Živimo u dva svijeta: materijalnom i duhovnom. Materijalni svijet je mjerljiv: standard možemo mjeriti po košarici potrepština koje kupujemo, po plaćama, po automobilima, mobitelima, kućama…Duhovni svijet je nemjerljiv ali daleko realniji. Ljubav, solidarnost, žrtva za drugoga…Ova se dva svijeta isprepliću. Čovjek je u opasnosti da vidi rješenje svih svojih problema u materijalnim stvarima. Pa čak da može smrt pobijediti zgrtanjem materijalnih stvari. Tu se krije zamka u koju često upadamo. Isus upozorava da se čuvamo pohlepe koja nas može zarobiti. Primjer čovjeka koji je srušio stare žitnice i izgradio nove, napunio ih i rekao sam sebi: sad uživaj! Spašen si! Isus ga naziva bezumnikom. Zašto? Zato što vidi spas u propadljivom. Kako su ateisti jadni kad teoretski vide spas u visokom standardu. Najviše samoubojstava ima u razvijenim zemljama. Razvijenim u materijalnom smislu. Tek kad čovjek dođe do materijalnog obilja svom žestinom probija se smisao ili besmisao života. Mi smo samo upravitelji materijalnih stvari i dijelimo ih jedni s drugima u solidarnosti. Ne budimo bezumni! Ima jedna jednostavna pjesmica koju obično molimo kod misija: “Život kratak a smrt stalna, njoj se ne zna dan ni čas, ako vrijeme gubim sada, u pogibli moj je spas: jednu samo dušu imam, nju mi dade vječni Bog, propadne li ona ludo, nema većeg od zla tog!” Zato su oni koji se okupljaju po našim crkvama na dan Gospodnji “hodočasnici zvijezda” koji se napajaju Božjom ljubavi. Oni čvrsto stoje na tlu naše planete ali nisu od “ovoga svijeta”. Oni znaju obilovati i oskudijevati u materijalnim stvarima jednostavno zato jer im je srce u Bogu.
Sa jutarnje mise
