Okruženi čudesima

7 lip

Tko drži ljudski organizam tako savršeno da se ne raspadne? Tko vodi hod zvijezda? Tko poučava životinje kako će preživjeti i razmnožiti se? Ili: što to drži na okupu boje neke slike da prenose umjetnikovo nadahnuće? Materija je inertna, mrtva, sklona raspadanju. Tko je to drži u savršenim oblicima prirode, minerala, organizama, ljudskog djela? Tko?” – ovo pitanje postavio je vlč Tomislav Ivančić i na postavljeno pitanje on odgovara: “Očito je da je to neka Sila jača od materije i od čovjeka? Da je predivna, svemoćna, stvarateljska, dobra, sveta. Koja je to Snaga? To je Duh Sveti…” Mi živimo ovaj život okruženi tolikim čudesima i ne pomislimo da nam je sve to darovano. Ona lijepa pjesma “Milost” kaže: “Milost koja vodi sve nas, daje snagu i mir, oživjela je život moj: bijah slijep a sada vidim”. Može li čovjek biti slijep kod tolikih čudesa i darova? Moj did Ante kad bi u rano jutro obilazio polje ostao bi začuđen i zadivljen. On bi jednostavno zinuo i izrazio svoje divljenje, čuđenje  uzdahom: “Stvoritelju, kako si iz zemlje izvukao toliki kukuruz, pšenicu”. Zastrašujuća je čovjekova ravnodušnost koja postaje okrutnost prema čudesima koja nas okružuju. Najljepše što čovjek može dati Stvoritelju je zahvalnost. Molitva je u biti zahvaljivanje. Vjernici se okupljaju na euharistiju što znači zahvaljivanje. Zahvalnošću uspostavljamo odnos s Bogom.

Divan si Bože u svojim stvorovima! Sv. Franjo je djetinjom jednostavnošću hvalio brata vuka, ribama je propovijedao, smrt je zvao sestricom…Zastanimo i mi danas pred čudesima oko nas. Pozdravimo voćnjak, vrt, mahnimo rukom suncu, zagrlimo stablo…