Na današnji dan 1991. nebo je plakalo – Selo Vaganac pretvoreno je u noći 8, listopada 1991. u buktinju. Nakon cjelodnevnog bombardiranja svim mogućim oružjima u noći su gorjele kuće ovog relativno malog sela. JNA sa svojim paravojnim formacijama razarali su kuću po kuću. U kućama su ostale starije osobe. Izbjegli Vagančani koji su u noći stigli u Slunj (32 km) preplašeni, sa zavežljajem, plakali su za onima koji su ostali u kućama. Nitko ne zna što je s njima i nitko se ne brine! Morali smo pregovarati s JNA na poligonu Slunj da nam osigura pristup spaljenom selu. Upravo na današnji dan krenusmo u tri vozila prema Vagancu u pratnji JNA: dvije časne sestre, dva svećenika, tri vozača i trojica mještana. JNA nas je vodila preko Plitvica, Prijeboja i u L. Petrovom selu izručila nas niškim specijalcima koji su nas pratili u spaljeno selo. Bilo je to na današnji dan, Nebo je plakalo. U razorenim i spaljenim kućama trebalo je kopati i tražiti mrtve i preživjele. Nismo imali ni alata ni vremena. U štabu su mi rekli da je baka Jeka Mikuljan skočila u bunar, Stipe Kukuruzović izgorio…(Nakon 1995. našli smo baku Jeku u bunari svezano oko vrata).Vodili su nas na aerodrom Željavu ne znamo zbog čega, Vjerojatno da vidimo njihovu silu oružja i ljude naoružane mržnjom. Na Prijeboju su iskočili iz grmova “knindže” i naredili da ih slijedimo. Uperenim automatima u nas vozili smo za njima prema Korenici. Ovdje nas je dočekao “goloruki narod”: morali smo se uhvatiti za ruke i ići kroz tu gomilu koja nas je udarala kišobranima, nogama, šakama…U podrumu “milicije” nastavak batinanja: oduzimanje dokumenata, Čitavu noć čuli su se jauci. Vrata su ćelije krvava. Izvodili su pojedince iz ćelije i udarali ih. U posebnoj su ćeliji bile časne sestre. Časna sestra Amalija im je govorila da mi ne možemo mrziti, da mi molimo za njih Meni su stavljali nož pod vrat s riječima “noćas si moj”. Gomila je ispred zgrade tražila da nas izvedu van da nas linčuju. Neshvatljivo: tolika koncentracija mržnje u tim ljudima! U neko doba noći bilo je malo zatišja. Vjerojatno su se umorili. Tada obnavljamo uspomene iz svog života. Život se vrti kao u filmu. Osobno sam se sjećao ugodnih i bezbrižnih dana. Tada se pojavi silna želje: Bože, ako iziđem živ radovat ću se novom danu. Koliki je dar ustati ujutro u miru, popiti kavu s prijateljima, radovati se izlasku sunca. Svaki posao je radost u miru. Kad svane novi dan radujem se danas kao malo dijete. Novi dan je dar, pogotovo u miru. Ostajem zapanjen nad mladićem koji je pucao u zgradu Sabora i sebi oduzeo život. Još se više čudim izljevu mržnje na društvenim mrežama u vezi s tim. Niste bili u paklu, mladosti, pa ne znate što je mir u slobodi. Možete mijenjati svijet ali ne nasiljem i ubijanjem. Mržnja razara. Idealne zajednice, države, nema na našoj planeti. Ona je zadatak koji treba strpljivim radom, tolerancijom izgrađivati. U svim su vremenima i kulturama prepoznati oni koji su u opće dobro ugradili sebe. Na koncu Krist je dao život za druge a nije nanio bol nikome te ostaje “istina, put i život!” (M.P.)
Razorena crkva u Vagancu
Č.s. Amalija Budimir