladila. Druge stranke čekaju i tako satima…Bože, pomislim, koliko ima ljudi u našoj domovini koji su na prvoj crti rata protiv virusa. Oni to rade tiho, svjesni rizika ali imaju široko srce. Možda im je u podsvijesti onaj osjećaj: pa neka i umrem ali je to za druge! To nas podsjeća na domovinski rat kad smo se samoorganizirali. Sjećam se da su naši prijatelji iz Italije dolazili u Karlovac u jeku rata. U zatišjima slavili smo misu u domu JNA u Karlovcu! Oni su vidjeli mladiće u odorama na misi. Pitali su moraju li oni ići u rat. Rekao sam da oni žele braniti druge nemoćne, djecu i starce. Odgovorili su da oni nemaju takvu mladost. Bili su zavidni. Ovaj rat s virusom pokazao je isto tako našu ne samo širinu srca nego i organiziranost. Ako je u Italiji za prvih 14 dana pojave virusa zaraženo 27 tisuća a u Hrvatskoj stotinjak, onda to govori samo po sebi. A Hrvatska je turistička zemlja! Virus su donijeli radnici iz Italije, zapadnih zemalja. U ovome ratu s virusom pojavljuju se ljudi širokog srca: oni ne srljaju  slijepo ali pogađaju problem u srž. Emocionalna inteligencija ovdje je važnija od titula i ordenja. Tako su mali ljudi učinili i čine velike stvari tako da se pitamo otkuda  im tolika mudrost ili hrabrost. U ovoj kriznoj situaciji naš je narod opet pokazao samoorganiziranost: od premijera, ministra zdravstva, vrhunskih epdemiologa do crkve i raznih službi. Kao u domovinskom ratu tako su i sada neki na prvoj crti. To su liječnici, medicinske sestre, radnici u nužnim službama, čistačice bez kojih bi život postao nemoguć.   Ako možemo povući neku usporedbu s domovinskim ratom, onda se neke stvari  i danas ponavljaju. Narod smo u svjetskom vrhu po organiziranosti u vanrednim prilikama. To pokazujemo i sada. Naša djeca koja su otišla na rad na pr. u Irsku zarobljeni su. Ne mogu kući, posla nema. U čudnom su stanju. A domovina ih zove…Dok sam se vraćao u svoju “izolaciju” svako toliko protutnji šleper. Treba dovesti hranu i osnovne potrepštine do Dubrovnika. Hvala Bogu sad nema barikada pa svi dijelovi Hrvatske mogu biti opskrbljeni. Ali, za volanom netko mora sjediti i biti oprezan…Međutim, sada je vrijeme razuma, discipline, odgovornosti za živote drugih. Svojim ignoriranjem mjera možemo naškoditi drugom.

U Italiji umrlo 30 svećenika – Sjevernotalijanski grad Bergamo bori se s epidemijom koronavirusa. Prema najnovijim podacima (petak) tamo je 4.300 zaraženih, više nego u ijednoj talijanskoj provinciji. Radi se o stotinama mrtvih. Bolnički svećenik Aquilino Apassiti (84) opisuje dramatičnu situaciju u intervjuu “Stampi”: “Ljudi umiru sami, nitko ih ne može posjetiti da se oprosti s njima.  On je preživio Drugi svjetski rat, susreo se s leprom (gubom) i malarijom u Amazoni “ali nisam tako šokantne scene doživio”.

“Naše noći u Bergamu pod znakom su sirena prve pomoći i kamiona koji odvoze mrtve” – kaže jedna stanovnica. Grad je to koji je nediscipliniran. Vidjela sam pred par dana ljude kako jedu sladoled u lokalu!”

Prema podacima umrlo je u Italiji 30 svećenika od virusa a od toga 16 samo u Begamu.

Ove podatke ne iznosima zbog panike nego upravo da zadržimo razum i prisebnsot, disciplinu i odgovorno se ponašamo. Ne treba paničariti: preporučene mjere mogu zaustaviti virus. Najranjiviji su kronični bolesnici.