Jutros je sunčano. Podaren nam je jedan neponovljiv dan. U Slunju je danas sajam ili susret ljudi. Ugodno je prošetati i susresti drage osobe koje smo možda i zaboravili. To smo i mi učinili oko 10 sati.
Trebat će ukrasiti prozore i balkone cvijećem…
A sad kući spremati ručak i kositi travu oko kuće
Cvijeće moje šareno…
Neki ustanu s mišlju: čitav svijet je moj!
MATEMATIČAR I VJERA
Boljševičko naslijeđe prisutno je u podsvijesti mnogih ljudi u državama u kojima je pola stoljeća vladao ovaj totalitarni sustav. Oni su nametnuli stav da je vjera zaostala, stvar prošlosti, pogotovo kršćanstvo, a znanost je jedina “religija”. Oni su nastupali u ime znanosti i svoj su svjetonazor propagirali kao znanstveni. Manipulacije znanošću išle su do apsurda. Može li znanost biti protivna vjeri? Znanost pokriva jedno područje služeći se znanstvenim metodama (eksperimentima). Ali, postoje druga područja kao što je filozofija, umjetnost, ljubav, kultura, glazba, smisao, istina, ljepota,moralnost i duhovnost, što ne samo da nije protivno znanosti nego bi ljudski život bez njih bio osakaćen. Ako bismo usporedili čovjekov život sa simfonijom, u kojoj ima veselih i tužnih tonova, turobnih i ushićenja, onda je vjera glavna melodija u koju se uklapaju svi ostali tonovi. Vjera je “pogonski motor” znanosti. Ovdje donosimo razmišljanje jednog vrhunskog matematičara o odnosu vjere i znanosti.
Sjevernoirski matematičar John Lennox, specijaliziran za grupnu teoriju i filozofiju znanosti, javni branitelj kršćanstva, profesor emeritus sveučilišta Oxford. Autor je brojnih knjiga o odnosu vjere i znanosti, a svjetsku slavu stekao je nakon niza uspješnih javnih rasprava s „jahačima novog ateizma” Richardom Davvkinsom, Christopherom Hitchensom i Peterom Singerom.
Kao znanstvenik, ne sramim se niti sam u neprilici zbog toga što sam kršćanin. Napokon, kršćanstvo je odigralo veliku ulogu u pronalaženju moje teme.
Suvremena je znanost jedna prekrasna djelatnost obilježena suradnjom. Ona ne poznaje barijere geografije, rase i vjerovanja. Ona nam, u svome najboljem obliku, omogućuje da se uhvatimo u koštac s problemima koji muče čovječanstvo i mi s pravom slavimo kad je postignut neki napredak koji donosi olakšanje milijunima ljudi. Ja sam život proveo kao čisti matematičar i često razmišljam o onome što je dobitnik Nobelove nagrade za fiziku Eugene Wigner nazvao “nerazumnom učinkovitošću matematike”. Kako je moguće da se jednadžbe nastale u glavi nekog matematičara odnose na univerzum koji je izvan te glave? To je pitanje potaknulo Alberta Einsteina da kaže: “Jedina neshvatljiva stvar u vezi s univerzumom jest ta da je on neshvatljiv”. Začuđujuća je i sama činjenica što vjerujemo da se možemo baviti znanošću. Zašto bismo vjerovali da je univerzum shvatljiv? Napokon, kako nam govore neki sekularni mislioci, ljudski um nije ništa drugo nego mozak, a mozak nije ništa drugo nego proizvod bezumnih nevođenih sila i teško je shvatiti da bilo koja vrsta istine, a pogotovo znanstvena istina, može biti jedan od njegovih produkata.
Kako je davno istaknuo kemičar J.B.S. Haldane: Ako su misli u mome umu samo kretanje atoma u mome mozgu, zašto bih vjerovao ičemu što mi on govori – uključujući i činjenicu da je napravljen iz atoma? Ipak su mnogi znanstvenici usvojili taj naturalistički svjetonazor, prividno nesvjesni činjenice da on potkopava i samu racionalnost o kojoj ovisi njihovo znanstveno istraživanje! Nije bilo i nije uvijek tako.
Znanost kakvu mi poznajemo eksplodirala je na svjetskoj pozornici u Europi u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću. Zašto tada i zašto baš tu? Stajalište Alfre-da Northa Whiteheada, kako ukratko kaže C.S. Lewis, bilo je da “su ljudi postali znanstvenici jer su očekivali zakone u prirodi, a zakone u prirodi očekivali su jer su vjerovali u zakonodavca”. Nije slučajno da su Galileo, Kepler, Nevvton i Clerk-Maxwell vjerovali u Boga. Melvin Calvin, američki dobitnik Nobelove nagrade za biokemiju, nalazi porijeklo temeljnog uvjerenja znanosti – da je priroda uređena – u osnovnoj zamisli “da univerzumom upravlja jedan Bog i da nije proizvod hirova mnogih bogova, od kojih svaki vlada svojim vlastitim područjem prema svojim vlastitim zakonima. Čini se da je taj monoteistički svjetonazor povijesni temelj suvremene znanosti”. Daleko od toga da je vjera u Boga sprečavala znanost; naprotiv ona je bila njezin pogonski motor. Kada je Isaac Nevvton otkrio zakon gravitacije, on nije napravio uobičajenu pogrešku da kaže “sada [kada] imam zakon gravitacije, ne trebam Boga”. Umjesto toga napisao je Principia Mathematica, najslavniju knjigu u povijesti znanosti, u kojoj je izrazio nadu da će uvjeriti mislećeg čitatelja da vjeruje u Stvoritelja. Newton je vidio ono što, nažalost, danas mnogi ljudi ne mogu vidjeti, a to je da Bog i znanost nisu alternativna objašnjenja. Bog je izvršitelj koji je osmislio i koji održava svemir; a znanost nam govori kako svemir funkcionira i o zakonima koji upravljaju ponašanjem svemira. Kao objašnjenje za svemir, Bog nije u ništa manjem sukobu sa znanošću nego što je Henry Ford u sukobu sa zakonima motora s unutarnjim sagorijevanjem kao objašnjenjem za automobil. Postojanje mehanizama i zakona nikako nije argument za nepostojanje nekog stvoritelja koji je uspostavio te zakone i mehanizme. Baš naprotiv, ta njihova usavršenost, sve do same fine ugođenosti univerzuma, dokaz je genija Stvoritelja.
Za Johannesa Keplera, njemačkog matematičara, astronoma i astrologa iz sedamnaestog stoljeća: “Glavni cilj svih istraživanja vanjskog svijeta treba biti otkrivanje svrsishodnog poretka koji je svijetu nametnuo Bog i koji nam je Bog otkrio jezikom matematike.” Zato se, kao znanstvenik, ne sramim niti sam u neprilici zbog toga što sam kršćanin. Napokon, kršćanstvo je odigralo veliku ulogu u pronalaženju moje teme.
Spomen Keplera vodi me do drugog pitanja. Znanost je, kako sam već rekao, uvelike djelatnost suradnje. A ipak, neko prijelomno otkriće često postiže neki osamljeni pojedinac koji je imao hrabrosti propitati uspostavljenu mudrost i samostalno se istaknuti. Jedan od tih bio je i Johannes Kepler. Otišao je u Prag kao asistent astronomu imenom Tycho Brahe, koji mu je dao zadatak da pronađe matematički smisao u promatranju kretanja planeta s obzirom na složene sustave krugova. Stav daje savršeno kretanje kružno došao je od Aristotela i dominirao je tijekom stoljeća. Ali Kepler nikako nije mogao postići da se krugovi podudaraju s njegovim promatranjem. Poduzeo je revolucionarni korak i napustio Aristotela te je promatranju planeta pristupio od nule i vidio kako orbite zapravo izgledaju. Keplerovo otkriće da orbite planeta nisu kružne, nego eliptične dovelo je do temeljnog pomaka u znanstvenim obrascima. Kepler je imao taj instinkt da pomnu pažnju usredotoči na pitanja koja se ne uklapaju u uspostavljenu teoriju. Einstein je bio još jedan takav inovativni revolucionar. Pitanja koja se ne uklapaju u postojeće stanje mogu dovesti do ključnih napredaka u znanstvenim shvaćanjima.
Nadalje, postoje i pitanja koja se ne uklapaju u znanost. Jer, a to treba reći zbog široko rasprostranjenog popularnog suprotnog mišljenja, znanost nije jedini put k istini. Doista, i sam uspjeh znanosti potječe od ograničenosti raspona njezinih pitanja i metodologije. Niti je znanost istog dosega kao racionalnost. Da jest, polovica naših sveučilišnih studija morala bi se zatvoriti. U životu postoje i veće stvari – pitanja povijesti i umjetnosti, kulture i glazbe, smisla i istine, ljepote i ljubavi, moralnosti i duhovnosti – i još mnoge druge važne stvari koje sežu izvan dometa prirodnih znanosti, pa i samog prirodoslovlja. Baš kao što je Kepler u početku bio ometen pretpostavkama aristotelijanstva, možda i a priori prirodoslovlje ometa napredak time što sprječava da dokazi govore sami za sebe? Moje se misli okreću u tom smjeru kad razmišljam o Isusu, čovjeku, iznad svih drugih, koji se nije uklapao u predodžbe ovoga svijeta. Upravo onako kako je Johannes Kepler radikalno promijenio znanost posvećujući veliku pažnju i promatrajući zašto se planeti ne uklapaju u matematičku mudrost tog vremena, tako i ja tvrdim da su se moj život i životi mnogih drugih ljudi radikalno promijenili posvećivanjem velike pažnje Isusu i tome zašto se on nije smatrao je Krista čudnim i nespretnim kad mu je Isus rekao: “Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta… Ja sam se zato rodio i došao na svijet- da svjedočim istinu.” (Ivan 18:36-37).
Tako je Isus postojao kao suprotnost općeprihvaćenoj ideji heroja. A Matthew Parris, ateist, sugerirao je nedavno u Spectatoru: da Isus nije postojao, ni Crkva ga ne bi mogla izmisliti! Isus se jednostavno nije uklapao. Ni njegovo učenje. Sveti Pavao kaže nam da su Židovi smatrali propovijedi o Kristovu križu skandaloznima, a Grci glupima. Rani kršćani svakako nisu mogli izmisliti jednu takvu priču. Pa odakle je onda ta priča došla? Od samog Isusa, koji je rekao: “Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj da kao otkupninu za mnoge.” (Matej 20:28). Isus se nije uklapao u svijet. Pa su ga razapeli i pokušali staviti u grob. Ali ni to nije uspjelo. Trećega dana on se uzdigao iz mrtvih. Nije li to protivno svakom zrncu znanosti koju sam prije veličao? Nisu li takva čuda nemoguća jer se protive zakonima prirode? Ne slažem se. Ovdje se koristim jednom ilustracijom utemeljenom na priči C.S. Lewisa: ako dvije noći stavim deset funti (britanska valuta) u svoju ladicu, zakoni aritmetike kažu mi da imam dvadeset funti. Ako, međutim, kad se probudim, nađem u ladici samo pet funti, neću zaključiti da su prekršeni zakoni aritmetike, nego vjerojatno zakoni Engleske.
Zakoni prirode opisuju nam pravilnosti po kojima univerzum normalno funkcionira. Bog koji je stvorio univerzum s tim zakonima nije ništa manje njihov zatvorenik nego stoje lopov zatvorenik zakona aritmetike. Poput moje sobe, univerzum nije zatvoreni sustav, kako tvrde sekularisti. Bog može, ako hoće, učiniti nešto posebno, kao što je uzdizanje Isusa iz mrtvih. Napominjem da mi moje poznavanje zakona aritmetike govori da mije lopov ukrao novac. Slično tome, da ne poznajemo zakon prirode po kojemu mrtvi ljudi normalno ostaju u svojim grobovima, nikada ne bismo prepoznali uskrsnuće. Svakako možemo reći daje zakon prirode to da nitko ne ustaje iz mrtvih prirodnim procesom. Ali kršćani ne tvrde da je Isus ustao iz mrtvih prirodnim procesom, nego, naprotiv, nadnaravnom silom. Zakoni prirode ne mogu isključiti tu mogućnost. Filozof David Hume rekao je da čudo morate odbaciti kao lažno, osim ako ta njegova lažnost ima takve neobjašnjive implikacije da vam treba neko još veće čudo da ga objasnite. To je dobar razlog da se vjeruje u Isusovo uskrsnuće. Dokaz praznoga groba, osobnosti svjedoka, eksplozija kršćanstva iz židovstva i svjedočenja milijuna ljudi danas su neobjašnjiva bez uskrsnuća. Kako je Holmes rekao Watsonu: “Koliko sam ti puta rekao da kad eliminiraš ono što je nemoguće, ono što ostane mora biti, koliko god je to nevjerojatno, istina?” Kako ruski kršćani govore na Uskrs: “Khristos Voskrves. Voiistinu Voskrves! Krist je uskrsnuo. Doista je uskrsnuo!”