Danas slavimo Majku Božju Bistričku. Ovaj nas spomendan vodi u burnu povijest. Kip čudotvorne Gospe, koji datira iz 15. stoljeća, izradio je nepoznati majstor u stilu kasne gotike. Kip je prvotno bio u svetištu na Vinskom Vrhu a u 16. stoljeću premješten je u bistričku crkvu. Bio je zazidan zbog opsnosti i otkriven 1684. Prigodom 250. obljetnice svetišta 1935. kip je svečano okrunjen . Marija Bistrica je postala nacionalno svetište: u ovo svetište hodočaste vjernici iz svih krajeva i u velikim nevoljama kao i u znak zahvale. U sjeni svetišta žive i mole sestre bosonoge karmelićanke. Inače “sezona” hodočašća traje od Bijele nedjelje do kraja listopada. Posebni hodočasnik u ovo svetište je papa Ivan Pavao II koji je 3. listopada 1998. proglasio upravo u Bistrici blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Tada se u Bistrici okupilo oko pola milijuna ljudi. Organizirano su išli tada u Bistricu i vjernici iz Slunja i slunjskog kraja. Godišnje ovo svetište posjeti oko milijun hodočasnika.
Svetište MB Bistričke
Jutros smo slavili misu u slunjskoj crkvi u 8 sati. Svaka je misa neponovljivi događaj: Božji narod sudjeluje u žrtvi ljubavi, slavi uskrsnuće u iščekivanju slavnog Kristovog dolaska. To daje smisao našem radu i vremenu koje nam je povjereno…
Jutros u Slunju
Umrijeti služeći drugima – Vijest dolazi iz susjedne Italije: svećenik Don Graziano Gianola (47) ovih je dana bio na izletu s grupom mladih (njih 70) u planini Baldo u Trentinu (Italija). Pješačili su izazovnom stazom zvanoj “Staza poskoka” na nadmorskoj visini od kojih 1500 metara. U jednom trenutko don Graziano se spotakao i pao u provaliju duboku 15 metara. Odmah je pozvan helikopter te je prebačen u bolnicu u Trentu. Nije mu bilo spasa: preminuo je na dužnosti ili služeći drugima. Ima tu nešto simpatičnog: umrijeti služeći drugima! Život se ne mjeri brojem godina nego žrtvom koju smo unijeli u njega.
Da se prijatelji nađu ne treba neki veliki razlog. Tako su se i danas našla osmorica bez nekog ozbiljnog povoda. Istina, većina od njih su ljubitelji pecanja, brige za ribu i zaljubljenici u naše rijeke. Padne i koja šala. Svaki bi se dan trebali nasmijati iz dna duše. To čovjek ne može sam. Treba biti zajedno pa onda bude smjeha, razgovora, dogovora…