Dan logoraša u Kninu obilježava se i kao znak sjećanja na prvu razmjenu zarobljenika u Tepljuhu, koja se dogodila u noći s 13. na 14. kolovoz 1991. kada je oslobođeno 54 hrvatskih vojnika i policajaca. Kroz logore u Kninu prošla je silna patnja. Ovo su bila zapravo mučilišta gdje su se pojedinci mogli izživljavati nad nemoćnim ljudima. Kod Ličkog Petrovog sela 1991. martićevci su skinuli iz autobusa jednog mladića i odveli u Knin. Mati ga je išla tražiti u Knin vođena majčinim instinktom. Ovo je samo jedna od mnogih patnji. Kakvih drama i koliko patnje je prošlo ne samo kroz kninske zatvore. Malo se spominje Korenica koja je bila također zatvor. Krvave ćelije u podrumu koreničke “milicijske stanice” kriju silnu patnju, batine, premlaćivanja…
Jedan od kninskih vođa imao je hrabrosti izraziti kajanje i žaljenje za zlo naneseno sugrađanima samo zato što su se osjećali Hrvatima. Radi se o haškom optuženiku Milanu Babiću koji je obnašao visoke funkcije u Kninu. Čovjek je velik ne kad ustraje u zlu nego kad se pokaje i doživi oproštenje. Razbojnik na križu doživio je oproštenje nakon kajanja: “Danas ćeš biti sa mnom u raju” – zajamčio mu je Isus. Donosimo kajanje Milana Babića izrečeno pred Haaškim sudom 2004.godine koji je priznao krivnju. Ovaj njegov hrabri čin priznanja i kajanja donosimo sa željom da utječe na današnje huškače koji svoju retoriku prilagođavaju novim okolnostima.
“Izlazim pred Tribunal s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi sudjelovati u progonu najgore vrste protiv ljudi zato što su bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su proganjani, nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon što sam saznao što se dogodilo, šutio sam o tome. Još gore, nastavio sam sa svojom službom i kroz svoje vlastite aktivnosti postajao osobno odgovoran za nehumane postupke koje su pogodile nevine ljude. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol sa kojim moram živjeti ostatak života.”
“Ovi zločini i moje sudjelovanje u njima nikada ne mogu biti opravdani. Ostajem bez riječi kada trebam izraziti dubinu svojeg kajanja za ono što sam učinio i za uticaj moga grijeha na druge. Mogu se samo nadati da iznoseći istinu i priznavanjem krivice i izražavanjem mojega kajanja mogu poslužiti kao primjer onima koji još pogrešno vjeruju da takva nečovječna postupanja mogu ikada biti opravdana. Samo istina može dati mogućnost srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote. Samo priznanjem krivice ja mogu preuzeti odgovornost za sve što sam pogrešno radio. Ja se nadam da svojim kajanjem mogu barem malo olakšati patnje onima koji su patili. Shvatio sam da neprijateljstva i podijeljenost nikada ne mogu poslužiti da bolje živimo.”
“Shvatio sam da naša pripadnost istoj ljudskoj vrsti značajnija je od bilo koje razlike između nas. Shvatio sam da samo kroz naše međusobno razumijevanje možemo imati šansu da živimo kao ljudi u miru i tako osiguramo bolju budućnost za našu djecu i generacije koje dolaze.”
“Molio sam Boga da mi pomogne da se pokajem. Zahvaljujem Bogu na mogućnosti koju mi je pružio da izrazim svoje kajanje. Molim moju braću Hrvate da oproste mojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda olakšati rezultate zla u kojemu sam i sam sudjelovao” – rekao je Babić pred sudom.
Sud u Haagu osudio je Babića na 13 godina zatvora iz kojeg nije izašao. Presudio je sam sebi. Oduzeo si je život u zatvorskoj ćeliji u Scheveningenu 05.03.2006. godine. Neka mu Bog bude milosrdan!
Nakon jučerašnjeg toplotnog udara danas je stiglo osvježenje: oblačno je i povremeno sipi sitna kiša.