Ne možemo zaboraviti radost koju smo osjećali kad smo se – nakon četiri godine progonstva – vraćali kućama. “Usta nam bijahu puna smijeha a jezik klicanja!” Nismo znali što bi prije pogledali, opipali, dotakli ne vjerujući svojim očima da smo na svojim ognjištima. Potekla je i suza radosnica. Ovo je iskustvo Božjeg naroda koji se vraća iz Babilonskog sužanjstva koje je trajalo 70 godina. Isto tako posebno iskustvo radosti osjećamo kad krenemo na hodočašće u neko svetište. E sada, razlog naše radosti u Došašću je da nas se Bog spomenuo u Isusu Kristu. To je naša radost Došašća. Jesmo li zahvaćani smijehom, klicanjem, radošću jer Gospodin dolazi? Naše klicanje je zahvala za Kristov dolazak koji će konačno ovaj naš svijet preobraziti, otrti svaku suzu s očiju. Ima li u našem životu klicanja upravo zato što Bog ispunja svoja obećanja? Mi smo hodočasnici ali ne mlakonje koji namrgođeni putuju bez žara u srcu? Zato Ivan govori o krivudavim putevima da se isprave, poravnaju. Znamo da nema životnog hodočašća bez plača. “Išli su, išli plačući! Ali, takav plač rađa smijeh: usta nam bijahu puna smijeha, jezik klicanja! To je Došašće kojemu Gospodinov dolazak daje razlog radosti!
Jutarnja misa u Slunju
Kršten mali Miho – Pod misom u 11 sati u Slunju kršten ja mali Miho, drugo dijete Davora i Kristine. Kumovi su bili Marija i Dejan a krstio ga je župnik. Brojna rodbina dopratila je dijete na krštenje. Čestitamo!
