Je li patnja izgubljeno vrijeme? Obično mislimo da je patnja vrijeme beskorisno izgubljeno i žalimo za izgubljenim. Neki idu i tako daleko da patnju protumače kao Božju kaznu. Odmah moramo reći da patnja može biti plodno i blagoslovljeno vrijeme. Na koncu Isusova patnja na križu u sramoti, napuštenosti i silnoj patnji blagoslov je čitavom čovječanstvu. Jedan je dječak pitao majku: “Zašto su Isusa razapeli na križ?” Mati je odgovorila: “Zato što je bio zločest”. Ova mater odgaja dijete u uvjerenju da je patnja kazna. A to nije tako. Ovih je dana pariški kardinal, suočen sa uznapredovalim rakom, izgovorio riječi pred kojima ne možemo ostati ravnodušni: “Znate, lijepe su časti i titule. Lijepo je križ nositi na prsima, ali sada je križ u meni, u mojem životu, u mojem tijelu. Križ je zbilja u meni. Sad sam još više biskup i kardinal, jer Isus mi je darovao najveću čast – da se suobličim s njim po patnji.“ Patnja ujedinjena s Kristovom pravi je blagoslov a nikako izgubljeno vrijeme. Prema legendi sv. Petra su rimske vlasti osudile na smrt razapinjanjem na križ. Petar je navodno odgovorio: “Nisam dostojan da budem razapet kao moj Učitelj!” pa su ga razapeli s glavom prema dolje. Bože, koliko je dobrih ljudi trpjelo i nosilo križ s Isusom! Oni su prihvatili u svoj svojoj jednostavnosti patnju tako da ostanemo ganuti do suza. Na pr. majka koja umire od raka i ostavlja troje malodobne djece. Njezino trpljenje je vrhunac molitve Naša civilizacija ne želi o takvima govoriti jer su njima uspješni, zdravi, mladi…u centru zanimanja. Bolesnica koja je hodočastila u Lourdes sa željom da ozdravi nije ozdravila tjelesmo ali je duhovno progledala: otkrila je da njezino trpljenje ima smisla i ponijela je križ bolesti s Isusom velikodušno. Patnja nema zadnju riječ: zadnju riječ ima ljubav . Ali nema ljubavi bez patnje, bez boli. Sve patnje sadašnjeg trenutka nisu ništa prema slavi koja nas čeka.
Jutros je pravi jesenski dan u slunjskom kraju. Magla, hladnoća, pomalo kišovito. Snimak jutros u Cvitoviću