U ranim jutarnjim satima na današnji dan 1995. počela je akcija oslobađanja okupiranih krajeva Hrvatske. Mnoštvo prognanika čekalo je četiri godine povratak kućama. Smješteni kod rodbine, u naseljima, barakama, odmaralištima…sanjali su povratak svojim kućama. Ovaj je put sve slutilo na sigurni povratak. Vijesti su se nizale iz sata u sat. Bile su optimistične. Kroničar je tog dana zapisao u svoj dnevnik (u Karlovcu):
“Petak 04.08.1995. Počeo novi dan hrvatske povijesti: nakon četiri godine progonstva, poniženja, strpljivog čekanja, Hrvatska je vojska počela oslobodilački rat. U 5.10 sirena je u Karlovcu označila opću opasnost. Skočio sam zbunjen iz kreveta. Sinoć sam posjetio grupu prijatelja iz Schwatzwalda smještene na slovenskoj granici u hotelu Runolist. Rekao sam im da se očekuje napad i rat. Samo sam pretpostavljao da će to biti za koji dan. To se moglo očekivati. Ušao sam u sklonište svoje zgrade (u Domobranskoj ulici). Očekivali smo žestok granatni napad. Međutim ništa od toga. Naša je vojska dalekometnim topovima gađala agresorske položaje. Uzvratiti nisu mogli ili nisu imali vremena. Ljudi su se pomalo oslobodili straha i izišli pred zgrade. Nazvao me bratić Josip s molbom da mu odvezem djecu i baku u Zagreb. Otišao sam k njima. Nije mi ugodno preuzeti odgovornost prijevoza djece pod uzbunom. Tražio sam odluku bake. Ona je bila zato da ostanu u Karlovcu. Posjetio sam naselje Grabrik gdje je dobar dio Slunjana. Ljudi u podrumima-skloništima. Znaju da je konačno kucnuo čas koji smo čekali 4 godine. Svi su veseli, s puno nade u uspjeh hrvatske vojske. Čudno, granate nisu padale po gradu kao što je to bilo do sada u sličnim situacijama. Otišao sam oko 12 sati u naselje Gazu. U naselju je ostalo svega 100 osoba od 2500. Policija ima punkt u podrumu jedne zgrade. Neki kažu da su naše snage došle do Rakovice, Plitvica, Topuskog, Petrinje…Bože, naš se san ostvaruje. Svratio sam u bunker u naselju Gaza gdje je smješten voditelj naselja g. Nikica Jurašin s civilnom zaštitom. Popili smo piće u čast pobjede! Prve vijesti već su garancija slavne pobjede. Navratio sam u Grabrik kod T. Rendulića na ručak. Osjeća se miris pobjede. Ljudi imaju neki urođeni instinkt kojim vide unaprijed. U 15 sati malo sam u stanu na 6. katu odmorio (s dozom straha da me ne pogodi granata). U 16 sati krenuo sam posjetiti Nijemce u Runolistu kod Ozlja. Umoran sam od silnih emocija. Prije ručka nazvao sam nadbiskupiju i rekao da mi slavimo /na telefonu mons. Ivoslav Linić/. Prema Ozlju policija i vojska odmara i čeka odlazak na frontu. U Ozlju policajac iz Slunja Flanjak regulira promet. Naime, sav promet s Jadranom usmjeruje se preko Vukove Gorice – Netretića – Ozlja prema Zagrebu i obratno. Nepregledne kolone gmižu uskom i vijugavom cestom . Nailaze i autobusi s vojnicima koji dolaze i odlaze na smjene. Nijemce sam našao raspoložene ali ustrašene. Ne znaju što se događa. Kažem da je Slunj već slobodan, Knin pred padom. Obdarili su me raznim darovima. Žele samo da pismeno napišem što treba i oni će organizirati pomoć. Nevjerojatno je koliko se ovi ljudi žele žrtvovati za nas! Oni žive samo da pomognu. Je li preko njih progovorio kompleks krivnje koji prosječni zapadni čovjek osjeća zbog bešćutnosti političara? Na koncu, bolje da smo se oslonuli na vlastite snage, da smo izborili svoje mjesto sami i tako se dokazali politički i moralno. Oprostio sam se s njima, umoran, i vratio se u Karlovac drugom cestom. Slušao sam napeto vijesti. Malo sam zabrinut: nema službenog priopćenja o ulasku naših snaga u Slunj i Knin. Jesu par kilommetara ali se pribojavam. Što ako iz Srbije dođu horde i oružje a zapad ostane ravnodušan? Povratka nema! Časno ćemo izginuti…”
Danas je Slunj i slunjsko-plitvički kraj perjanica turizma. Nepregledne kolone automobila gmižu prema jugu i obratno. Zaustavljaju se svako toliko. Zapravo ova magistrala D1 od Karlovca preko Slunja i Plitvica do Knina postaje turistički raj. Dok autocestom putnici jure kao roboti, ova cesta ima svoju dušu. Može se zastati i pogledati djevičanski čiste kutove, okrijepiti se u malim restoranima, doživjeti kontakt s lokalnim stanovništvom…Otkrivaju čistoću naših rijeka u kojima se mogu okupati. Stanovnici ovog kraja otvaraju svoje kuće kao apartmane. Ovdje putnici održavaju kontakt s prirodom…Sve u svemu “Oluja” je otvorila put razvoju i susretanju ljudi. Nismo svjesni blagodati koje pruža mir i sloboda. Ovih dana toga ćemo se sjetiti!
Ne samo automobilima nego mnogi dolaze autostopom, autobusima…Festival na Mrežnici okupit će oko 8.000 mladih
Slunj je ovih dana ukrašen zastavicama
Godišnjica pogibije policajaca u Budačkom – Na današnji dan 4. kolovoza 1991. godine ubijeni su iz zasjede u Budačkom kod Krnjaka policajci Mile Butina, Joža Milčić i Zlatko Škrlac a teško ranjen Nikola Rakocija. Slunjski kraj je time bio posve odsječen od ostatka Hrvatske. Agresija je dosegla vrhunac: ubijanje, razaranje, odvođenje u logore…Jučer su položeni vijenci a vojni kapelan Markač predvodio je molitvu na mjestu stradanja.
DANAS U SLUNJU
17:00 – Cross „Milan Neralić“ (Trg Zrinskih i Frankopana – gradsko kupalište Slunj)
Misa u 18 sati, u 19 sati vjenčanje Marka i Josipe
21:00 – Večernji program, glazbena grupa „Kocka šećera“ i koncert LUKE NIŽETIĆA (Vojarna Kneja)
Vjenčani Josipa i Marko – Večeras u 19 sati u slunjskoj crkvi vjenčali su se Marko i Josipa. Marko je sin Ivana Kolaković i Marije a Josipa kći Ivana Filipčić i Jelene. Vjenčani su im kumovi bili Zlatko i Ivana a vjenčao ih je župnik. Dopratila ih je pred crkvu poznata grupa Nina i Marina. Svadbeno veselje nastavljeno je u restoranu Feniks. Čestitamo mladencima!
