Jutros je prohladno: koji stupanj iznad ništice a po kotlinama ima i mraza…Dan Gospodnji, 27. nedjelja. Božja riječ nas podsjeća na ljubav koja je pokrenula čitav svemir. Isus govori o vinogradu koji je s ljubavlju posađen, ograđen i iznajmljen radnicima. Radnici su u jednom trenutku prisvojili vinograd, nisu ga shvaćali kao dar nego njihovo vlasništvo. Čak su ubili sina nasljednika! Mi smo primili sve na dar. Mi nismo gazde života nego smo sve primili kao dar. Ali, čovjek to može zaboraviti, prezreti gospodara te sebe umisliti kao jedinog gazdu. Na što mi imamo pravo? Sve nam je darovano. Život se ne posjeduje, on se jednostavno živi. Tek kad iziđemo iz trgovačkih odnosa i uđemo u odnos ljubavi tada pobjeđujemo svoju sljepoću. Bog nam je darovao život poput vinograda ali mi možemo sebe umisliti kao gospodare i prezreti Boga. Ni tada nas Bog ne napušta ali čeka da se opametimo, da se vratimo u odnose darivanja i ljubavi. Poput oca kojemu je sin okrenuo leđa i ne želi čuti za oca, otac sanja povratak sina. Kako je lijepo kad se u ljubavi vratimo, kad uspostavimo odnose prijateljstva, povjerenja.
Jutarnja misa u Slunju (foto Joso Obajdin)
Ne zaboravimo!
Godišnjica stradanja Vaganca, Smoljanca, Poljanka, Selišta…
Na današnji dan 1991. izglasana je u Saboru neovisnost Hrvatske, prekinute su sve državne veze s Jugoslavijom. To je učinjeno nakon što su srpski agresori raketirali povijesnu jezgru Zagreba dan ranije s namjerom da ubiju hrvatski državni vrh. Ovaj je bezobrazluk prešao sve granice. Na vijest o izglasavanju samostalnosti agresor je odgovorio svom silom 8. listopada 1991: razaranjem sela oko Plitvica (Vaganac, Smoljanac, Poljanak, Selište, Drežnik..)
U dnevnik kroničar je tada zapisao:
8.10. 1991. (utorak) – Ujutro, u 7 sati, čula se topovska paljba iz smjera Drežnika-Rakovice. Slutilo je to na najgore. Zovem policiju: rekoše pješački napad – prethodno artiljerijski – na Vaganac i Drežnik. Sve su komunikacije prekinute i teško je doznati što se događa. Svako toliko dođe neka obavijest da Srbi pale Vaganac, da je pravi pakao u Vagancu. Nakon tolikih glasina nisam sve to mogao vjerovati ali stvarnost je vrlo kruta. Dan sam proveo u čudnom raspoloženju, nesposoban za bilo kakav umni ili fizički rad. Navečer slabi znak sirene javlja opću opasnost. Zovem telefonom Drežnik i Rakovicu, ali se nitko ne javlja. U kasnim večernjim satima dolaze kolone prognanika raznim vozilima iz Drežnika, Rakovice, Vaganca. Svako toliko slušam vijesti na mali radio aparat. Slunj i okolica kao da ne postoje. Nikakva spomena. Jesu li nas Bog i ljudi zaboravili i izručili silama mraka?
09. 10.1991. (srijeda)
Ujutro, u 5 sati, Radio Zagreb javlja o primirju (tko zna kojem po redu) sklopljenom između hrvatske vojske i jugo-vojske (zastupa je general Rašeta) pred zastupnikom Europe. To me donekle umirilo pa sam malo zaspao. Slušam vijesti u 7 sati. Kao daje primirje uspješno. Ali, bojim se da je to samo predah srbo-vojsci za pregrupiranje snaga. Jutros rano dolazi vlč. Branko iz Rakovice. Noćas, u 3 sata, s majkom i nekoliko autobusa naroda iz Vaganca, Drežnika, Rakovice stigao je u Slunj. U prepunom hotelu dočekao je zoru. U onim je krajevima pravi pakao: pogrom, paljenje kuća, masakr… Izlazim u grad da vidim što se događa. Policajci i gardisti zastrašeni i zbunjeni. Susrećem neke Vagančane. Marko Kukuruzović mi daje sliku zbivanja. Prema iskazu ostalih doznajem kako je to izgledalo jučer 08. 10. 1991 (dan proglašenja suverenosti i nezavisnosti Hrvatske). Oko 7 sati 15 tenkova navalilo je na Vaganac, a iz smjera Plitvica na Selište, Grabovac i Drežnik također veći broj tenkova…(M.P.)