Dotaknuti srcem

1 lip

Prema biblijskom shvaćanju jezgra ili središte čovjeka je srce. U tom središtu svoje osobnosti čovjek doživljava sebe i Boga. Čovjek je neponovljiv u svojoj osobnosti. U čovjekovom srcu rađaju se najdublje emocije. Možemo se radovati s radosnima i plakati sa zaplakanima. Nažalost srce može biti zatrovano požudama, divljim strastima. U čovjekovom se srcu rađaju ratovi koji mogu ostaviti strahote u svijetu oko nas. Ali u srcu se događa istinski susret Bog i čovjeka: to je plamen ljubavi koji odganja  svaki strah. Ugodno nam je biti u društvu s nekim ljudima: iz njihove osobnosti izlazi neobjašnjiva toplina. Radi se o nesebičnoj ljubavi. Psalam 5 kaže: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni”. Nikad nije kasno poraditi na čistom srcu u kojem će biti mjesta za nesebičnu ljubav. Vrhunac ljubavi je pokazao Isus Krist. Sebe je dao za druge. U masi koja se tiskala oko Isusa jedna ga je žena dotakla. On je osjetio taj dodir pun vjere, ljubavi. Pitao je: “Tko se dotakao moje haljine?” Iako su ga mnogi dodirnuli u masi ova žena je to učinila s vjerom. Zato je Isus mogao reći toj ženi: “Vjera te tvoja ozdravila. Hajde u miru i budi iscijeljena od svoje bolesti”. (Mk 4,34) Možemo li i mi takvom vjerom dotaknuti Isusa da nas ozdravi?

Isusa vjernik dotiče u euharistiji. Euharistiji se ne može pristupiti bez čina kajanja. Pokajnički čin je priznanje svoje ograničenosti, krhkosti. To je preduvjet da se dogodi susret u ljubavi. Pandemija korone odvojila nas je jedne od drugih. Izbjegavanje kontakata osjetilo se i u našom crkvama. Bila je to velika kušnja za sve nas. Odahnuli smo kad smo odbacili maske. Ali, jesmo li izgubili kontakt s Isusom u njegovoj Riječi i u “lomljenju kruha”? Jesmo li napustili svoje mjesto za stolom kao što je to učinio Juda? Juda je otišao u mrak.

Nakon kišovitih i oblačnih dana danas se pojavilo sunce u slunjskom kraju. Neki su morali zagrijavati prostorije…