Četvrtak u Slunju. Toplo, sunčano i ugodno jutro. Izlazak sunca ima nešto tajanstveno: rađa se novi dan, tama bježi pred svjetlom. Jutros je izlazak sunca bio dojmljiv. Naše pokojnike pokapamo tako da gledaju prema izlasku sunca koje simbolizira Krista uskrsloga. Krist je pobijedio tamu i donio svjetlost! Radi nas i našega spasenja Krist je sišao u smrt: predao se do kraja. Time nam rječito pokazuje kako Bog oprašta i ljubi. Ljubi nas i prije nego nam je oprostio i oprašta nam jer nas ljubi. Upravo po opraštanju dospijevamo do Božje ljubavi. Tek kad spoznamo vlastiti grijeh otvara nam se puti k Bogu, njegovoj ljubavi. Boga ne možemo spoznati ako se smatramo “pravednima”, ako zarobljeni ohološću sebe stavljamo na prijestolje. Kad spoznam da sam potreban opraštanja i spasenja, postajem sposoban otkriti dar Božje ljubavi te s tim u vezi dar opraštanja i spasenja. Krist je svjetlo svijeta. Svjetlo ima svoju strukturu, brzinu a tama? Tama je nedostatak svjetla. Ostati u tami znači ostati u paklu, u izolaciji…
Jutros rano u Slunju je počeo sajam. Kao svakog četvrtka. Opaža se manji broj štandova i manji broj posjetitelja. Oprez zbog koronavirusa koji je opasnost mlađima i starijima, bogatima i siromašnima. Zašto je ova kušnja pogodila čovječanstvo? Ovo pitanje postavljaju vjernici i nevjernici, bogati i siromašni. Bog ne ispunjava naše sebične želje nego ispunjava svoj plan spasenja svakog čovjeka. Ova kriza ima svoje mjesto u Božjem planu. Kao što injekcija u očima djeteta izgleda zlo a zapravo je spašavanje života, tako i mi doživljavamo ovu krizu kao nesreću ali…
Prošetali smo po sajmu, susreli drage ljude koji kupuju ili prodaju. Terase kafića su popunjene. Neki hodaju s maskom na otvorenom. Maske se nude i na štandovima…Susreli smo dragog čovjeka i prijatelje Vinka koji je u 94. godini života. Živi sam sa svojim mačkom. Odlazak u sajam mu je nutarnja potreba: vidi prijatelje i plati neke režije. Doduše, krug prijatelja se suzuje. Ponudili smo mu prijevoz do kuće udaljene 4 kilometra. Razgovor je s njim ugodan. Njegov kut gledanja je drugačiji: u predvečerje života gleda zrelije. Zbunjuju ga prazne kuće kojih je svaki dan više. S djetinjom zahvalnošću zahvaljivao je za učinjenu uslugu. U nevoljama života duhovno je rastao. Vraćamo se djetinjoj otvorenosti: prihvaćamo i predajemo se u ruke Božje. Kao što se đak predaje vodstvu učitelja, kao što se bolesnik predaje u ruke liječnika…tako se na isteku vremena predajemo u Božji zagrljaj. To je novi početak. “Sestrica smrt” kako je naziva sv. Franjo, oslobađa nas naših sljepoća i otvara nove dimenzije o kojima nismo mogli ni slutiti.
