Stigla nam je kratka vijest: jučer je preminuo fra Vice Blekić. Sprovod je u petak 21. srpnja na Mirogoju u 15.45. Ova je kratka vijest pobudila lavinu sjećanja na ovog dragog čovjeka, svećenika-trećoredca, duhovnog pisca, propovjednika, medijskog djelatnika. Dobro će ga se sjetiti Ogulinci i ogulinski kraj gdje je mnogo godina proboravio u pastvi. Mnogi će ga se sjetiti po križnom putu koji je napisao za Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini. Nastupao je na Hrvatskom radiju u obradi znamenitih ljudi u hrvatskoj povijesti, javljao se u više časopisa.
Fra Vice Blekić rođen je 30. kolovoza 1943. u brojnoj katoličkoj obitelji u Blaževićima, župa Drinovci, u Hercegovini. Klasičnu gimnaziju započeo je na Šalati u Zagrebu, a završio u nadbiskupijskoj gimnaziji u Zadru 1963. g. Prve redovničke zavjete položio je 1961., a svečane, doživotne 1967. g. Filozofsko-teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1969. Za svećenika je zaređen u 1968. g. također u Zagrebu.
Živio je i djelovao u više samostana Provincije i obavljao pastoralne službe u više župa povjerenih franjevcima trećoredcima. Sudjelovao je u radu provincijske uprave kao provincijski vijećnik (1976-1980). Poslije službe duhovnika u sjemeništu u Odri tijekom 1969. bio je godinu dana u vojsci, u JNA. Živio je i djelovao, osobito u pastoralnom i svećeničkom radu, između ostalih, u samostanima u Zadru (Sv. Mihovil, 1982-1983), na Glavotoku (Krk, 1991-1992), u Krku (1997-1999), u Rijeci (2000-2001), u Ogulinu (2001-2003 i 2005-2013) i u Odri (2003-2005). U župi sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu bio je kapelan (1970-1977) i župnik (1993-1997 i 2013-2017), a službu župnika obavljao je u Kloštru Podravskom (1978-1980),u Preku na otoku Ugljanu (1980-1982) i u Splitu (1984-1990). Prebivajući u Ogulinu bio je stalni pastoralni pomoćnik u novoj župi bl. Alojzija Stepinca. U samostanima u kojima je živio, rado je i često bio na raspolaganju za pomoć okolnim župnicima i za propovijedanje u raznim prigodama.
Bavio se pisanjem i objavljivanjem raznovrsnih oblika vjerskih i duhovnih tekstova, osobito u kontekstu hrvatske vjerske, kulturne i umjetničke povijesti i baštine (propovijedi, molitve, križni putovi, prikazi i dr.). Bio je višegodišnji stalni suradnik liturgijsko-pastoralnog lista Živo vrelo i višegodišnji stalni suradnik Hrvatskoga katoličkog radija, Hrvatskog radija i Radio Sljemena.
Ovdje donsimo neobjavljeni kratki zapis fra Vice Blekića o psu Lisku koji nas je dočekao u Slunju nakon 4 godine progonstva!
Pas Ustaša. E svašta! On je jednostavno pas u vlasništvu i prijateljstvu župnika u Slunju, sestara redovnica u župnoj kući i svih slunjskih župljana. Ali dogodio se rat i kad su svi morali napustiti svoje domove i poći u progonstvo, on je ostao siroče i beskućnik. One koji su osvojili Slunj nije zanimalo što je on samo pas ni kako mu je ime, nego su ga poistovjetili s Hrvatima, a Hrvate s ustašama i nazvali ga «Ustaša». Nisu mu dali jesti ni piti, nego su ga tukli, progonili i huškali druge pse na njega. Snalazio se za hranu kako je znao, a bilo mu je «pasje». Tek jedna baka sirotica koja je ostala pokraj župne kuće u Slunju znala je koji put podijeliti svoje siromaštvo s njim. Sirote se razumiju, vole i pomažu, dok bogati imaju «premalo» i za sebe. I došlo je sunce slobode, vratili se prognani Hrvati, vratio se župnik Mile Pecić sa sestrama redovnicama. Očekivali su da će ih dočekati samo razvaline, pustoš i poneka ptica, ali gle iznenađenja: dočekao ih je njihov pas: star i bolestan, prestrašen i žalostan, ali živ. Dočekao ih je i prepoznao. Koje li sreće sa obadvije strane. Ne znaš tko je sretniji: župnik i sestre redovnice ili pas. Svejedno jer svi su sretni zbog sunca slobode. Samo je njihov pas dobio drugo ime koje su mu dali napadači, neprijatelji koji pobjegoše pred hrvatskom vojskom. A on, pas ostade «Ustaša». Eto takvoga i s novim imenom upoznah ga godine Gospodnje 2002. u jesenske dane pred župnom kućom. Još se pomalo boji nepoznatih, ali brzo prepozna tko je prijatelj. Rado je primio čokoladu i bonbone iz ruke svećenika koji je doista bio u vrijeme Drugog svjetskog rata u hrvatskim postrojbama. Ovjekovječih ga na ovoj fotografiji, neka ostane uspomena jer on neće dugo. Ta star je i bolestan. Znam da će za njim kanuti suza i ne samo jedna ili dvije kad završi hod i lavež. Neka ostane uspomena. Danas, 3. ožujka 2003. god. idem ponovno u Slunj k župniku. Ne znam hoću li ga naći, ali dolazim s čokoladom i ovim napisom o psu «Ustaši». Neka ostane uspomena na drago stvorenje, na prijatelja, kućnog ljubimca i na vrijeme u kojem je patio. Ne ponovilo se! (Fra Vice Blekić)