Današnji dan 1991. ne mogu zaboraviti oni koji su prošle muke, poniženje, batine. Taj dan su srpske paravojne formacije pod vodstvom JNA pokazale neviđeni kukavičluk: grupu bespomoćnih ljudi koji su pokušali uz pratnju JNA potražiti nestale u spaljenom selu Vaganac izručili su “knindžama”. Ovi su ih odveli u Korenicu gdje im je priređen javni linč. Slunjski je kraj tada u okruženju. Župnik Pecić pokušavao je u kontaktu s JNA osigurati izlazak majki i djece iz okruženja. Tako je zamolio pratnju JNA u selo Vaganac koje je 8. listopada spaljeno a u selu su ostale starije osobe. U tri vozila sjeli su: dvije časne sestre Amalija i Mihaela, dvojica svećenika vlč. Joso Bogović i Mile Pecić, te dva mještana iz Vaganaca Marko i Mile, vozači Mile i Ivan, dvojica volontera Nikola i Dražen. JNA, koja je jamčila sigurnost (puk Zvijo Zgonjanin) vodila ih je preko Plitvica, Prijeboja: “U Ličkom Petrovom selu izručili su nas Niškim specijalcima koji su nas pratili u 4 km udaljeno selo Vaganac. Selo je posve razoreno, još se dimi, po koja životinja luta…U ruševinama kuća trebali smo pretraživati nestale ali je trebalo kopati. Nemamo ni vremena i ni alata. Odveli su me u štab SAO Krajina. Uz neugodni razgovor nisu se trudili da išta pomognu oko traženih osoba. Vraćali smo se bez obavljena posla. Vodili su nas na aerodrom Željava gdje je bilo puno paravojnih formacija u različitim odorama. Niški su nas specijalci pratili dalje do mjesta Prijeboj. Na izlasku na ličku magistralu morali smo stati a iz grmova su izišli knindže. Tako su se predstavili. Od JNA ni traga kao i Niških specijalaca. Knindže su nas s uperenim automatima vodile u Korenice. Već je sumark, nebo plače. Pred milicijskom stanicom dočekala nas je masa naroda. Morali smo mi muškarci ići kroz tu masu koja nas je udarala nogama, rukama, kišobranima a onda časne sestre. U podrumu su nas preuzeli martićevci: oduzimanje dokumenata i s udarcima ubacivanje u ćeliju. Nas osmorica jedan do drugoga. Izvodili su jednog po jednog, prema željama, u hodnik i tukli. Čuli su se jauci. Masa je pred zgradom slavila. Čulo se da viču: “Hoćemo Pecića”! Smrt je sveta! Nisu nas ništa ispitivali ili okrivljivali. Naša je krivnja bila što smo uopće došli tamo, što smo se usudili doći u prostor koji su oni osvojila i prisvojili. Dugo u noć je trajalo batinanje, jauci i suze. Časne sestre Amalija i Mihaela bile su u drugoj ćeliji. Bojali smo se za njih. Sestre su sebi svojstvenom nježnošću rekle da mi ne možemo nikoga mrziti, da mi molimo i za njih. Jedan je martićevac tražaio od vlč. Pecića da se “prekrsti s tri prsta”. Vlč mu je rekao da je to naša zajednička baština, Preveto Trojstvo. Časne sestre su pustili i vlč Peciću naredili da ih odveze. Mislili smo da je to zamka i da će nas u šumi ustrijeliti Nas toje vratilo se u slunjsko okruženje a ostali su prošli logore u Manjači i Kninu. Zadnji je iz grupe izišao nakon godinu dana. Vlč. je Bogovič prošao silne patnje: odveden je na Batajnicu i tamo mučen.”
Vlč. Josip Bogović proživio je užasne batine u Korenici. Odveden je u Batajnicu gdje su ga podvrgli mučenjima koja može samo bolesni um smisliti. Ostavili su ga na cesti kod brčkog svezanih očiju 1992. Prešao je u Hrvatsku. Liječio se ali i posjećivao prognane župljane u Karlovcu. Preminuo je 10. kolovoza 2009. u riječkoj bolnici u 77. g. života i 50. g. svećeništva. Pokopan je 12. kolovoza 2009. u Drežnik Gradu.
Časna sestra Amalija Budimir izdržala je patnje i poniženja u zatočeništvu u Korenici, molila za progonitelje zatrovane mržnjom i suosjećala s prognanima…
Nakon povratka 1995. u Vagancu smo tek mogli potražiti ostatke ubijenih staraca. Jeka Mikuljan (85) nađena je u bunaru svezana oko vrata. Drugi su završili u ruševinama, (M.P.)
Danas je pravi ljetni dan u slunjskom kraju. Nevjerojatno je da se ljeto tako produžilo. Ovakvo vrijeme privlači turiste…
†
Preminula je u 77. godini života ANKA CINDRIĆ iz Grabarske 111. Pogreb danas 15.10.2019. u 15 sati na groblju u Cetingradu. Za njom žale muž Ivica, sin Pero, kćerka Marijana, snaha Dunja, unučad i rodbina