RAZGOVOR UZ KAVU
Nismo se odavno okupili zajedno. Pojedinačno se susrećemo svaki dan ali da se nas petero okupi treba se puno toga posložiti. Danas smo uspjeli. Sunčani zimski dan, pomalo burovit. Ugodno je udahnuti svježi zrak kao što je jednako tako ugodno ući u zagrijanu prostoriju. U našem se kafiću može i pušiti. Zbog toga ovamo zalaze pušači ali ne čine većinu gostiju…Tolerantni smo prema njima mi nepušači. Jer, svaka bena ima svoje veselje – kaže lička uzrečica.
Marko je nestrpljiv. U njemu puno toga vrije i kipi i da to ne rekne možda bi eksplodirao. „Nisam mogao vjerovati svojim ušima“ – počeo je svoje izlaganje i nastavio: „U noći izglasavanja povjerenja novoj vladi toliko je gluposti izrečeno da se križam desnom i lijevom rukom. Ne mogu vjerovati da neki ljudi žive još u ovom vremenu. Oni se koriste internetom i imaju svoj profil na facebooku ali su mentalno još u šumi.“ Ante se ubacio prije nego je Marko zaokružio svoju misao: „Čovjeka koji dolazi iz multinacionalne Kanade, koji je pokazao da zna raditi u multinacionalnoj mega-kompaniji, optužiti za nesnalaženje, da ne zna što su nacionalne manjine, zvuči apsurdno. G. Orešković strpljivo je slušao desetak sati prosipanje balkanske mudrosti. To je shvatio kao dio demokracije“. Ovaj je put Jure pomno slušao i čekao svoju priliku. On ne voli prekidati druge. Kad je Marko uzeo šalicu da srkne gutljaj kave, Jure je mirno nastavio: „ Bojim se da su neke glave betonirane ideologijom koja ne trpi druge i drugačije. Generacija koja je odrasla na monopolu vlasti, moći, privilegija…ne može se od toga odmaknuti. Oni su školovali svoju djecu za komesare ljudskih duša. Kolikogod vješto prikrivali svoju rabotu, oni se prepoznaju kad se radi o vlasti. Bez vlasti i odlučivanja oni su nitko i ništa. Spremni su na sve samo da se dočepaju i održe na vlasti. HRT je bila njihova batina preko koje su „kundačili“ neupućene i nepoćudne“. Miro je svoju kavu popio i konobarici nešto šapnuo. Svi su ga pogledali a on je počeo iznositi svoje mišljenje: „Tužno je što iskopavaju iz prošlosti antifašizam i njime udaraju one koji im se nađu na putu. Nije njima do antifašizma. On je njima samo floskula ali je koristan za očuvanje privilegija. Na njihovoj su se strani našli slobodni umjetnici koji su živjeli udobno na jaslama proračuna. Također neke udruge koje su svoje „napredne“ ideje dobro naplaćivale. Jedan manjinac koji je svoj etno-biznis razvio do apsurda, sve na državnim jaslama, također se osjeća ugroženim ali ne zbog ugroženosti manjine nego zbog novca koji je tekao a ne kapao. Mislim da je došlo vrijeme da sve školstvo bude državno, da nema segregacije po nacionalnosti u školama. To je minimum što Hrvatska kao zrela demokratska država mora napraviti. Njegovanje manjinskih tekovina i zasebnosti ostaje i dalje stvar pojedinih manjina. To bi bilo obogaćenje u različitosti…“ Katica je došla nečujno. Marko je, u stilu kavalira, izvukao stolicu i ponudio ju da sjedne. Ona je izgledala tajnovito. Kao da nešto skriva a to želi provaliti iz nje. Neke stvari nisu za javnost pa niti za širi krug prijatelja. Imamo svoju intimu u koju može zaviriti samo Bog. Svi su očekivali da Katica nešto rekne. Zanimljivo da neke obične riječi iz usta nekih osoba imaju dodatnu težinu ili ljepotu. A Katica što god rekne ima posebni odraz. Ona je smireno progovorila: „ Napredak ovisi o nama. Hoće li novi premijer uspjeti ovisi o nama. Najveća će se opreka pokazati u glavama nekih ljudi. Njima nije stalo do istinskog napretka. Zapravo to im smeta. Jalni su na napredak. Jedan partizanski komesar u zanosu revolucije po prilici je govorio: „Nama ne trebaju bogati i samostalni pojedinci. Mi želimo napraviti sirotinju da možemo njom vladati.“ Nastao je tajac. Ali samo načas. Dvije su djevojke ušle u kafić i unijele malo vedrine. Našle su se s trećom, izljubile, smijale. U trenu je atmosfera bila za nijansu drugačija…Prije rastanka Marko se pobrinuo za malo smijeha… Žena pita muža: Zašto se više ne družiš s Perom. Nekad ste bili veliki prijatelji? Muž: Jel bi se ti družila s pijancem, lažovom, bezbožnikom? Žena: Jasno da ne bih! Muž: E tako ni Pero neće!
Dok smo se smijali došla je runda pića. Konobar nije smio reći tko je to naručio. Veže ga profesionalna tajna – kaže. Čovjek pomisli: Bože, hvala ti što ima dobrih ljudi koji učine nešto dobro i ostaju u anonimnosti. Kad bi takovih bilo više u politici, kulturi, u svakodnevnici…
