Umberto Eco, Augustin, Tin i baka Mara – Snijeg zabijelio (video)

3 ožu

Umberto Eco ponovno – Na našim smo stranicama objavili smrt u svijetu poznatog talijanskog književnika i intelektualca Umberta Eca koji je preminuo u 84. godini života 19. veljače. Stekao je slavu posebno romanom „Ime ruža“. Ovaj nemirni duh kritički je promišljao svijet i ljude. Od buntovništva i cinizma do gorčine, upinjao se da otkrije smisao ljudskog postojanja. U nečemu je sličan velikom Augustinu koji je prošao još dramatičniji put i završio onom često puta citiranom:“Za sebe se nas stvorio, Bože, i nemirno je srce naše dok ne otpočine u tebi, Bože“ ili našem Tinu Ujeviću koji u “Svakdašnjoj jadikovki” vapije: “Jer meni treba moćna riječ, jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt”. Eco je svrešetak zemaljskog putovanja vidio ovim riječima: »Ako jednoga dana dođem u raj i susretnem se s Bogom, imam dvije mogućnosti: ako je on onaj osvetoljubivi Bog iz Staroga zavjeta, okrenut ću se na peti i otići u pakao. Ako je to pak novozavjetni Bog, tada smo, da, čitali iste knjige i govorimo istim jezikom. Razumjet ćemo se.« Ovim je Eco priznao da je nedovršeno ljudsko biće koje vidi smisao u Bogu Milosrđa i Ljubavi. Naša baka Mara, iza koje ne stoji književni opus, to bi rekla još jednostavnije: “Kad mi padnu s očiju ljuske sljepoće, vidjet ću u potpunosti onu Ljubav i Dobrotu koju sam susretala u ovoj dolini suza!”

0303161c

Ono što je najavljeno ostvarilo se: iza podneva počeo je padati snijeg u slunjskom kraju. Napadalo ga je nekoliko centimetara ali je zemlja topla pa se topi. Ceste su prohodne. Cestari su u pripremi jer bi u slučaju niskih temperatura nastali problemi u prometu.

0303161b

Tužno je vidjeti rascvalu šljivu pokrivenu snijegom: zima i proljeće u neprirodnom zagrljaju!

Tin Ujević: Svakidašnja jadikovka

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

–O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

p.s. ilinštak = srpanj